Francisque Xavier Michel imao je samo 26 godina kada je 1835. godine, preturajući po prašnjavim srednjovjekovnim rukopisima glavne oksfordske biblioteke, došao do jednog od najvećih otkrića francuskog književnog kanona. U prostorijama biblioteke Bodleain obreo se po nalogu ministarstva Julske monarhije, sa zadatkom da kao nadareni mladi filolog pronađe i transkribira djela iz srednjovjekovne francuske književnosti.
Lokacija, naravno, nije bila slučajna, budući da su norman(dij)ski osvajači Albiona sa sobom donijeli i francuski jezik, koji je ostao u aktivnoj upotrebi među engleskom vlastelom naredna četiri stoljeća, a i engleska kruna sjedila je na tek jednoj odrubljenoj glavi, odrubljenoj mnogo prije one s perikom kralja Luja XVI, što je bilo sasvim dovoljno za pragmatičnu pastvu Anglikanske crkve da digne krvave ruke od nježnih vratova svojih monarha i posveti svu pažnju poglavicama i maharadžama “biloga svita”, prodajući Damoklov mač za začine, duhan i čaj. I s obzirom na to da je pučanstvo odavno bilo opljačkalo sve samostane, među čijim su mahovinom obraslim ruševinama wordsworthi i coleridgeovi zazivali pjesničke muze romantizma, preživjele srednjovjekovne rukopise i artefakte očekivala je izgledno mnogo bolja sudbina u Velikoj Britaniji nego na ratovima, pobunama i revolucijama razorenom azijskom poluotoku što se Evropom zove.
Kontinentalni romantizam, tada već u punom zamahu, zahtijevao je u svojoj francuskoj inačici prve polovine devetnaestog stoljeća poeziju koja bi uzdigla posrnuli galski duh nakon nestalnih vlada i burnih ratova koji su obećavali liberté, egalité, fraternité, ali donijeli uglavnom samo poraze i poniženja. Tražilo se djelo koje bi bilo kamen temeljac francuskog kanona, objedinjavalo u sebi ideale koje sam po sebi diktira nacionalizam devetnaestog stoljeća. Nacionalni duh, čistoća jezika, čistoća krvi, plemenitost, hrabrost, junaštvo, Francuska kakva je nekad bila i sve te nama dobro poznate fraze (izuzevši carstvo nebesko, razumije se). Takvo djelo moglo se samo naći u srednjovjekovnoj književnosti i viteškoj kulturi, kada se pošteno živjelo i pošteno umiralo, kada su čast, dostojanstvo i riječ imali težinu, kada se vjera i pravda mačem branila, itd., itd. Ko bi još stigao nabrojati sve zablude romantizma!
Već prije nego je Michel zavirio u oksfordsku biblioteku, francuski filolozi i književnici imali su ideju gdje da potraže takvo djelo. U srednjovjekovnoj epskoj poeziji, zna se. Imali su i jasnu predodžbu kakvo ono mora da bude i koji junak može objediniti sve duhovne težnje jednog naroda zaljubljenog u sliku o sebi, ali suočenog s previranjima opore, sure i nesigurne stvarnosti. Taj junak, uzdignut na nivo nacionalnog heroja, bio je, naravno, Roland, Orlando.
Legenda o Rolandu nikada nije zamrla u Francuskoj. Plodna srednjovjekovna tradicija iz koje je ona nastala i bujala, te kasnije našla jasnih odjeka u Danteu i Ariostu značila je da će sjećanje na epskog junaka uvijek biti živo. Međutim, početkom devetnaestog stoljeća nije postojao nijedan potpun tekst koji bi svojom kvalitetom i poetskom snagom bio vrijedan toga da postane zlatni standard. Znalo se da on mora biti u obliku i duhu onoga što se zove chansons de geste, “pjesma o herojskim djelima”, kao što se znalo za razne aluzije i reference o Rolandu, Oliveru i Karlu Velikom. Chansons de geste se izvodila pjevajući, uz laganu muzičku pratnju. Bio je poznat jedan takav nastup člana pratnje Williama od Normandije i upravo je taj trag upućivao na pretragu engleskih arhiva.
Stoga, kada je Francisque Michel svrnuo pažnju na neugledni manuskript Digby 23, koji je sadržavao samo jednu pjesmu, jednu chansons de geste bez naslova u kojoj se pjevalo o legendarnoj pogibiji Rolandovoj, znao je da je pronašao sveti gral francuskog epskog svijeta. Dvije godine kasnije objavio je pod naslovom Le Chanson de Roland ou de Roncevaux i tako je Roland iz vremena križarskih ratova uskrsnuo u vrijeme nacionalnog “buđenja” kako bi Francuze (po dekretu nadležnog popečateljstva) ponovo poučio kako da budu Francuzi. Sacre bleu!
Radnja Pjesme o Rolandu, onako kako je sačuvana u oksfordskom manuskriptu, datiranom na prelazu između jedanaestog i dvanaestog stoljeća, počinje uvodnom strofom o sedmogodišnjem vojevanju Karla Velikog u Španiji. Od svih gradova opire mu se još samo Saragosa, čiji “kralj” Marsile kuje plan kako bi iznudio mir od franačkog osvajača. O njegovoj se ponudi raspravlja u kampu kralja Karla, koju njegov nećak Roland gorljivo odbija i zalaže se za nastavak ratovanja protiv “pagana”. S druge strane je Rolandov očuh i suparnik Gonalon, koji je sklon da prihvati mir od oslabljenog neprijatelja. Vijeće prihvata ponudu mira i šalje Gonalona kao glasnika. Na putu on sklapa dogovor s “paganskim glasnikom” Blancadrinom da se riješe Rolanda tako što će se on pobrinuti da njegov posinak bude na zaleđu Karlove vojske, čuvajući zalihe i zaštitnicu, a da mu “pagani” prirede zasjedu.
Do bitke dolazi u klancu Roncesvallesa, gdje “pagani” pobiju čitavu zaštitnicu Karlove vojske, do posljednjeg čovjeka. Gine i Rolandov najbolji prijatelj Oliver, koji ga je pred sami početak bitke upozorio da puhne u rog kako bi prizvao ostatak vojske u ispomoć, ali ovaj vitez je to odbio iz časti i srama. Tek kada su svi njegovi ratnici poginuli, Roland se oglašava rogom, u dramatičnoj sceni u kojoj umire ne od neprijateljske ruke već od – puknuća vene uslijed naprezanja prilikom puhanja u rog. Na nebesa ga uzdiže sami anđeo Gabrijel, a u međuvremenu kralj Karlo stiže s ostatkom vojske, ali neprijatelj se prije toga već bio povukao.
Karlo se daje u potjeru za “Saracenima”, pa se vraća na mjesto Rolandove pogibije da obave sahranu. Utom mu dolazi vijest da se bliži silna vojska emira Baliganta, glavnog vladara muslimana. Karlo ubija emira i do nogu potuče njegovu vojsku, zauzima Saragosu i zarobljava kraljicu Bramimonde. Vraća se kući da presudi izdajniku Ganelonu. Prenosi tužne vijesti Rolandovoj zaručnici, Oliverovoj sestri, koja umire od tuge. Na sudu se Ganelonu prisutni dijele u dva kampa, oni koji podržavaju njegovo oslobađanje i oni koji smatraju da mora ispaštati zbog svoje izdaje. Dolazi do sudskog dvoboja između dvojice vitezova u kojoj pobjedu odnosi onaj koji smatra da je Ganelon izdajnik. Ganelonovi ljudi su povješani, a on sam raščetveren. Kraljica Bramimonde biva krštena. Karlova borba za dobro kršćanskog svijeta se nastavlja, jer mu anđeo Gabrijel donosi vijest da mora pomoći stanovitom kralju Vivienu, kojeg su napali pagani.
I u ovako šturom pregledu jasna je jedna stvar. Glavni neprijatelji Karla Velikog i svih kršćana u Pjesmi o Rolandu jesu “pagani” Saraceni, odnosno muslimani, odnosno muslimani onakvi kakvim ih je nastojala prikazati feudalno-crkvena elita u jeku Prvog križarskog rata. Ima jasnih naznaka da je ovu redakciju Pjesme o Rolandu napisao/zapisao svećenik ili monah. U istinskom maniru srednjovjekovne epike, antagonisti muslimani krajnje demonizirani (ta riječ dobija na značenju ako znamo da su pred križarske ratove kršćani Evrope uobičavali bojiti crteže i prikaze muslimana plavom, odnosno zelenom bojom, što je bila “đavolska boja”). Oni su sve što kršćani nisu. Kršćani su monoteisti, a muslimani se mole, između ostalog, Apolonu. Oni su prevrtljivi i kukavični, dolaze iz zemlje “gdje sunce ne sija i žito ne raste”. Kršćani se moraju boriti protiv njih, jer “pagani su u krivu, a kršćani su u pravu”, kako kaže Roland. Dakle, to je sve u skladu s onim što bismo i očekivali od jednog djela nastalog prije više od hiljadu godina.
Očekivali bismo i da je osnova djela utemeljena na istinitom historijskom događaju, i to je upravo tako. Godine 778. Karlo Veliki je, na poziv Sulejmana el-Arabija, upravnika Barcelone, stupio s vojskom na špansko tlo. Sulejman je Karla pozvao u pomoć protiv emira Abdurrahmana, posljednjeg sirijskog i prvog andaluskog Emevije, koji je čvrste ruke osiguravao svoju vlast u novoj domovini. Zauzvrat je Sulejman franačkom kralju obećao predati nekoliko gradova. Karlo je ratovao nekoliko mjeseci u španskim krajevima, neuspješno opsjedajući Saragosu, kada mu je stigla vijest o saksonskoj pobuni. Digao je opsadu, uzeo Sulejmana kao taoca i krenuo s vojskom na sjever. Usput je razorio glavni baskijski grad Pamplonu, kako buntovni Baskijci ne bi imali uporište protiv njegove vlasti. No, dok se njegova vojska provlačila kroz visove Pirineja, Baskijci su na prelazu Roncensvalles iznenada napali zaštitnicu, pobivši sve do posljednjeg čovjeka. Među njima je bio i Roland, komandant bretonske marke.
Tako su u imaginariju ratničko-viteško-minstrelske kulture na debeloj podlozi križarske ideologije Baskijci postali Saraceni, muslimani. No, to nisu srednjovjekovni španski muslimani ni imenom ni praksom, već samo groteskna figura Neprijatelja koji služi kao podloga za isticanje vlastitih, tj. kršćanskih ideala i viteške kulture.
Kako je jedan historičar zapisao, da Pjesma o Rolandu nije postojala u postrevolucijskoj Francuskoj, oni bi je morali izmisliti, jer postojala je tolika potreba za nacionalnim epom. Pet godina prije nego je Francisque Michel otkrio rukopis Rolanda, Francuska je okupirala Alžir, gdje su među domaćim stanovništvom živjeli i potomci Andalužana, onih ljutih pagana protiv kojih se nanovo otkriveni nacionalni heroj Francuza tako zdušno borio. Stoga, u posmatranju pjesničke tradicije o Rolandu, koja je prisutna i u drugim evropskim književnostima, historičar književnosti mora imati dvojak pristup.
Tu epsku tradiciju prije svega mora izučavati u kontekstu srednjeg vijeka, minstrelskog izvođenja šansona pred ratnicima, ali i monaških redakcija putem kojih su nam ostali sačuvani tragovi ove, u osnovi, usmene književnosti. Zatim, nikako ne možemo zanemariti kontekst “nacionalnih buđenja” koja su stvarala romantičarsku potrebu za nacionalnim epovima i herojima, sedimentirajući na naslage srednjovjekovnih predrasuda i one nama toliko poznate nacionalističke. Ispod svega toga, najzad, nalazi se jedna lijepa pjesma koju mogu uživati čak i današnji evropski “sljedbenici Mahometa”, ali možda ne bez blage, ne bez spasonosne sjenke ironije, koju pruže tako svakojaka predziđa (i podziđa) kršćanstva.
(Ili smo mi takve estete da su sva ta razmatranja daleko ispod našeg dostojanstva, e, mon frére?)
