Svako od nas mogao bi napisati barem kratku priču o svom životu i misterioznim putevima kojim ga je sudbina odvela, na koji način, s kojim ciljem, zašto... Tek rijetkima to pođe za rukom. Malo je onih vičnih peru, prepričavanju događaja, zapažanju, naraciji, umijeću detaljnog opisivanja stvari i događaja, ljudi, okoline, pojava, fenomena koji se mogu literarno opisati. Isto je to kao kad čovjek ogladni i želi da jede, neki ljudi to čine tek da utole glad, nabrzinu, kako bi mogli nastaviti druge poslove, neki to čine polahko, gotovo ritualno, u tom uživajući. Pritom, osjećajući i prepoznajući sve moguće ukuse, teksturu, mirođije. Ovaj autor nikad nije bio vičan takvoj vrsti naracije, bez obzira na solidnu memoriju, neobičan dar pamćenja imena ljudi i zapažanja događaja i fenomena. Žanr u kojem se ovaj autor bolje snalazi jesu surova stvarnost i suhoparni dosadni politički odnosi, nadmetanje, nadmudrivanje, u kojem obično nema užitka u literarnom i kreativnom ostvarenju.

Kad sam se prvi put susreo s političkom filozofijom Leo Straussa, njemačko-američkog profesora koji je predavao političku filozofiju na Univerzitetu u Chicagu, a kojeg smatraju ocem američkog neokonzervatizma, bilo je to kroz interpretaciju njegove političke misli u djelu Leo Strauss and Politics of American Right autorice Shadije Drury, kanadske politologinje koja mi je približila suštinu fenomena neokonzervatizma u američkoj političkoj praksi. Naučio sam da se Strauss čitav svoj život bavio promišljanjem sudbine naroda kojem je pripadao, Jevreja, iako sam nije bio vjernik.

ZAPADNA IDEOLOGIJA LAŽI

Strauss je umro 1973. godine i nije mogao predvidjeti kojim će putem otići američka globalna politika i gdje će je odvesti njegovi studenti. Bio je mentor najmanje stotini studenata. Jedan od najtalentiranijih od njih bio je Allan Bloom. Njegov opus Closing of the American Mind, djelo u kojem je kritizirao intelektualnu i kulturnu dekadenciju američkog društva, posebno liberalizma, poslužilo je kao inspiracija i svojevrsna biblija koju su kasnije iskoristili najradikalniji neokonzervativni ideolozi poput Paula Wolfowitza i drugih militarističkih zelota koje je u svojoj administraciji okupio George W. Bush. Oni su kombinirali svoj animozitet prema Rusiji i komunizmu, ranu privrženost idejama Trotskog i američki ekcepcionalizam, osjećaj mesijanskog poziva da mijenjaju svijet u duhu Amerike, korištenjem Straussove “plemenite laži” (noble lie), koju je odlično objasnio, također čikaški profesor, John Mearsheimer u djelu Why Politicians Lie.

Shadia Drury postulira da je Strauss pisao svoje radove na način kabale, mističnog jevrejskog štiva, koje je obično sadržalo dvostruke poruke, one egzoterične, za mase, koje su ga razumijevale na vehabistički literaran način i one ezoterične, mistične (skrivene i dostupne samo odabranim). Američki neokonzervativci, protagonisti duboke američke države, među kojim su mnogi Jevreji, a neki i državljani Izraela, kojim je Strauss bio ideolog, vjerovali su da imaju pravo koristiti laž kako bi ostvarili ciljeve svoje moderne američke imperije, kako bi uspostavili i očuvali globalnu supremaciju. To je svojevremeno priznao i jedan američki umirovljeni general kazavši da Pentagon namjerava provesti svrgavanje režima u sedam muslimanskih država. To im nije pošlo za rukom u Siriji, a pogotovo ne u Iranu. Koristili su se lažima o oružju za masovno uništavanje kako bi izvršili invaziju na Irak i preuredili Bliski istok po mjeri Strausijanaca.

Kao što je kolektivni animozitet prema totalitarnoj ideologiji komunizma oblikovao intelekt i političku svijest američkih neokonzervativaca, isto toliko ih je okupirao fenomen progona Jevreja u Rusiji i na zapadu od evropskih, posebno britanskih i njemačkih političkih ideologa liberalizma i fašizma – dvije strane iste kovanice.

Ono što je za američke i evropske Jevreje Holokaust za Bošnjake je Srebrenica, odnosno Genocid koji su Srbi počinili nad Bošnjacima. Zato ne treba da nas čudi što je viktimološka svijest Bošnjaka oblikovana Srebrenicom postala centralni marker prepoznavanja bošnjačkog identiteta danas u svijetu, posebno u muslimanskom svijetu, ali i na Zapadu.

Donedavno sam bio uvjeren da je Zapad, koji je dopustio da se desi Genocid u Srebrenici, i koji je za njega suodgovoran, potaknut osjećajem grižnje savjesti intervenirao da zaustavi rat u našoj državi 1995. godine. Danas u to više nisam uopće siguran. Nakon osam mjeseci genocida nad nevinim ženama, djecom i nemoćnim raseljenim narodom Gaze u Palestini vjerujem da Zapad Srebrenicu isključivo koristi iz vlastitog interesa, kao politički fudbal i radi postizanja geostrateških poena u nadmetanju za kontrolu globalne nadmoći i supremacije, pokušavajući perpetualno kontrolirati svjetski poredak čija mu se kontrola sve više izmiče i pomjera na istok, gdje niču nove velike svjetske sile – Kina, Indija, Iran i Indonezija, kojima istinski i pripada da se pitaju o budućnosti uređenja svijeta danas kontroliranog od zapadnih centara moći – Washingtona, Londona, Parisa i Berlina. Brisel je samo administrativni centar, a Evropska unija, u koju su mnogi polagali nadu kao budući pol svjetske moći, nakon ruske agresije na Ukrajinu još više je potpao pod kontrolu američke moći, lišena bilo kakve ozbiljne strateške neovisnosti koju danas imaju Indija ili Iran.

SREBRENICA KAO KERBELA, NE KAO AJVATOVICA

Od Genocida nad Bošnjacima Srebrenice i okolnih mjesta u istočnoj Bosni, u bosanskom Podrinju, lokaciji mnogih stratišta Bošnjaka kroz našu modernu povijest, navršava se 29 godina. Mnogo je to vremena, nečiji radni vijek, nečiji cijeli život... Želim vjerovati da se Srebrenica neće pretvoriti u novu Ajvatovicu. Srebrenicu bismo morali osjećati, doživljavati i svjedočiti kao bosansku Kerbelu. Bože, daj da se to ostvari s današnjim razumijevanjem Genocida u Srebrenici koji najviše koriste zapadni dušebrižnici kako bi balansirali odnose na Balkanu u svoju korist i za svoje interese.

Posebno me zabrinjava strateško uvezivanje institucionaliziranih formi komemoracije Genocida u Srebrenici s nekim utjecajnim i moćnim institucijama i ljudima u svijetu koji se čak nisu udostojili jasno i eksplicitno osuditi izraelski genocid nad Palestincima Gaze, koji i danas traje, a upravo su neki od njih govorili Never Again. Još će biti veći promašaj i glupost ako naša država i njene institucije (Bosna i Hercegovina pridruženi je član s posmatračkim statusom), prihvate i podrže ekskluzivnu definiciju antisemitizma koju su kreirali protagonisti međunarodne međudržavne asocijacije International Holocaust Remembrance Alliance (IHRA). Ako se to desi, u Bosni i Hercegovini akademska zajednica, aktivisti civilnog društva i vjerske organizacije više neće imati slobodu kritizirati genocid i druge vrste povreda ljudskih prava koje režim u Izraelu kontinuirano čini nad Palestincima, kako u Gazi tako i na okupiranoj Zapadnoj obali, koja bi trebala biti dio buduće Palestinske države. Englezi imaju dobru uzrečicu – devil is in details (đavo se krije u detaljima). Ponekad imam osjećaj da se u našoj državi, u našem narodu, i u njegovim institucijama nedovoljno pažnje posvećuje osjetljivim detaljima. Zbog tog bismo se nemara mogli gorko kajati. Neke od karakteristika bošnjačke politike upravo su odsustvo osjećaja za detalje, nijanse, preciznost. Zato i imamo nesuglasice oko tumačenja Dejtonskog sporazuma, između ostalog, ali i odricanje od nekih naših velikana samo zato što smo nekritički, u strahu ili za šićar, prihvatili nametnute nam definicije o antisemitizmu koje su zalijepljene nekim bošnjačkim velikanima.

Genocid u Srebrenici zatekao me u Australiji, doduše kao dobrovoljnog muhadžira, iako u novije vrijeme sve više počinjem shvatati da smo i mi Bošnjaci u dijaspori neka vrsta settlera jer smo naselili uglavnom ekonomski prosperitetne zemlje nastale na genocidu nad domicilnim stanovništvom. Pitanje genocida nad Aboridžinima u Australiji još nije konačno riješeno i o njemu ne postoji konsenzus iako se državni parlament izvinio za nepravde učinjene autohtonom stanovništvu. Historičari u Australiji više od stoljeća bave se ovim pitanjem, sugerirajući različite načine i modele kako bi savremena generacija, koja nije odgovorna za počinjeni zločin (po današnjim shvatanjima i terminologiji riječ je o genocidu), mogla nadoknaditi bol i patnju potomcima žrtava i olakšati vlastito breme koje nose generacijama. Tako se u Australiji prije svakog službenog govora političara ili javnih dužnosnika, ali i običnih građana, obavezno odaje poštovanje tradicionalnom narodu ili plemenu (zavisno od lokacije s koje se upućuje govor). U australskoj prijestolnici Canberri to je Ngunnaval people, a u Novom Južnom Welsu poštovanje se odaje narodu Eora itd.

Osim toga, zahvaljujući aktivizmu jednog od najpoznatijih Aboridžina Australije Eddiju Mabou, za vrijeme laburističke Vlade Paula Keatinga – koji se danas najviše, iako u poodmakloj dobi, zalaže za priznanje Palestine i samostalnost Australije u vanjskoj politici – Vrhovni sud Australije donio je presudu kojom je priznao pravo aboridžinskom narodu tjesnaca Torres, na sjeveru Australije, na posjedovanje zemlje koja im tradicionalno pripada. Eddie Mabo bio je aktivist koji se borio za prava na vlasništvo nad zemljom za narode Tores Strait ostrva 1980-ih i 1990-ih. Vrhovni sud Australije osporio je u presudi postojeći zakon koji je sprečavao narode otoka Tores Strait i Aboridžine da legalno posjeduju zemlju na kojoj su živjeli prije kolonizacije Australije. Ova presuda smatra se najvećim dostignućem u domenu poštivanja ljudskih prava u modernoj povijesti Australije. Nažalost, Keatingova vlada izgubila je izbore 1996. godine, nakon koje su konzervativci vladali više od deceniju. Konzervativni premijer John Howard kasnije je priznao da je ova odluka suda donesena u okolnostima koje su pogodovale politici njegove vlade koja se nikad nije željela izviniti Aboridžinima za počinjene nepravde, uključujući genocid.

Bila je to najduža rasprava u povijesti australskog senata. Dešavala se neposredno nakon što je vijest o genocidu u Srebrenici počela dopirati do naših ljudi u Australiji. Sjećam se da sam prisustvovao, zajedno s profesorom Murisom Čičićem, koji je također u to vrijeme bio u Australiji, jednom skupu u Riverside teatru u predgrađu Parramatta na zapadu Sydneya, kada je pred prisutnim zvanicama predsjednik Vlade Paul Keating održao svoj posljednji govor kao šef Vlade u sklopu predizborne kampanje. Za mnoge muslimane, uključujući i Bošnjake, predstojao je period neizvjesnosti vladavine konzervativaca skeptičnih prema politici multikulturalizma, posebno prema muslimanima.

BOŠNJAK U AUSTRALIJI

U Australiju sam prvi put stigao 1992, pred sami početak srpske agresije. Prije toga sam odslušao dva semestra postdiplomskih studija na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru u Maleziji. Bio sam prvi, i u to vrijeme jedini student iz bivše Jugoslavije koji je došao u Maleziju da pohađa studij na ovom univerzitetu.

U Maleziju sam otputovao iz zagrebačke džamije 27. juna 1991. godine. Na letu od Praga za Džakartu u Herald Tribunu pročitao sam vijest o početku rata u Sloveniji. U to vrijeme Kuala Lumpur ličio je na malo veću postkolonijalnu provinciju koja je počela da se razvija. Danas je to azijski New York zahvaljujući, prije svega, politici vlade Mahathira Mohameda.

Iz Malezije sam se pripremao za put u Australiju, ali su mi za australsku vizu bili potrebni dokumenti iz ambasade SFRJ u Maleziji. Posjetio sam ambasadu nekoliko puta kako bih se informirao o situaciji u zemlji. Vujo, brkati domar ambasade, davao mi je na čitanje list Borbu. “Vidiš, Osmane”, kazao mi je jednom prilikom, “mi smo ovdje Jugoslavija u malom, ja sam iz Bihaća, Novak je iz Niša.” (Nije bilo nijednog muslimana iz Bosne.) “Tvoji papiri su kod Novaka, vidjet ćemo šta se da napraviti”, arogantno i samouvjereno mi je govorio Vujo. Ispričao mi je da mu je sin u Beogradu i da mu je poručio da ne ide ni u jednu vojsku: “Ni Miloševićevu, ni Tuđmanovu, ni u onoga tamo u Bosni. Jedino ćeš se odazvati ako te pozove JNA.” Bila je to tipična arogantna priča srpskih, tobože jugoslavenskih namještenika po diplomatskim predstavništvima zajedničke države u koje smo morali ulaziti kao građani drugog reda.

Kasnije sam od jednog džematlije u Sydneyu, rahmetli Ibre Mujčevića, saznao da su Vuju prebacili u Kuala Lumpur iz jugoslavenskog konzulata u Sydneyu jer je pucao na hrvatskog mladića koji se za vrijeme antijugoslavenskih demonstracija pokušao popeti na ogradu konzulata. Ne znam je li ga ranio ili usmrtio.

Po izlasku iz ambasade za mnom je izašao učtiv gospodin, elegantno odjeven, pravi diplomata, Zoran Plavec, Slovenac, ministar savjetnik. Ponudio je da me poveze gdje god je trebalo. Dao mi je kovertiranu potvrdu koju sam tražio. Da sam čekao na Vuju i Novaka, nikad je ne bih dobio. “Dr. Cerić mi je sve objasnio, nema problema”, kazao je Plavec, “sve je završeno.”

Bilo je u Maleziji još mnogo zanimljivih susreta, ali o njima ću, nadam se, pripovijedati drugom prilikom. Ambasador Zoran Jašić dao je prisegu Tuđmanovoj novoproglašenoj državi Hrvatskoj. Mahathir je, nedugo nakon toga, dao zatvoriti ambasadu SFRJ, koja je prestala postojati, a njeno osoblje moralo je napustiti Maleziju.

S mojim dragim prijateljem Salih-efendijom Mujalom, prvim glavnim bošnjačkim imamom iseljeničke islamske zajednice u Australiji, putovao sam 1994. godine na seminar imama u Kölnu, u Njemačkoj. Tada sam posjetio i moje roditelje u izbjeglištvu u Hrvatskoj. Bili su u Rijeci kod brata, koji je i sam bio podstanar. Majci Esmi je muhadžirluk posebno teško pao. “Mogla si i kravu povesti sa sobom”, kazala joj je njena domaćica. To ju je posebno povrijedilo. Navikla je bila da hoda po svojoj bašči. Izdržali su neko vrijeme, a zatim prešli u Austriju. Vratili su se među prvim povratnicima i obnovili kuću i imanje u Orahovi.

Na seminaru su govorili i Irfan Ljubijankić, šef bosanskohercegovačke diplomatije, i profesor Safet Halilović. Halilović je također rodom iz Orahove, kao i ja. Kasnije će obavljati brojne visoke političke dužnosti u Sarajevu. Rodbinski smo vezani, ali nas je više približio interes za međunarodnu politiku i medresa koju smo završili.

Ministar Ljubijankić poslije je posjetio Australiju, neposredno pred svoju pogibiju. Primio ga je Gareth Evans, njegov kolega ministar. Ugostili smo ga u ime bošnjačke zajednice u hotelu Sheraton u centru grada i s njim održali zanimljiv sastanak uz večeru ili ručak, ne sjećam se precizno. Na sastanku je bila i Alma Olovčić, vrijedna Bošnjakinja iz Australije, koja je mnogo pomagala Bošnjake Bihaća radeći za humanitarnu organizaciju Care Australia, na terenu predvođenu Stephenom Prattom, humanitarcem kojeg će Miloševićev režim uhapsiti. Alma im je humanitarnim kanalima dostavljala ono što im je najviše trebalo da bi preživjeli i opstali u agresorskom okruženju. Hvala Australiji i Care Australia na toj pomoći. To znaju rukovodeći ljudi Bihaća, UN-a, humanitarci i narod Bihaća. Olovčićeva je tada imala posebno bliske odnose sa senatorom Stephenom Looslyijem i ministrom Evansom; njen doprinos i ulogu spomenutih političara iz Australije ne treba zaboraviti.

Gareth Evans poslije će biti lider Laburističke stranke u opoziciji, ali nikad neće postati premijer Australije. Senator Evans političar je starog kova kakvih se danas rijetko sreće. Dugo je bio šef međunarodne krizne grupe ICG, arhitekt doktrine UN-a Responsibility to Protect (R2P) i rektor Australskog nacionalnog univerziteta ANU, gdje sam bio na postdiplomskom studiju. Evans je veliki zagovornik priznanja Palestine, a bio je i inicijator akademskog dijaloga s Iranom, pri čemu je posebno razgovarao s Alijem Akbarom Velajatijem kada je Velajati bio specijalni savjetnik vrhovnog vođe Irana imama Khameneija. Evansova diplomatija drugog kolosijeka trebala bi se posebno izučavati radi formiranja objektivnije slike o Iranu u očima zapadne javnosti pa i Bosne i Hercegovine. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je i danas komandant predsjedničke garde u Abu Dhabiju Michael Hindmarsh, umirovljeni general vojske Australije, kojem je Evans nekad bio civilni šef, prepustimo imaginaciji koliko je Evansov kontakt s Velajatijem bio vrijedan u normalizaciji odnosa Emirata i Irana u nekim najosjetljivijim sigurnosnim pitanjima.

NEUSPJELI POKUŠAJ IZDAVANJA KNJIGE O GENOCIDU

U Australiji smo srpsku agresiju doživjeli s tugom i bolom i izraženim osjećajem bespomoćnosti. Moji roditelji, braća, sestra i rodbina u Orahovi kod Bosanske Gradiške preživljavali su velike traume, sve do momenta kada su morali napustiti svoje domove. Orahova je bila svojevrsni veliki logor, opkoljena tenkovima s brda Prosara, srpskim selima i rijekom Savom. O tom logoru u kojem, za divno čudo, srpska vojska i paravojska nisu počinile nijedno ubistvo, treba posebno pisati. Jesu li se bojali odmazde iz Hrvatske preko Save, budući da je bilo momaka iz Orahove čak i u gardi hrvatskog predsjednika Tuđmana, ili su strahovali od generala Atifa Dudakovića, koji je također iz Orahove, nikad mi neće biti jasno. Znam da je rukovodstvo lokalne zajednice u Orahovi odigralo mudru i riskantnu politiku kako bi sačuvalo mještane od pokolja. Mislim da im to niko nije priznao, a sačuvali su živ narod. Orahova je mogla biti stratište kao i Kozarac, Prijedor ili Srebrenica da nije bilo nekoliko značajnih okolnosti i faktora, uključujući i poteze lokalne zajednice.

Nedavno mi majka Esma, danas je u 91. godini, reče kako je Milorad Dodik navodno negdje govorio – dođite da vidite kako sam izgradio Orahovu, posebno novu cestu od Gradiške do Orahove. Naravno, Orahova je prvo opljačkana, a kasnije je izgrađena znojem njenih povratnika, od kojih je većina ostala živjeti u Ensu, u Gornjoj Austriji.

Bošnjaci Orahove, koja je petnaestak kilometara udaljena od Jasenovca, za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavali su ih koliko su mogli i štitili svoje komšije Srbe. Mog đedu Mehmeda (očevog oca) 1942, u njegovoj 40. godini, ubili su domobrani iz mitraljeskog gnijezda na krovu Gabeljića kuće u znak odmazde, jer je kao imućni zemljoposjednik štitio komšije Srbe. Srbin kojeg je pratio u šumu na lokaciju Pejnovac preživio je napad. Pitam se znaju li to danas mladi srpski nacionalnosti.

Težinu zločina u Srebrenici počeo sam spoznavati za vrijeme boravka u Zagrebu 1995. godine doputovavši iz Australije na tradicionalni simpozij koji su pokrenuli Mustafa Cerić i rahmetli Hasan Čengić, s kojim sam dvije godine radio u zagrebačkoj džamiji prije rata. Bio je to pravi festival nauke i islamskog aktivizma i muslimanske solidarnosti, ali i jedinstvena prilika za susret s nekim od najvećih intelektualnih imena iz islamskog svijeta. Inače, nekoliko godina od otvaranja zagrebačke džamije pa do početka rata Zagreb je, zahvaljujući kišobranu koji je pružao Vatikan, važio kao politički znatno liberalnija i slobodnija sredina od Sarajeva, u kojem je komunistički dogmatizam bio prisilno utjerivan u svijest građana sve do sloma komunizma.

Zagrebačka džamija bila je tokom simpozija, pred sami kraj rata, domaćin brojnim uglednicima bošnjačke akademske i političke elite. Tom sam prilikom, zahvaljujući mom dugogodišnjem prijatelju Mustafi Ceri iz Podorašca kod Konjica, koji je dugo godina u Zagrebu bio uspješan biznismen i izdavač, na jednom ručku upoznao i engleskog historičara Noela Malcolma. Saznao sam od Malcolma da je Norman Cigar, američki naučnik i jedan od najpoznatijih eksperata za teoriju ratovanja i za islamsko-arapski svijet i Balkan, objavio studiju o genocidu u Bosni – Politika etničkog čišćenja. Vjerujem da je njegova studija možda najbolje dokumentirani naučni rad o genocidu nad Bošnjacima koji je do danas objavljen na engleskom jeziku.

Cero je, kao izdavač, bio zainteresiran da prevede i publicira Cigarovu studiju o genocidu, zamolio me da ga nazovem i zatražim autorska prava. Telefonski broj nam je dao Noel Malcom. Profesor Cigar je to rado učinio i poslao mi je odobrenje u Australiju. Ali, Cero mi je javio da zbog poglavlja o Bobanovim logorima za Bošnjake u Hercegovini odustaje od izdavanje knjige iz straha da će mu neko od hrvatskih ekstremista poturiti bombu u stan ili firmu. Bilo je to još nesigurno vrijeme.

Profesor Cigar poštom mi je poslao knjigu u Australiju. Poslije mi je slao svoje brojne radove, dopisivali smo se s vremena na vrijeme dugo godina. Naš kontakt i prijateljstvo traje i danas, gotovo tri decenije kasnije. Po povratku iz Australije u Bosnu i Hercegovinu sreli smo se za vrijeme jedne od njegovih posjeta. Predložio sam Safetu Haliloviću, koji je u to vrijeme bio direktor BKC-a i predsjednik Gradskog odbora SDA u Sarajevu, da mu ustupim autorska prava Cigarove knjige. Safet je bio oduševljen. Dao je da se knjiga prevede i objavi, a Normana je pozvao na promociju bosanskog prijevoda. Bio je to moj skromni, zanimljivi i do danas nepoznati doprinos na planu promoviranja interesa i svijesti o izučavanju genocida nad Bošnjacima.

Profesor Cigar prvi je naučno dokumentirao i dokazao da je genocid bio rezultat politike Miloševićevog režima, a ne samo individualni čin ratnih zločinaca. Napisao je brojna djela i bio važan savjetnik Haškog suda za ratne zločine. Osim toga, njegova uloga u osnivanju Bosanskog instituta, zajedno s Quintonom Ohareom i Brankom Magaš, avangardni je naučno-aktivistički doprinos širenju istine o Bosni u Velikoj Britaniji, koja je u to vrijeme imala relativno prosrpski orijentiranu vanjskopolitičku elitu.

Kasnije će Australiju posjetiti Gordon Bacon, direktor Ureda Međunarodne komisije za nestale, britanski policijski dužnosnik s velikim iskustvom u suzbijanju korupcije u Hong Kongu pred kraj britanske kolonijalne uprave. Budući da sam u to vrijeme bio aktivist islamske i bošnjačke zajednice, dobio sam poziv i molbu da mu pomognem u kampanji prikupljanja uzoraka DNK materijala rodbine žrtava genocida u Srebrenici.

Impresionirao me susret s Baconom, koji je odsjeo u kući prijatelja u otmjenom istočnom predgrađu Sydneya, radije nego u hotelu. Upoznao sam ga s članovima bosanske zajednice, s kojima je obavio uspješan posao. Tada sam i službeno postao prijatelj ICMP-a, važne organizacije koja i danas djeluje na planu identificiranja i pronalaska nestalih i žrtava ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.

ICMP je osnovan na prijedlog američkog predsjednika Billa Clintona. Amor Mašović, kojeg sam prije nekoliko mjeseci intervjuirao za jednu međunarodnu TV-mrežu, govorio mi je o značaju ove organizacije s kojom je sarađivao u okviru svojih nadležnosti direktora Instituta za nestale osobe.

TRAVESTIJA MEĐUNARODNOG PRAVA

Prije nekoliko sedmica na državnom američkom univerzitetu u Minnesoti otpušten je, tek nakon što je primljen na posao, jedan od vodećih akademskih eksperata za izučavanje Holokausta i genocida Raz Segal. Iako je i sam Jevrej, Segal je oštro kritizirao vojnu kampanju koju provodi desničarski režim u Izraelu nad Palestincima Gaze, nazvavši je pravim imenom – genocid. Ovaj slučaj ne služi na čast američkoj akademskoj zajednici i potvrđuje da, kada je riječ o genocidu, na zapadu ali i na istoku, postoje različiti aršini i standardi, a koji, kada je u pitanju Izrael, očigledno ne važe za moćne finansijere akademskih institucija u Americi. Nijedna država, pokret ili organizacija za ljudska prava neće više biti ozbiljno shvaćena sve dok ne počne primjenjivati jednake standarde i mjerila za sve zločinačke režime, kako za Miloševićev režim tako i za Netanyahuov.

Tragedija globalne politike i travestija međunarodnog prava i sistema zasnovanog na pravilima tim je veća što režim koji tvrdi da štiti državu i narod koji je pretrpio nacistički genocid u Njemačkoj prije osam decenija čini genocid nad narodom kojeg nije uspio podjarmiti ili etnički očistiti u istom tom periodu. Ne mogu vjerovati onima koji štite počinioce genocida u Palestini i koji ih u tome pomažu na razne načine, nazivajući pritom one koji žele spriječiti genocid teroristima, da su iskreni kada je riječ o širenju istine o genocidu nad Bošnjacima Srebrenice.

Stoga treba biti posebno oprezan, pogotovo zbog sinergije i savezništva zapadnih desničara i ekstremnih cionista, koje udružuje mržnja prema muslimanima. Ako ne bude dovoljno svijesti i opreza i bude lahkoumnosti u sklapanju neprincipijelnih i štetnih saveza i družbi, Bošnjacima bi se lahko mogao desiti novi genocid poput onog koji je počinjen u Palestini ili nekad ranije u Andaluziji.

Genocid u Srebrenici morao bi se, stoga, početi izučavati u kontekstu i poređenju s drugim, ranijim genocidima, pri čemu ne treba pasti u zamku da se fokusom na srebreničkom genocidu skrene pažnja s drugih genocida od kojih se neki, onaj u Gazi, naprimjer, dešavaju u trenutku dok se pripremaju komemoracije za još jedno obilježavanje srebreničkog genocida. Neki od onih koji se solidariziraju sa žrtvama Srebrenice i Ruande stoje u odbrani izraelskog genocida.