Iako je bio nešto mlađi od mene, nije mi smetalo da se družimo. Sjećam se da me je rahmetli babo Ismet spremio jedan dan da idemo na Buloge kod nekoga njegova jarana, veli on – Mileta. Tu će biti i teta Dana, Miletova supruga, i djed Novo, i baba, kojoj se ne mogu sjetiti imena.
„Ne trebaš se sekirati“, reče Ismet, „neće ti biti dosadno, tu su i Ljubiša i Svjetlana (Ceca)“, Miletova djeca. Kada sam prije nekolike godine prošao pored te kuće i okućnice na Bulozima nakon skoro više od četvrt stoljeća, kroz sjećanja su mi proletjele slike mnogo većeg imanja i kuće – a upravo na toj cesti igralo se lopte, koja je stalno bježala u neki kanal, a mi smo se stalno mijenjali u dohvaćanju. Al', kad bi se stiglo i babo parkirao Zastavu 101 ili Ladu Samaru, prvo bi se ušlo u kuću, uljudno pozdravilo s ukućanima, nešto bi se počastilo i onda bi se izašlo napolje, na čistu havu.
Poslije takvih vikend-druženja, vratili bismo se kući, a meni je u sjećanju ostala neka toplina gostoprimstva, a naročita od đȅda Nove, koji je prema djeci uvijek imao nekog dodatnog strpljenja. Koji put išli smo kod njih i u neboder na Trgu heroja, nekadašnji Trg Pere Kosorića, na kojem sam, čini mi se, gledao s 18. sprata prolaznike kako hmile poput mrava, i parkirane četverotočkaške bube na cesti. Kad bih gledao, sjećam se, sve me jeza od nožnih prsta do kose na glavi prožimala. A i oni su nama dolazili porodično. Našoj kući. Majka bi se svojski potrudila da ih dočeka i ugosti. Nikad nisam imao nijednog spora s Ljubišom.
Sjećam se, kad smo, čini mi se, u osvit rata, u Sarajevu, s Ismetom i Miletom, Ljubiša i ja u kinu „Partizan“ gledali film Američki ninja, zabremedet su mi bile one borbene zvjezdice zvane šuriken kojima ninje uništavaju svoje dušmane. Onda sam kući s dajdžom pravio limene šurikene, samo što te moje nisu bile ubitačne; sve mislim da su možda bile primjerenije da se kače po plafonu i da sijaju lažnom nadom u svitanje mira koje je bila već uhvatila nenadana mrkla tmina.
A onda je u proljeće 1992. moj babo morao otići nekim poslom u Veliku Kladušu, zbog toga što je, zajedno s Miletom, radio u „Agrokomercu“. Kazao je mojoj majki i svojoj ženi Smaili da mu je Mile govorio da ne ide, da može biti opasno, da se ne zna šta će biti. Babo je ipak išao i uspio se vratiti u grad. Poslije toga još je jednom sjeo s Miletom, možda netom prije nego što će u Sarajevu osvanuti barikade. Rahmetli babo sjećao se da je s njim sjedio, dugo sjedio, da su pričali o svemu i svačemu. Mile nijednom gestom nije dao do znanja Ismetu da bi moglo „nešto“ biti i da je imao neka očekivana saznanja. A onda jednog jutra – nevjerica: Sarajevo u barikadama.
Ne znam kako, babo Ismet saznao je da je Mile sa svojom porodicom napustio Sarajevo i da je otišao na Buloge. Babo je bio razočaran, iako nije o tome pričao. Kasnije je spominjao da ga je Mile zvao, ne znam je li u ratu, ali poslije rata jeste sigurno koji put, tražeći od njega da se vide i popričaju, da osvježe neka zajednička sjećanja. Ismet je bio odlučan: „Ne dolazi u obzir!“. Bio je previše ponosan na svoju plahu naivnost kojoj nije htio pogledati u oči, kao ni Miletu.
Ostalo mi je kasnije u sjećanju, tokom ručka koji je bio kod kuće nakon Ismetove dženaze u januaru 2014, da je zazvonio telefon. Majka se javila. Nešto je kratko odgovorila. Reče da je zvao Mile da iskaže svoje saosjećanje, ili kako bi on kazao, svoje saučešće. Samo smo se pogledali. Ljubišu ne znam kad sam posljednji put vidio, bilo je to u osvit rata i agresije na Bosnu. Nikad se više ni čuli ni vidjeli. A onda sam jednoć, prije ne znam koliko godina, vozeći se kroz Lukavicu, vidio Ljubišine plakate s potpisom jedne utjecajne političke partije.
Isprva nisam odmah bio siguran da je to baš onaj Ljubiša. Ali, kad se zagledah u čehru – shvatih da je to on. Nisam ništa mogao misliti ni smisliti, samo sam ostao iznenađen. A Ljubiša u međuvremenu poraste do onoga čega se u politici mnogi drznu, ali ne mogu dostići. Bi mi neprijatno pa i žao kad prije nekoliko dana izjavi kako su Srbi iz Sarajeva tokom 1992–1995. godine protjerani, njih haman 157.000. A onda se sjetih šta se konkretno u njegovu slučaju desilo, s njegovom porodicom.
Ne očekujem od Ljubiše da opet budemo makar i poznanici – putevi su nam se poodavno razišli. Ali očekujem da se kao humana, ljudska bića uvažavamo i da držimo do istine i riječi. Zato je sve ove godina bila i vjerovatno će i dalje ostati – šutnja s Ljubišom.
