Autobus tzv. Dječije ambasade “Međaši” zaustavio se u nepreglednoj koloni vozila koja su napuštala ratom zahvaćeno Sarajevo. Svi su muklo šutjeli. Pogledi su bili prazni, a tek bi poneko, u zaglušujućoj buci tišine, ko nije znao šta se zbiva i ko nije bio svjestan toga kakvi se crni oblaci nadvijaju nad Bosnom i konkretno nad nama, nešto kao kroz šalu prozborio. Bili su tu gotovo sve žene i djeca, osim vozača autobusa.

Kad se napravi paralela u smislu postupanja prema nesrbima naprimjer u Foči i u ovom konvoju koji je napuštao Sarajevo u to vrijeme, čini se kao da se situacija odvija na dvama različitim kontinentima i u različitim vremenskim epohama. Sve u svemu – mi smo dobro prošli! A sve se ustvari zbivalo istih dana istog mjeseca iste godine.

BRADONJE NAS NE PUŠTAJU

A nisu ovi zlikovci što su zaustavili konvoj na Ilidži bili nimalo merhametniji od onih u Foči, već su ovi bili ozbiljniji i mudriji pošto su velike medijske oči bile uprte u golemi konvoj civilnih duša nesrpskog stanovništva zaglavljenog u nekoj formi vojno-političke velike nužde tvrde stolice koja bi se mogla nazvati opstipacijom.

Zato se i prema javnosti morala slati slika dobrodušnih bradatih spodoba koje su pod oružjem držale nekoliko hiljada žena i djece i onih muškaraca koji su bili vozači, a sve s razlogom tobožnjeg očuvanja sigurnosti putnika.

Naš autobus stajao je na potezu od sadašnjeg potputnjaka na Ilidži kod kojeg se odvaja novi put za Blažuj, prema Željeznici, otprilike na onoj raskrsnici s koje se skreće u Pejton. Iako nije padala kiša, neka tama usred dana i mrak nelagode bio se duboko nadnio nad naš autobus, koji je, čini se, bio malo mlađi od onoga porodice Krstić iz filma Ko to tamo peva. A i mi smo mogli samo pjevati – borbene... Odjednom upade neki blago bradati muškarac sa sunčanim naočalama i izvede vozača Asima. Uskoro saznasmo kako su nekog vozača Sandžakliju izveli pred autobus koji je u koloni bio ispred nas i tukli ga pošto su ga razapeli na vjetrobranskom staklu.

Moja rahmetli tetka te brat i rođak bili su mirni. I ja sam bio miran kao bubica. Nas četvero sjedili smo na sjedištu s dva sica. Sve mi je jasno bilo, ali nikako ne mogu razumjeti kako su dvogodišnji Amar i četverogodišnji Emir bili tako mirni. Kao da su u zraku, poput kakvih progonjenih životinja, osjetili da se moraju primiriti i čekati da dobro organizirana rulja zlikovaca mimoiđe njihovu logu, pa da se tek onda mogu makar malo opustiti.

U nekom takvom magnovenju u autobus uđe neki momčuljak, imao je možda 18 godina, kazavši da je iz obližnje zgrade pobjegao i da sada traži utočište kod nas, ne bi li se uspio spasiti s nama te, ako konvoj puste, pobjeći na slobodnu teritoriju. Kao kroz maglu izranja mi njegov lik, i njegove svijetlozelene oči.

U autobus je ubrzo ušla neka racija. Pretresali su nas, pregledali torbe, izvrtali ženske tašne. Momak je bio u goloj vodi, iako se ponašao kao da je u stanju bezbrižnosti i ravnodušnosti. Nakon nekoliko sati stajanja začusmo paljenje izdrndanih starih autobuskih motora. Obradovasmo se. Poneko je imao radio-prijemnik pa je u tajnosti doslušavao informacije do kojih je mogao doći.

Tada se pronese neprovjereni haber kako je postignut dogovor i kako će nas pustiti. Nelegalne vojne jedinice i policija tzv. Srpske republike BiH uvijek su imali sjajnu priču u prodaji magle, tvrdeći da nas moraju zadržati jer je nastavak puta za konvoj bio nesiguran i da oni kobiva “ne mogu garantovati za bezbjednost”. Svima nama bilo je jasno o čemu je riječ. A i onim strancima, koji su se pojavljivali kao neki posrednici između vojnih snaga s dviju strana, bilo je jasno o čemu se radi, samo što su se pravili Englezi, baš kao što su to sve vrijeme rata radili.

SABIRNI CENTAR U SPORTSKOJ DVORANI

Autobus je krenuo u koloni, i taman kad smo se obradovali njegovu kretanju, nakon što smo prešli most na Željeznici, konvoj dobi upute da skrene lijevo i da se kreće prema centru Ilidže. Nije nam bilo jasno o čemu se radi. Uskoro dođosmo na terminal, te nas sve izvedoše i uputiše, pod prijetnjom oružja, prema Sportskoj sali.

Niko ništa nije govorio, niti je iko znao šta se zbiva. Tako je to kad se planira neka političko-vojna aktivnost: niko ne zna šta se događa i niko nikog ništa ne smije pitati. Onaj zelenooki momak izišao je iz busa i više ga nismo vidjeli. Šta je s njime bilo, Bog zna.

Tetka Raza, Emir, Amar i ja krenusmo u koloni ka sali. Uskoro je cijeli konvoj bio tu. Ja ne znam koliko je tada bilo zarobljenih civila u objektu, ali je sigurno da nas je bilo nekolike hiljade, iako se pisalo da je bilo zarobljeno oko pet hiljada, što sam znatno kasnije saznao iz medijskih napisa. Znam da smo se cijelu noć prebijali po plastičnim stolicama, da su graja, plač, žamor bili konstantni, da smo u toalet morali ići jedno po jedno, da je sve to dugo, dugo trajalo, do iznemoglosti... Kad bih se vratio u “naš” prostor, pokušavao sam zaspati, ali sna nije bilo na tvrdim plastičnim stolicama, a jutro je dugo, dugo svitalo.

U tim trenucima pred očima su se odvijale slike neposredne prošlosti prije našeg zarobljavanja.

Dvije noći prije ove došli su prve komšije – Memići, koji su rekli da je Asim, inače vozač GRAS-a, dobio od firme autobus kako bi preko one Dječije ambasade povezao djecu i žene iz grada, iz naše mahale. I moji se dogovoriše da tetka Raza s nama krene na taj neki neizvjesni put sigurnosti i spasa, naivno vjerujući da će to trajati sedmicu-dvije, pa ćemo se onda, ako Bog da, uskoro vratiti. Bože Dragi, kako smo samo bili naivni?!

Znam da sam od đéda dobio neku žutu kožnu putničku torbu koju je on kupio u Iraku. Spakovali smo osnovno što nam je bilo potrebno za život do najviše dvije sedmice.

Sutradan je crveni GRAS-ov autobus stajao na početku naše ulice. Sjećam se da su nas mnogi ispratili, među kojima su bili i moji roditelji. Majka tada nije ni slutila da se nećemo vidjeti pune četiri godine.

U polasku sam gledao ostatak naše mahale koja je rukama mahala i brisala suze ispraćajući svoje najrođenije i najbliže. Onda je bus krenuo, čini mi se na polazno okupljalište kod pijace Ciglane – ili mi se to pomiješalo sa scenom iz filma Savršeni krug. Bit će da je to tako bilo, pa su se one scene iz filma u jednom trenutku moje prošlosti ispreplele s vlastitim iskustvom odlaska iz zarobljenog grada.

KAD SE DANI PRETVORE U ČETIRI GODINE

I sad sam tu gdje jesam. Noćna mora, buncanje, bunilo, ludilo – okruženje u kojem sam pokušavao zaspati. Znam da niko od mojih bližih komšija nije bio posebno psihički ili fizički maltretiran. Ali, u tom trenutku nama je bila uskraćena sloboda. Samo to.

A onda su nas narednog jutra opet smjestili u autobuse i tobože se spremali da nas propuste. I ne znam ni sam koliko smo čekali i kako smo sve to deverali. U kasnim popodnevnim satima konvoj je opet krenuo put slobodne teritorije, ali kad smo vidjeli da se opet vraćaju na polazno stajalište nedaleko od Sportske sale, situacija je postala gotovo nepodnošljiva. Bila je to specijalna vrsta rata kojim su se nad nevinim ljudima čeličile bande dotada neiživljenih zlikovaca.

Kad smo izišli, ja sam predlagao tetki i nekima iz moga bližeg komšiluka koji su bili u autobusu, da krenemo prema Stupu, gdje su bile stacionirane naše snage, pa šta bude. Znam da sam zaista tako htio učiniti, ali šta sam ja tada kao četrnaestogodišnjak mogao znati šta je život a šta smrt. Ali, tetka ne smije riskirati, kao ni svi oni odrasli kojima sam govorio šta da uradimo. Uglavnom, opet nazad u salu, opet iste procedure, opet isti belaji, opet iste traume.

Nekako je svanuo novi dan. I opet ukrcavanje. Zebnja. Neizvjesnost. Čekanje. Igre nerava. Specijalna vrsta psihičkog raspamećivanja. Taj dan, koliko se sjećam, pustili su nas prema Blažuju, a onda smo počeli polahko ulaziti u Kiseljak, gdje nas je narod na ulici čekao i dijelio čuvene kiseljačke pogačice. Put iz Kiseljaka vodio je preko Vranice, kada sam u daljini vidio Prokoško jezero. Bio je to divan prizor u najgrđim i teškim snoviđenjima.

U međuvremenu smo saznali da je glavni razlog našeg zarobljavanja bila akcija Teritorijalne odbrane u Pofalićima, s ciljem zaustavljanja presijecanja četničke podjele grada i spajanja preko Žuči s Vogošćom, odnosno na lijevoj strani Miljacke s Grbavicom. Isti oni moji Pofalići u kojima sam prije nego što sam pošao u školu kanio lukom i strijelom biti lokalne indijance.

A onda smo u noćno vrijeme prelazili hrvatsku granicu. Svi smo se nekako potajno nadali da će nas tu ljepše i ljudskije dočekati. Ali, to se nije desilo. Nije mi bilo jasno šta smo zgriješili. Čekali smo nešto dugo na nekom graničnom prijelazu. U jutarnjim satima došli smo u izbjeglički centar kod Splita. Dijelili su nam humanitarne pakete hrane. Jeli smo. Jutarnje sunce već je bilo progrijalo. A mi nismo znali šta dalje.

Čuli smo da se govorka kako bi ovaj novi val bosanskih izbjeglica mogao dobiti azil u Švicarskoj. A moja porodica, ipak, ostala je tu, u Bosni, na Balkanu. Nadali smo se da ćemo se opet uskoro sastati, ne znajući da će ta mogućnost biti izvodiva tek nakon gotovo četiri godine. Mi smo ostali u Splitu.