Safvet-beg Bašagić u uvodu svoje doktorske disertacije pisao je da su upravo oni koje mi danas slavimo kao vinovnike bošnjačkog preporodnog doba, ustvari, “mlitav i kukavan narod”, za razliku od slavnih pređa kojih, po njemu, tada nisu bili dostojni. Pisao je ovo Bašagić vjerojatno oduševljen i pod utjecajem svih značajnih imena koje je pronašao i leksikonski sistematizirao te ih uvrstio u svoje kapitalno djelo “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”. Dakle, naš preporoditelj živi u trenutku prijelaza iz jednog vremena u drugo, iz jednog civilizacijskog koda u drugi, u kojem Bošnjaci postaju hamali austrougarske kolonijalne uprave, u kojem se po Bosni i Hercegovini planski masovno naseljavaju katolici, u kojem je ukinut bosanski jezik, u kojem su Bošnjaci vjerska grupa bez nacionalnog imena, u kojem svaki višak slobodne misli potpada pod carsku cenzuru.

Bašagić je u trenutku kada objavljuje svoj kapitalni leksikon već bio pokrenuo bošnjačke nacionalne projekte, jedan od njih, časopis Behar, već se ugasio, a posljednji urednik bio mu je sarajevski Hrvat. Već je, dakle, potakao i osjetio preporodni zanos i gledao kako vehne u međubošnjačkim sukobima i identitarnim nesnalaženjima. I u tom trenutku on objavljuje svoju disertaciju, nakon što je u rukama držao ćitabe koji bilježe imena bošnjačkih velikana i historijskih uspjeha našeg naroda, a oko sebe ne vidi ništa što na to i približno podsjeća. I tu, pod nekom sarajevskom svijećom, ovaj begovski potomak iz Nevesinja i naš veliki književnik piše:

“Mnogome urođeniku i strancu, koji je upućen u prošlost i sadašnjost Bosne i Hercegovine, veliki broj visokih dostojanstvenika, glasovitih učenjaka i pjesnika – u ponosno doba naše povjesnice – čini se zagonetan i nevjerojatan. To nije nikakovo čudo, jer zbilja – ko danas promatra njihove mlitave potomke, mora se snebivati i pitati: jesu li to unuci energičnih Sokolovića, Malkoča, Kafija, Nerkesija i drugih glasovitih velikana, koji su zborom i tvorom isposlovali u prošlosti svome narodu počasni pridjevak ‘Ponosni Bošnjak’ i potaknuli susjedne narode da nas tradicionalno još i dan-danas zovu tijem odličnim imenom, iako ga već odavno ne zaslužujemo. (…) To je stari historijski proces; zemlja koja danas hrani mlitav i kukavan narod, rađala je negda velikane na polju prosvjete, politike i junaštva, što je svijet gledao sa strahom i udivljenjem.”

Pogledajte sada čuda. Ti Bošnjaci iz Bašagićevog doba, uključivši i njega samoga, ti navodni kukavci i mlitavci puni samoprijekora, nama su danas uzor. Nekim ex katedra intelektualcima do te mjere da su ih počeli anahrono imitirati, ne shvatajući da točak ne može ići naprijed ako se gura unatrag. No, oni vole da citiraju jer ne umiju drugačije nego da švercaju tuđu pamet, pa time misle opravdati svoje “doživotne rente” po institucijama gdje troše naše skromne resurse. Treba li uopće navoditi da je Bašagiću i svim ostalima (i Mulabdiću, i Ćatiću, i Ljubušaku prije njih) bilo kudikamo gore nego nama, ali uradili su ono čemu se niko nije nadao – izdržali su. Nisu odustali. Osigurali su, pritom, nove generacije koje su se pozivale na njih, slijedile ih, i tako sve do današnjeg dana.

Kakva je bila perspektiva muslimana pod komunizmom, eto, onih koji su hapšeni 1948. godine na čelu s Alijom Izetbegovićem? Nikakva! Ali vjerovali su, izdržali su, nisu odustajali i dočekali su slobodu i odbranili zemlju. U jednom po svemu zgusnutom vremenu oni su prihvatili rizike sudbine i poraze pretvorili u pobjede.  To je nešto konkretno, mnogo konkretnije od naših epskih junaka koji šutaju svoje neprijatelje po desetercima k'o da su kamenčići na putu. Neko je nedavno napisao da je u ovoj zemlji “sve interes”. Zaista? Ako je tako, kako ćete onda objasniti postojanje onih stvarnih epskih junaka koji su gubili dijelove tijela od 1992. do 1995. Kako ćete se objasniti pred onima koji su za domovinu položili ono najvrednije – svoj život. Oni su živi, neki to ne znaju, iako je uklesano na bijelim nišanima i citirano iz Knjige. Nije sve u interesu, ima nešto i u ljubavnom obećanju iz Mushafa.

Jedan drugi nedavno je na društvenim mrežama podijelio onaj čuveni evergrin “A sad adio” i, uz toksičnu dozu patetične jugonostalgije, ustvrdio da “odavde treba ići jer nade nema”. Ja, i? Pa zar i sama pjesma ne kaže da “jednom odlazi svako putem svog života”. Da dodamo – ili smrti. Zamislite vi sad tog paradoksa: oni koji su otišli putem smrti, braneći svoju zemlju, “oni su živi, ali vi to ne znate”. Oni koji ganjaju životne interese do jučer su rušili vlast i zagovarali one s kojima je navodno trebalo svanuti jer “više neće da ih dijele u etno-torove”. Sada kada je svanulo, ispada da je ustvari omrklo i utjehu traže u muzičkim scenama ex-Yu filmova. Imamo potrebu da im posvetimo posebno vrijeme u ovoj prolaznosti, ali tik-tak nam neprestance izmiče po bosanskim sokacima, u zemlji u kojoj se horski pjeva “A sad adio”, pa možda to i nije toliko bitan posao.

Čini se da u vremenima nametnute kolonijalne vlasti, obespravljivanja Bošnjaka, narko-kartela koji su se infiltrirali po dubini državnih institucija dok su obmanjivali da postoji neka “duboka država”, jeste najbitnije izdržati i ne odustati. Zato smo i komparativno podsjetili na Bašagićevo vrijeme. Uostalom, on ne bi nikada rekao “Adio”. On bi pisao, radio nešto, i zasigurno ovim neživim i koloniziranim umovima iz rezervata, ovim mlitavcima i kukavcima na ispraćaju mahao: “A sad Allahimanet, i ko zna gdje i ko zna kad...”