Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U mezarju koje se nadovezuje na harem stare, već pomalo urušene džamije u zeničkom selu Mošćanica, među stotinama nišana iz davnih i ne tako davnih vremena, jedan nišan plijeni pažnju radoznalog posjetitelja. Zbog imena. Ilhan Atli. Ime i prezime odaje “stranca” u bošnjačkom mezarju. Dovoljno da zaintrigira posjetitelja da se zapita ko je Ilhan Atli zvani Pilot, čovjek turskog imena i prezimena, ukopan u seoskom mezarju u Mošćanici, selu udaljenom približno 14 kilometara od Zenice, površinom najvećoj mjesnoj zajednici u Zenici.

Ilhan Atli rodio se u Bursi, u Turskoj. Bio je Turčin i Bošnjak u isto vrijeme. U svojoj domovini odrastao je u porodici porijeklom iz Bosne, tu je završio školu, odslužio vojni rok... Sanjao snove o sretnom i uspješnom životu. A onda je došla 1992. godina.

Ilhan nije mogao mirno nastaviti sa svojim svakodnevnim životom dok Bosna krvari. Ostavio je porodicu, Bursu, svoju Tursku i zaputio se u Bosnu, pomoći svojoj braći Bošnjacima da se odbrane od agresije Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.

Na rastanku s ocem Ilhan mu je rekao: “Oče, dok mi braća tamo ginu, ja ne mogu biti ovdje. Ja moram ići u Bosnu.”

Preko Splita došao je u Zenicu i tu se priključio Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Bio je u odredu “Gerila”, sačinjenom od stranih boraca.

U Zenici je pronašao rođake. Njegova majka, prezimena Imamović, porijeklom je iz Mošćanice. Neki njegovi rođaci i danas žive u Mošćanici. Jedan od njih je Samir Imamović.

“Moj dedo bio je efendija u Mošćanici. U to vrijeme bio je pismen čovjek, bio je matičar u Mošćanici i okolnim selima. Dedo je imao jednog brata, koji je poslije Prvog svjetskog rata odselio u Tursku, u Bursu, a on je ostao ovdje. Braća su nastavila razmjenjivati pisma, a kada je dedo umro, onda su moji babo i mama otišli u Tursku i pronašli svoju rodbinu tamo. Tako smo održavali te rodbinske veze”, kaže Samir.

Priča nam kako je upoznao Pilota dok je još bio dijete. Samir je zajedno s porodicom posjećivao rodbinu u Bursi, 1985. godine zajedno sa sestrom proveo je ljeto u ovom turskom gradu kod rodbine. Ilhan je u to vrijeme bio dijete. Nisu se tada mnogo družili, ali u Ilhanovom rodnom mjestu, gdje je živjela njihova rodbina, gosti bi odsjedali po nekoliko dana kod svojih rođaka.

“Možeš se s njima sporazumijevati, govore naš jezik, oni ga zovu bošnjački, mi bosanski. Mnogi od stanovnika mjesta u kojem je Ilhan rođen odselili su iz Bosne. Ilhanov pradjed i moj pradjed su bili braća. Moji roditelji su ih posjetili prvi put 1984. godine, a sestra i ja 1985. godine”, priča Samir Imamović i dodaje kako je Ilhan, kada je došao u Zenicu pitao za njega.

“Bio je u Arnautima u školi. Tu je bila njegova jedinica. Kaže mi jedan komšija – traži te taj i taj. Ja sam bio na terenu u Maglaju. Babo je išao kod njega u jedinicu, ali nisu mu dali da uđe, onda sam ja otišao tamo po njega kada sam došao s terena. Mislim da je to bilo 1992. godine u 11. mjesecu. Doveo sam ga ovdje. Od tada smo stalno bili u kontaktu. Često smo se viđali, on bi dolazio ovdje u svako doba, kad god je mogao”, govori Samir.

UKOPAN U SELU SVOJIH PREDAKA

Često je dolazio u Mošćanicu, kad god bi mu obaveze dozvoljavale. Znao bi satima sjediti i razgovarati sa Samirom i njegovim ocem. Volio je djecu.

“Jedina njegova fotografija koju imamo je ova s mojom kćerkom Eminom”, kaže Samir. Bilo je još fotografija, ali one su tokom rata izgubljene.

Godinu prije nego što je došao u Bosnu da se bori, zajedno sa svojim komšijom Saidom, koji i danas živi u mjestu Turan Koy u blizini Burse, Ilhan je odslužio vojni rok u Turskoj.

“Kada je počeo rat on je osjećao da su muslimani ovdje napadnuti, ugroženi. Nismo puno pričali o ratu jer pucalo se i ginulo svaki dan, rat je bio svakodnevica. Više smo pričali o običnim stvarima, koje nisu bile vezane za rat. Puno je pušio, babo bi mu rekao – nemoj toliko, odoše ti pluća, a on bi samo rekao – neka, meni moja mogu biti dok sam živ”, priča Samir.

Za Ilhana Atlija, zvanog Pilot, još od početka rata znalo se da je odličan borac, cijenjen i poštovan. Ne samo zbog nesebične želje da dođe i brani Bosnu nego i zbog njegovih vojničkih sposobnosti i ratnih vještina. I hrabrosti.

Poginuo je 17. aprila 1993. godine, na početku sukoba s HVO-om. Taj dan kada je Ilhan Atli postigao šehadet Armija RBiH provodila je akciju deblokiranja Zenice, za što je bilo ključno otkloniti prijetnju HVO-a.

Ramiz Bureković, pripadnik 7. muslimanske brigade, priča kako su dobili naređenje da “maknu HVO”.

“Blokirali su nas ovdje, mi smo imali zadatak njih očistiti. On je jedini tu stradao kad je poveo jedinicu u Podbriježju”, kaže Bureković. 

U njegovom džepu, nakon što je poginuo, pronašli su papirić s porukom: “Selam, braćo! Ako umrem, moj tabut odnesite u selo moje majke. Sve moje stvari dajte siromašnima, kojima je to i potrebno. A za vas imam samo jedan zahtjev. Borite se do posljednjeg daha i branite našu Bosnu!”

Njegova majka je, kako već rekosmo, porijeklom iz Mošćanice, iz porodice Imamović.

Kako je tražio, tako je urađeno. Ukopan je u mezarju kod stare džamije u Mošćanici. Ramiz Bureković bio je jedan od četverice boraca koji su Ilhana spustili u mezar.

Nije to planirao, nije ničim posebno zaslužio, Ilhana je poznavao površno. U to vrijeme, dok je rat bjesnio svojom punom žestinom, smrt je bila svakodnevnica, ljudi su, takoreći, bili navikli na smrt.

ŽELIO JE NASTANITI SE U MOŠĆANICI

“Pilota sam znao toliko da smo se nekoliko puta selamili. On je bio u samostalnoj jedinici ‘Gerile’, koja je bila pri 7. muslimanskoj. Pilot, rahmetli, bio je komandant te jedinice. Poginuo je u Podbriježju na početku sukoba sa HVO-om, odakle je pogođen ne znam, pogođen je iz daljine, metak ušao kroz bradu, zaustavio se u kičmi u vratu. Bio je spretan frajer, Zenica je bez obzira na toliko brigada i nas boraca pričala o Pilotu. Došao je otuda spreman, poznavao je sve ratne vještine. Ja sam ratovao u Hrvatskoj, mogu reći došao sam kao ratnik, ali opet nisam bio toliko sposoban”, priča Bureković.

Ilhan je tražio da se ukopa ovdje, a htjeli su ga ukopati u Arnautima.

“U Arnautima je ukopano još nekoliko stranih ratnika iz njegove jedinice. U Arnautima ima jedan Turčin, koji je ostao da živi tu i poslije rata”, govori Bureković te dodaje: “Kad smo bili u Bursi, išli smo da posjetimo njegovo rodno selo, njegovu porodicu, kuću gdje je rođen, bilo je nas petnaestak, Turaka i Bošnjaka. Prilazi čovjek i govori mi – ja tebe znam. Said. I on je bio ovdje na ratištu. Svi su zanijemili. Nismo se nikad vidjeli od rata. Bio je s Pilotom u jedinici.”

Prisjećajući se tog dana kada je klanjana dženaza Ilhanu Atliju, Bureković je ispričao: “Ja sam došao s terena, u uniformi, prljav, nikakav na dženazu. Njih trojica su s mejtaša uzeli tabut i ja sa njima, i trkom do mezara i spuštaj što prije. Tako se potrefilo. Kod nas je običaj da radi sevapa uzmeš tabut. Sad osjećam da je to velika čast, tad mi nije toliko značilo, bio je rat, umiralo se, pa čovjek o tome i ne razmišlja. Sad to ima svoju težinu, trideset godina poslije. Od tolikih ljudi da mene potrefi ta čast”.

Samir govori da mu je Ilhan prije nego što je poginuo pokazivao jedan komad zemlje u Mošćanici koji je želio kupiti. Govorio je malo bosanski, bošnjački, kako taj jezik nazivaju Bošnjaci koji su odselili u Tursku. Brat mu je oženjen iz Zenice.

Samir nam priča i tu zanimljivu igru sudbine. Naime, Ilhan je u Zenici imao djevojku, čija je porodica bila u izbjeglištvu u Turskoj kod Ilhanove porodice. Kada je Ilhan poginuo, po nekim njihovim običajima, njegov se brat trebao oženiti s njegovom djevojkom. No, kako je bio znatno mlađi od Ilhana, rekao je: “Ne, neću ja nju da oženim, nego hoću njenu mlađu sestru”.

“Dolazili su i oni ovdje svi, Ilhanovi roditelji, brat i sestra”, priča Samir.

Otac mu je poginuo prije nekoliko godina. Pao je u bunar i poginuo. Od Ilhanove porodice živi su još samo brat i sestra.

Zeničko udruženje Mostovi prijateljstva u saradnji s Televizijom Tuzlanskog kantona počelo je snimanje dokumentarnog filma o Borcu Ilhanu Atliju Pilotu. Prije nekoliko sedmica snimljeni su prvi kadrovi filma u selu Turan Koy kod Burse, selu u kojem se rodio i u kojem je odrastao Ilhan Atli.