Dvije godine prije nego će herceg Koloman, brat kralja ugarskog Bele IV, pokrenuti križarski rat na Bosnu, bilježe neke, mora se priznati, nepouzdane srednjovjekovne hronike, pojavi se među bosanskim hereticima antipapa katara, ili albižana, ili albigenza, kako ih zvaše oni koji im naziv određivaše po njihovom glavnom gradu Albiju. Došao je u pratnji nekolicine katarskih perfekata i mnoštva “dobrih kršćana” koji donesoše sa sobom svoja dva boga – boga dobra i boga zla – i priču o svjetlosnom biču koji se nalazi u svakom čovjeku i služi da bi se njime bičevao i odagnao od sebe onaj niži – bog zla, kojeg svete knjige imenuju Abadonom, Sotonom, Iblisom. I donesoše još sjemenke biljaka iz kojih cijediše najkvalitetnije boje na ovoj, mediteranskoj strani evropskog kontinenta, njihovo, kako rekoše, najveće materijalno bogatstvo, i k tomu još donesoše nadu i dobru vjeru da će se i u Bosni primiti, kao što se primio dobri nauk bogumilski i tako se razgranao da se počeo presipati i u Slavoniju, i u Dalmaciju, i u Rašku.
Osvanuše oni, isprepadani i gladni, tačno na Jurjev godine 1233. ovdje na Sani i sakriveni u šiblju čekahu da se dobro razdani kako bi se uvjerili da su zbilja sinoć prešli granice zemljice bosanske o kojoj sanjaju više od dvadeset godina, još od onda kada je kršćanska vojska francuskog kralja napala na njihove gradove i potpuno opkolila Bezijer, pa križari tada upitaše papskog legata kako da razlikuju katare od običnih ljudi, a ovaj im odgovori: “Sve ih pobijte, a Bog će svoje prepoznati”, i oni postupiše po uputama i spališe cijeli grad i pobiše sve što se kretalo, ne ostavivši ni kokoši jer i u njima je leglo hereze i duševne kuge koju su oni, katari, albigenzi, ti antihristi, kako ih sve ne zvaše i kakve sve anateme ne bacaše na njih sa Svete stolice u Rimu, raširili po cijelom francuskom jugu i po cijelom italijanskom sjeveru.
Do podne antipapa katarski i njegovi sljedbenici bijahu sakriveni u žbunju, ali se pred njima ne pojavi ni jedan znak na osnovu kojeg bi mogli potvrditi da su zaista prešli granice dugosanjane Bosne, u kojoj žive ljudi mirski i u kojoj vjernike kao što su oni niko ne progoni i gdje je i sam vladar heretik, kako kazivahu njihovi magistri što ih nekada slaše ovamo da sučele dva učenja, ono katarsko i ono bosansko. Ni tada oni ne bi napustili sigurnost tek ozelenjelog šipražja, jer ne bijaše tih godina traženijih bjegunaca i po cijeloj Provansi i Lombardiji krstariše “Božiji psi”, sinovi svetog Dominika, papini inkvizitori i lovci na glave podstaknuti pričom kako Grgur IX daje cijelo bogatstvo za one koji mu dovedu antipapu i pride da lično rukom svojom potpali lomaču pod njim, da ih ne otkri jedan svinjar koji se makao s puta i spuzao hlače, a onda ih ugleda i poče vrištati. Jedva su ga svladali. Umiri se on tek kada mu pred očima bljesnu zlatnik, ali od njega ne imadoše nikakve koristi, nikako mu nisu mogli objasniti šta traže, ko su i otkud dolaze. Na kraju ih on pozva da slobodno izađu iz žbunja i uporno pokazivaše prema rijeci. Tek kada se osmjeliše pa stupiše na stazu koja ih sinoć dovede ovamo, vidješe da vodi do jednog dobro utvrđenog grada na okomitoj riječnoj obali. Bio je to Kamičak, bili su to Donji Kraji, bila je to Bosna.
KRIŽARSKI RAT
Godinu nakon što porkulab Kamička isprati uz Sanu tužnu kolonu katara, koja nastavi svoj put preko Ključa i Jajca u Podvisoki, gdje ih čekaše did Crkve bosanske, i s njim gosti i starci i strojnici, dođe do pape Grgura IX vijest da je katarski pijetao zakukurikao usred Bosne. On tad odluči da je konačno dozrelo vrijeme da se s tom bandoglavom zemljom i njenim hereticima razračuna jednom zanavijek i da jednim udarcem zgnječi dvije muhe, dvojicu antipapa, i dida bosanskog i velikog magistra katarskog. Nije teško zamisliti grimiznu togu koja se zatvara nad nadutim papinskim trbuhom u kojem se kuhaju dvije jarebice od ručka, dok se njiše u ritmu riječi koje Grgur IX diktira u pero svome pisaru izdirući se iz sveg glasa kako se tamo, u Bosni, nakotilo “mnoštvo nevjernika tako da je sva zemlja, žalosna i neprohodna pustinja, zarasla u trnje i koprive”, treba je zgnječiti poput žohara, nemilosrdno.
I huška tako Grgur IX svog vjernog slugu, roba Božijeg, hercega Kolomana, na nerazumne Bošnjane, koji otvoriše vrata svojih hiža svakom mogućem prebjegu i bjeguncu pred njegovim inkvizitorskim sudovima i nudi mu svu heretičku zemlju koju pokori svojim ognjenim mačem. Za to vrijeme, i ne sluteći kakva im se oluja sprema, ovdje, na Kamičku, u sjeni visokih debelih zidova, ratari donose vodu odozdo sa Sane i bjesomučno zalijevaju te biljke koje im ostaviše katari i za koje im rekoše da se od njih dobivaju boje za tkanine. Međutim, one uporno neće da podignu svoje uvehle listove i da puste korijen u zemljici bosanskoj, a jadni se kamički kmetovi ushodali oko njih sasvim snevoljeni jer počinju vjerovati kako biljke neće da rastu jer su im imena pozaboravljali i niko, pa ni porkulab, ne može da ih se sjeti.
Sljedeće godine, kada katarske biljke sasvim uvehnuše, razlivši se u smrti u nevjerovatne prikaze boja, kao da su htjele svojim posljednjim dahom pokazati šta su sve sposobne, najavi se pred Kamičkom križarska vojna u svojoj punoj snazi. Ustvari, prije nje cijelu godinu dolazile su niz Sanu, od Blagaja babonićkog, strašne priče o Kolomanovoj haračini po Slavoniji, uz Savu i Japru, a oni koji bi dolazili od Kamengrada na Blihi kazivahu da se s kamengradskih kula za prozračnih dana mogu vidjeti daleki stubovi dima, sve Koloman sažiže u plamenu i satire u zemlju.
Tek četvrte godine, kada rat odahnu i križarska se vojska povuče iz Bosne, ohrabriše se ljudi ovdje na Kamičku te počeše pričati o onim danima kada se niz Sanu prvo pojavi neugodan i strašan vonj, takvog dotad ni stogodišnjaci ne bijahu osjetili. Danima su stražari na kamičanskim kulama morali nositi rupce oko usta i nosa, tako taj smrad bijaše nepodnošljiv. Narod se uznemiri jer neko prosu priču kako je to kuga, tako ona nastupa, a smrdi jer skupa s njom, neizostavno, ruku pod ruku stupa i smrt. Svi kmetovi, svi zemljoposjednici i plemenitaši, i sitni i krupni, nagrnuše na vrata Kamička i tako silno udarahu po njima da porkulabu ne preostade ništa drugo nego da ih pusti unutra. Napučiše se kamičanske zidine od unezvijerenih lica i iskolačenih očiju koje su sada u stvarnosti vidjele sve ono što se moglo vidjeti samo unutrašnjim maštenjskim okom. Panika bijaše tolika da nekoliko ljudi izdahnu usred tiskanja prema zidu koji se dizaše nad Sanom, jer svi se zakleše da će radije skočiti u vodu i ugušiti se nego se prepustiti crnoj smrti da se iživljava nad ostacima njihovih života.
Taman kada se navikoše na onaj vonj i kada svako od njih zacrta pred sobom plan šta mu je činiti ako kuga ipak provali gradska vrata i ušulja se među njih, dođe vijest da nije kuga, daleko joj crna kuća bila, već je to križarska vojska, a na čelu joj onaj dominikanski pas Ivan Teutonac, kojeg papa postavi za bosanskog biskupa uprkos tome što Bosna biskupa neće. A smrad, rekoše, to je miris spaljenih ljudskih tijela i nijednog heretika dominikanci ne ostavljaju za sobom, već vežu za kolje, zatrpavaju granjem i pale bez milosti. Neki u strahu zazvaše na sav glas: “Oče naš iže jesi na nebesih / sveti se ime tvoje / Pridi carstvo tvoje / budi volja tvoja / jako na nebu i na zemli. / Hlib naš vsedanji daj nam ga danas / i otpusti nam dlgi naše / jakože i mi otpuščaem dlge dlžnikom našim. / I ne vavedi nas v napast / na izbavi nas od neprijazni“, ispališe cijeli Očenaš i prekrstiše se i izjaviše pred svima da nikada oni ne porekoše da je Isus Božiji sin i ponadaše se da njih neće, ali ih ostali opomenuše da se samo sjete onog što su im preklani katari pričali, da pale redom, a Bog neka prepoznaje svoje.
Tad odlučiše da se brane do zadnjeg, a neki od njih spomenuše dalekog japodijskog naroda koji živješe na Uni pa, kada su Rimljani opkolili njihovog grad Metulum, oni se ne predadoše već se boriše do zadnjega, a oni koji preživješe baciše se u rijeku kada Rimljani drvenim bikovima razvališe vrata i nahrnuše među zidine njihovog grada. I svi izađoše na bedeme, odlučni da kožu svoju heretičku prodaju skupo, a neki iskovaše takav plan da Teutonca uhvate živa i užgaju ga na lomači sred Kamička.
Ali rat se pred Kamičkom ne pojavi kao gola sila bez pameti. Sav njihov inat hranjen svakojakim pričama i planovima punim samoohrabrenja splahnu kada dana četvrtog pred njihovim vratima osvanuše tek četiri umorna jahača na oznojenim konjima. Jedan od njih predstavi se kao Stjepan, sin Prijezde Radivojevića Kotromanića, sinovac bana bosanskog Mateja Ninoslava, koji je netom, reče im, a njegovi sujahači potvrdiše, ustupio prijesto njegovom ocu Prijezdi. Otac njegov, govoraše Stjepan bez prestanka, dopao je milosti Bele IV i Kolomana i svih Arpadovića, jer im je pomogao da skrše nevjerničke pobune po Sklavoniji, pa je kao nagradu dobio mnoge zemlje u Bosni – i tu jedan od jahača ispod dominikanskog habita izvlači kožnu torbu, otkopčava je i vadi iz nje pergament, razmotava ga i čita kako kralj Bela IV ustupa Prijezdi Kotromaniću Usoru i Soli i Donje Kraje i u njima župu Banicu i u njoj grad Kamičak i grad Ključ, a da se Prijezda Kotromanić tad pokloni pred velikim kršćanskim kraljem i odreče se hereze kao što ju je prije nekoliko desetljeća ban Kulin odbacio, i prihvati Prijezda, kao i Kulin, papu u Rimu i sveobuhvatni katolicizam. A drugi jahač dobaci da se i Ninoslav odrekao didovog učenja i priklonio se papi. Tad riječ opet preuze Stjepan, Prijezdin sin. On im najčvršćom zakletvom i vlastitom glavom garantiraše da se nikom ko poljubi križ rimski neće desiti ništa i da će i dalje moći da živi slobodno kao što je i do sada živio i da će u slobodi i u časti moći ispunjavati sve svoje dužnosti prema svetoj crkvi rimskoj i svake godine izdvajati desetinu.
Hiljade očiju natisnutih po kamičanskim bedemima svjedočilo je kako porkulab njihov nakon govora nenadanih gostiju izjahuje na gradska vrata i pozdravlja se sa Stjepanom, sinom Prijezdinim, koji zbog nečeg ne htje da izvuče ruke ispod svog plavog plašta preko kojeg se presijavaše zlatni ljiljani. On se samo nagnu, onako ruku pod plaštom sakrivenih, i nasloni glavu na porkulabovo rame kao da hoće da ga zagrli ili da mu nešto došapne. Ali bilo je kasno. Onaj što je čitao pergament već je bio porkulabu iza leđa, sve se desilo tako brzo da niko nije uočio trenutak kada je povelju zamijenio sabljom. Dvojica drugih jahača časkom smakoše dvojicu vojnika koji izjahaše u pratnji porkulabovoj, a onda sjahaše, uhvatiše vrata, svaki za jedno krilo, i jazom ih raskriliše. U taj čas sa svih strana, kao da iz zemlje izniču, stuštiše se križarski konjanici pod bijelim plaštovima preko kojih se crnio križ. Ujahaše u grad takvom brzinom da se niko od ljudi natisnutih po bedemima nije uspio ni okrenuti, a kamo li se dosjetiti da je trebao biti na drugom zidu i s njega se hitnuti u Sanu. Svi padoše živi u ruke, osim nekoliko stražara koji pokušaše da se suprotstave, ali u trenu oni bijahu sasječeni.
BOJE HERETIČKE
Kada su razoružali kamičansku posadu i narod koji bijaše naoružan koječime, na vrata grada, kroz špalir konjanika pod bijelim plaštom preko kojih se kod jednih protezao crn, a kod drugih crven križ, ujaha čovjek u purpurnoj togi i predstavi se kao bosanski biskup te zatraži od sviju da kleknu pred njega i da mu poljube ruku. Bio je to Ivan Teutonac. Dok su mještani Kamička padali pred njim na ljukorub, on je očima naređivao svojim vojnicima da jedne odvode na desnu, a druge na lijevu stranu. Oni koji su odvojeni na lijevu stranu mogli su vidjeti kako četvorica redovnika pod crnim plaštovima i crnim kukuljicama ispod kojih vire bijeli plaštovi i bijele kukuljice svlače s konja onog čovjeka koji im se predstavio kao Stjepan, sin Prijezde Kotromanića. Tad, dok su ga nosili u podrum gdje u živu stijenu bijahu uklesane sužanjske ćelije, vidješe da mu ruke bijahu vezane. Oni će o tome šutjeti kao zaliveni, pune tri godine strahujući, iz dana u dan, sa zore na zoru, da će se križari vratiti, te će i njih, kao što su onog dana grupu koja je izdvojena na suprotnu stranu, proglasiti hereticima i, sve pljeskajući po svojim štitovima i vičući iz sveg grla hep!, hep!, hep!, zapaliti na velikoj lomači sred gradskih zidina.
Tek kada se Koloman neuspješno povuče od Huma preko spaljene, ali ne i poražene Bosne i ostavi glavu na rijeci Šajo, gdje Tatari potukoše njegovu i vojsku brata mu Bele IV, a Ivan Teutonac zauvijek pobjegne iz ovih krajeva i bosansku biskupiju prepusti dominikancu Ponsi, kojeg Bošnjani ne htjedoše uprkos tome što je bio domaći čovjek te ga prognaše u Đakovo, i ban Ninoslav se vrati iz Dubrovnika, gdje se sakrio od hercega Kolomana i Ivana Teutonca, i ponovo zasjedne na prijesto, tek tada će ljudi, ovdje na Kamičku, u župi Banici, u Donjim Krajima, smoći snage i naći hrabrosti da progovore o Stjepanu, sinu Prijezdinom, kojeg onomad Ivan Teutonac uze kao taoca i preko njega ucjenjivaše oca Prijezdu i zato mu ruke bijahu vezane.
I tad, dok ban Ninoslav u Podvisokom pisaše povelju, kojom Dubrovčanima potvrđuje pravo Kulinovo na slobodnu trgovinu po cijeloj Bosni, koja će kao jedini dokument ostati da svjedoči o ovim krvavim i teškim vremenima, ovdje na granici, kod Kamička, iz prašine na putu koji se od Ključa steraše niz Sanu sve do Blagaja Babonićkog na Japri i dalje do Dubice i na Savu, opet osvanuše katari ili albigenzi, ili albižani, i s njima njihov antipapa. Napuštali su Bosnu i u Kamičak svratiše samo na okrijepu i odbiše konak i ostalo. Izgrliše se s domaćinima srdačno kao s braćom i sjedoše za trpezu i nadugo pričahu o događajima koje pokupiše po Bosni, srdačno i otvoreno, kao da su samo radi toga dolazili. Tako sačekaše da se dobro smrači, prihvatiše sir i pastrmu i mlaćenicu i duhan i ostalu poputninu i nestadoše u pomrčini jer do zore, kako kazaše, moraju preći preko Grmeča, hajka za njima još nije prestala, a papa Grgur IX svakodnevno povećava glavarinu i obećava da će onog ko mu privede antipapu katarskog prometnuti u plemstvo prvog reda.
Tek ujutro, kada od katara ne ostade ni traga, kamičanska posada dosjeti se da su ih zaboravili pitati za imena biljaka iz kojih se cijedi boja koje uzalud sijaše podno gradskih zidina i koje neće da se prime među ljudima koji im se ne mogu dosjetiti imena.
