Dnevne novine Danas iz Beograda objavile su svjedočenje Nikole Fuksa, redovnog vojnika Vojske Jugoslavije u periodu 1992–1993, koji je vojni rok služio u Novom Sadu, a potom u 19. graničnom bataljonu u Bajinoj Bašti.

„Vojska Jugoslavije je učestvovala na terenu i to njene elitne jedinice, Gardijska i 63. padobranska brigada, tu je bila i Jedinica za specijalne operacije (JSO).

Pripadnici JSO, koje je tada predvodio Franko Simatović Frenki, bili su smešteni u zgradi SUP-a Bajina Bašta, gde je bila i moja jedinica. Tada je mali broj ljudi znao ko su 'frenkijevci'. Bio sam na straži i video sam jedan landrover na kojem je pisalo 'Frenki'. Pomislio sam da je reč o jedinici bosanskih Srba... Nije dejstvovala samo policija, jer sam video kako je artiljerija Vojske Jugoslavije gađala s jugoslovenske teritorije na teritoriju istočne Bosne. Konkretno, jedna baterija višecevnih raketnih bacača bila je stacionirana kod dečijeg odmarališta 'Mitrovac' na Tari, i oni su odatle gađali Bosnu, pretpostavljam i Srebrenicu“, kaže Fuks.

On je siguran, na osnovu onog što je vidio, da stanovništvo istočne Bosne nije bilo u mogućnosti da izvede napade minobacačima i snajperima. On kaže da je njegova jedinica upotrijebljena za prebacivanje zarobljenog muslimanskog naoružanja. Kaže da su htjeli da vide kakvo je to bilo naoružanje...

"Otvorili smo jedan sanduk i videli oružje koje je sklepano od nekih cevi, sličnih vodovodnim cevima. Bile su veća opasnost za onog ko puca, nego za onog na koga se puca", kaže Fuks.

"Bili smo na Tari kada smo videli kako se pali selo i džamija. Prvo su je gađali artiljerijski, a kada nisu mogli topom da je sravne, ušli su u to selo i spalili su je. To selo se nalazi tačno ispod jezera Perućica...", svjedoči Fuks.

"Svedok sam dolaska dobrovoljaca, takozvanih vikend-ratnika. Oni su dolazili iz Srbije, a naoružavani su iz magacina Vojske Jugoslavije, koji se nalazio u zgradi SUP-a Bajina Bašta. Svedok sam i dolaska dobrovoljaca iz Rusije, koji su isto tako naoružavani i koje su slali na istočnobosansko ratište", objašnjava Fuks. 

Selo na koje misli Nikola Fuks, u kojem je gledao rušenje džamije, zasigurno je selo Peći u mjesnoj zajednici Skelani.

Vladimir Jevtić, historičar iz Bajine Bašte, svjedok je agresije koju je Srbija sprovodila na Bosnu na području srebreničke općine. U svojoj kolumni naslovljenoj: „Ako priznaš genocid, nisi Srbin“ Jevtić piše: “Srbi su ubijali Bošnjake. Napadali su ih nenaoružane, mirne i iznenađene po selima i gradovima istočne Bosne u proleće 1992. godine. Srbi iz zapadne Srbije su odlazili da pljačkaju spaljene i napuštene bošnjačke kuće, krali su njihove stvari i imovinu, prenosili ih preko Drine i preprodavali po Srbiji. Srbi su organizovali masovna sistematska silovanja bošnjačkih žena i devojčica, Srbi su klali, streljali, spaljivali žive ljude, bacali ih pod mostove i u jezera. Autor ovoga teksta se više ne kupa u jezeru Perućac, jer mu se čini da će uznemiriti seni stotina onih kojima je tu mesto pokoja. Srbi su crkvu u selu Kravica pretvorili u koncentracioni logor za svoje komšije.

Mnogi se još uvek sećaju treska dinamita kojima su rušene muslimanske bogomolje i krvožednih popova koji su huškali na zločine. Ljudi sa obe strane Drine dobro pamte svakakvu bagru i ljudski talog, skupljen s koca i konopca, koji je prolećnih dana 1992. žario i palio po selima i gradovima istočne Bosne. Minobacači i topovi sa teritorije Srbije rušili su bošnjačka sela po obodima Srebrenice. Snajperisti i mitraljesci, takođe sa teritorije Srbije, pucali su iz obesti na izgladnele Srebreničane, koji su po cenu života, u zimu 1993, išli da skupljaju ostatke kukuruza po poljima, kako ne bi umrli od gladi u Srebrenici krcatoj izbeglicama. Srpski su vojnici sprečavali unos sanitetskog materijala u Srebrenicu, dok su u pretrpanoj bolnici hirurške intervencije vršene ručnom testerom, a ranjenici umirali od sepse.“