Haški tužilac u procesu protiv Slobodana Miloševića Torkildsen dokazao je da se u maju 1992. Jugoslavenska narodna armija samo formalno povukla iz Bosne i Hercegovine i da je iza sebe ostavila svu logistiku, oružje, opremu i municiju za vojsku koja je ostala tu i koja je samo promijenila ime u Vojsku bosanskih Srba, odnosno Vojsku RS. U tom kontekstu Torkildsen citira generala Mladića, odnosno dio njegovog govora održanog u decembru 1992: „Naša vojska jedna je od rijetkih vojski u historiji koja je počela oslobodilački rat s dosta solidnom materijalnom bazom, naročito u terenskoj opremi, municiji i rezervi hrane.“

Načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Perišić 15. novembra 1993. godine osnovao je 30. kadrovski centar, s ciljem da se preko njega obavlja isplata plata i regulira služba velikog broja oficira Jugoslavenske narodne armije koji su služili ili bili prekomandovani u Vojsku RS. Također, Perišić je osnovao i 40. kadrovski centar s istom namjenom, ali prema Srpskoj vojsci Krajine.

Na platnom spisku Vojske Jugoslavije u Saveznoj republici Jugoslaviji nalazile su se sve starješine Jugoslavenske narodne armije koje su raspoređene ili kasnije upućene u “Vojsku Srpske republike Bosne i Hercegovine”.

General Đorđe Đukić (pomoćnik komandanta “Vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine” za pozadinu) na sastanku u Komandi Prvog krajiškog korpusa u Banjoj Luci, 4. juna 1992, govorio je o finansiranju “Vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine”. S tim u vezi, on je, pored ostalog, tada rekao: “Savezna vlada će finansirati ovu vojsku sa brojnim stanjem od 19. maja 1992. koje je bilo na njenom računu”, te da je “Vlada Srpske Bosne i Hercegovine donijela odluku o finansiranju vojnih obveznika – razlika”.

Savezna republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora), učestvujući u osvajačkim ratovima u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, kao i u genocidu nad Bošnjacima, prema izjavi Dobrice Ćosića, predsjednika Savezne republike Jugoslavije, na sastanku Štaba Vrhovne komande, 27. maja 1993. u Dobanovcima, izdržavala je “70.000 vojnika u Vojsci Republike Srpske Krajine /i/ oko 200.000 vojnika u Vojsci Republike srpske i Vojsku Jugoslavije, a to je skoro pola miliona vojnika. Pomoć Vojske Jugoslavije vojskama Republike Srpske Krajine i Republike Srpske bila je velika“, tvrdi Ćosić, “pa su se i rezerve istopile”. Tako, primjera radi, Ćosić navodi: “jedan komandant troši preko 5.000 granata kod Žepe da bi nepotrebno rušio muslimanske kuće. Njemu je, za takav neracionalni postupak, trebalo makar, najmanje, skinuti epolete oficira. Takva neracionalna potrošnja ratnih materijalnih rezervi je dovela do toga da mi više ne možemo pomagati Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu kao do sada. Jedino ćemo pomagati u hrani i lekovima. Savezna Republika Jugoslavija je, u cilju formiranja jedinstvene srpske države, utrošila 'ogromne ratne rezerve'… „

Ukazujući na tu činjenicu, Dobrica Ćosić priznaje postojanje jedinstvene srpske države, formirane osvajačkim, agresorskim ratom i genocidom, pri čemu je izrazio brigu za njenu neracionalnu organizaciju, funkcioniranje i opstanak.

Ta država je, po priznanju Momira Bulatovića, do 30. augusta 1994. “dvije milijarde dolara utrošila u Bosni i Hercegovini”  za vođenje agresorskog, osvajačkog rata protiv Republike Bosne i Hercegovine i istrebljenje Bošnjaka, pri čemu je do 8. jula 1994. samo “u municiji i vojnoj opremi za rat u RS i RSK” potrošila oko milijardu američkih dolara.

Aktivna vojna lica (oficiri, podoficiri i vojnici po ugovoru) i radnici u “Vojsci RS” dobijali su plaće (lične dohotke) od Vojske Jugoslavije (radne liste su dostavljane u Vojno-računski centar Generalštaba Vojske Jugoslavije Beograd radi isplate). 

Profesionalnim vojnicima (profesionalni oficir, profesionalni podoficir, oficir po ugovoru, podoficir po ugovoru i vojnik po ugovoru) Vojske Jugoslavije na službi u komandama, jedinicama i ustanovama “Vojske Republike Srpske”, na osnovu člana 156. i 157. Zakona o Vojsci Jugoslavije, priznavano je pravo na staž osiguranja u dvostrukom trajanju.

Vojska Jugoslavije je generalu Ratku Mladiću rješenjem Vojne pošte 3001, Beograd, Pov. br. 15-395, od 28. februara 2002, priznala pravo na staž osiguranja u dvostrukom trajanju za službu u Vojsci Jugoslavije za period od 29. juna 1991. do 14. decembra 1995. Predsjednik Savezne republike Jugoslavije Zoran Lilić, ukazom od 16. juna 1994, Mladića je vanredno unaprijedio u čin general-pukovnika. 

Pukovnik (kasnije general) Radislav Krstić, osuđen za genocid u sigurnoj zoni UN-a Srebrenici jula 1995, 2. septembra 1994. iz Han-Pijeska (Vojna pošta 7111) obratio se Vojnoj pošti 3001 Beograd (30. kadrovskom centru Generalštaba Vojske Jugoslavije) s molbom da mu se izda rješenje “o priznavanju staža osiguranja u dvostrukom trajanju za period od 16. juna 1992. do 9. novembra 1993. godine”. Krstić je u zahtjevu naveo da se na ratištu nalazi “neprekidno od 16. juna 1992. i sada, međutim, objašnjeno je da će se ovo pitanje od 10. 11. 1993. godine, kada je izvršeno postavljenje u 30. kadrovski centar, rešavati po službenoj dužnosti”. On se od 16. juna 1992. nalazio u “oružanim snagama Jugoslavije koje izvode oružane akcije”. Kao dokaz “o učešću u oružanim akcijama” Krstić je dostavio Uvjerenje Vojne pošte 7111 Han-Pijesak, Pov. br. 05/331-1/17, od 13. jula 1994.

Ukazom predsednika Savezne republike Jugoslavije Vojislava Koštunice od 16. juna 2001. 26 visokih oficira iz Vojske RS skinuti su sa „evidencije profesionalnih vojnika Vojske Jugoslavije“, što apsolutno potvrđuje da su ovi oficiri, među kojima su i zvučna imena poput Ratka Mladića, Novice Simića, Momira Talića, Svetozara Andrića, Momira Zeca, Radislava Krstića, Dragiše Masala, Vlade Lizdeka, Save Sokanovića, Radivoja Tomanovića, Novaka Đukića, Radmila Zeljaje, Vinka Pandurevića, Čede Sladoja...,  bili pod direktnom komandom srbijanskog političkog i vojnog vrha. 

(Avdo Huseinović, Ovamo daleko - atentat na Bosnu, knjiga u pripremi)