Tokom perioda egipatske historije poznatog kao Staro kraljevstvo (oko 2649–2130 pne), bilo je rijetkost da su ljudi mogli da čitaju i pišu. Od procijenjene populacije od 1 do 1,5 miliona, samo oko 1% je bilo pismeno i sposobno pisati hijeroglifima.

Njihove rijetke vještine značile su da su pisari bili visoko cijenjeni u društvu i državi, te da su bili pripadnici privilegovanih klasa. To se može vidjeti u primjerima iz drevnog egipatskog književnog žanra koji se danas naziva učenjem. U Duakhetijevom učenju (poznatom kao Satira zanata), otac upoznaje svog sina sa 20 različitih zanimanja i kaže:

Jer profesija pisara je veća od bilo koje profesije, ne postoji takva na zemlji.

Pisci (uvijek muškarci) bilježili su poslove i prihode faraonskog dvora i moćnih hramova kojima su upravljali svećenici. Ako ste vidjeli reljefe ili statue iz tog vremena, vjerovatno ste vidjeli prikaz ovih pisara, koji obično sjede prekriženih nogu ili kleče dok rade. Nisu imali ergonomske stolice, podesive stolove ili visokokvalitetna pomagala za pisanje koja bi ublažila ove neudobne položaje. Ali, u Duakhetijevom učenju, otac ne pominje moguću fizičku posljedicu bavljenja takvim poslom.

Petra Brukner Havelková, antropolog i kustos Nacionalnog muzeja u Pragu i Veronika Dulíková, postdoktorski istraživač iz egiptologije, Charles University, autori su zanimljive studije koja je fokusirana na zdravstevno stanje egipatskih pisara. 

Kao antropolog i egiptolog, željeli smo da saznamo kako njihov rad utiče na tijela pisara. U nedavnoj studiji s nekoliko kolega iz obje discipline, proučavali smo skeletne ostatke privilegiranih muškaraca s nekropole Abusir u Egiptu i otkrili da su pisari razvili brojne probleme u usporedbi s drugim muškarcima koji su živjeli u Starom kraljevstvu. Oni su imali veću vjerovatnoću od ostalih u studiji da razviju degenerativne promjene na svojim skeletima, najčešće osteoartritis u čeljustima, vratnim kičmama i zglobovima koljena.

Do sada se niko nije fokusirao na to kako su profesionalne navike pisara uticale na njihov kostur i kako se to u poređenju sa drugim profesionalnim grupama. Mogućnost identificiranja specifičnih skeletnih promjena i degeneracije također može biti od pomoći kada istraživači pokušavaju utvrditi da li su ostaci koje proučavaju pripadali pisarima. Ne postoje uvijek situacijski tragovi ili dokumenti koji se odnose na posmrtne ostatke pronađene na drevnim egipatskim grobnicama.

Abusir, koji se nalazi oko 20 km južno od Kaira, bio je jedno od velikih groblja u Starom kraljevstvu. Skoro 200 grobnica koje datiraju iz tog perioda tamo su otkrili arheološki timovi sa Češkog instituta za egiptologiju na Karlovom univerzitetu u Pragu od 1960-ih. Proučeni ostaci se sada čuvaju u skladištu na drugoj nekropoli, Saqqara.

U starom Egiptu, društveni sloj osobe zavisio je od toga da li je bio na visokom položaju u nekom od odjela državne uprave ili od ranga koji je stekao na kraljevskom dvoru. Njihov status je također diktirao gdje su pokopani. Položaj grobnice na groblju, njena veličina, način na koji je bila uređena, veličina grobne komore i materijali korišteni za grobnu opremu govore nam o društvenom statusu pojedinca.

Ovo saznanje je značilo da smo mogli da koncentrišemo naše proučavanje na kosture privilegovanih muškaraca. Fokusirali smo se na dobro očuvane primjerke kako bismo mogli pouzdano procijeniti spol i starost u trenutku smrti, kao i dobiti dobar osjećaj degeneracije skeleta. Procijenili smo samo suhe kosti, ne i mumije.

Od 69 kompleta ostataka koje smo proučavali, 30 je pripadalo pisarima. To znamo zbog pisanih izvora pronađenih u njihovim grobnicama. Stari Egipćani su smatrali da je važno zabilježiti položaje, karijere i činove ljudi na kraljevskom dvoru u njihovim grobnicama. “Naši” pisari, kako ih rado oslovljamo, uključivali su vezira (šefa uprave, koji je direktno odgovarao faraonu), kao i pisara kralja i jednog koji je vodio evidenciju o kraljevskoj djeci.

Otkrili smo da je rad pisara rezultirao većom incidencom degenerativnih promjena na njihovim skeletima nego kod ostalih skeletnih ostataka. Pisci su pokazivali znakove osteoartritisa, posebno u zglobu vilice, vratne kičme, desnog ramena, desnog palca i zgloba koljena. Također su imali više zahvaćenih spojeva mišića i ligamenata na humerusu i lijevom kuku, kao i veću incidencu čučnjeva na desnom zglobu; ovo stanje je povezano sa dugotrajnim čučnjem.

Promjene pronađene na donjim ekstremitetima mogu biti posljedica dugotrajnog sjedenja u položaju prekrštenih nogu ili klečeći.

Ali najznačajnije (i možda najbolnije) promjene dogodile su se u gornjoj polovini tijela pisara.

Ilustracija ljudskog bića koje kleči, s određenim područjima na vilici, kičmi i vratu označenim da ukazuju na degeneraciju

U tipičnom radnom položaju, pisar je često pisao bez podrške ruku. Sjedio bi na podu sa glavom nagnutom naprijed i savijenom kičmom. To je promijenilo težište glave i stavilo stres na kičmu, utječući na vratnu kičmu. Vjerovatno je i za to što su muškarci razvili teški osteoartritis u viličnom zglobu, budući da su ova dva dijela skeleta funkcionalno vrlo blisko povezana, kao što su pokazala nedavna klinička istraživanja.

Ekstremnom preopterećenju čeljusnog zgloba svakako je doprinijela još jedna neophodna navika pisara. Koristili su olovke napravljene od biljke bodljikavog rogoza (Juncus rigidus) koje su žvakale na kraju kako bi formirale glavu nalik četkici, a zatim njome pisali. Kad god bi se četka istrošila, ponovo bi uklonili kraj i žvakali bi sljedeći dio. Često su ponavljali ovaj proces.

Posljedice ove aktivnosti mogu biti slične današnjem redovnom, prekomjernom, pa čak i stalnom žvakanju žvakaće gume, što najoštrije osuđuju mnogi stomatolozi – može uzrokovati oboljenje temporomandibularnog zgloba, često dovodeći do iščašenja zgloba.

Danas znamo mnogo o fizičkim rizicima s kojima se uredski radnici suočavaju. Te promjene će biti evidentne na njihovim skeletima, ako se budu proučavale u budućnosti: naprezanje vrata zbog lošeg držanja glave, vjerovatno osteoartritis šake ili ručnog zgloba zbog prekomjerne upotrebe miša i promjene na sjedećim kostima i lumbalnoj kičmi zbog prekomjernog sjedenja. Ali mi danas barem ne moramo da žvaćemo svoje olovke da bi mastilo teklo.