General i komadant Glavnog štaba Izraelske vojske David „Dado“ Elazar rodio se u Sarajevu 27. 8. 1925. u sefardskoj porodici.

Sin je Salamona (Monija) i Zlatice rođene Levi. Kao dijete s roditeljima se doselio u Split, završio osnovnu i srednju školu. Prema „Jevrejskom biografskom leksikonu“, nakon što mu je početkom 1933. umrla majka, s ocem se preselio u Zagreb, u kojem je boravio do 1940, kad je sa skupinom od 27 omladinaca u useljeničkoj kvoti „Alijat hanoar“ emigrirao preko Turske, Sirije i Libana u tadašnju slobodnu Palestinu te se nastanio u kibucu Ein Šemer.

Godine 1946. pridružio se militantima „Palmaha“ te se ubrzo nametnuo kao komadant. Bilo je riječ o udarnoj jevrejskoj paravojnoj jedinici, koju su Britanci obučili za borbu protiv osovinskih snaga (djelovala ilegalno od 1943. do okupacije Palestine i osnivanja države Izrael), da bi za Prvog arapsko-izraelskoga rata (1948-49) sudjelovao u borbama oko Staroga grada u Jerusalemu kao komadant jedinice „Haportzim“ u sastavu brigade „Harel“.

„Mladi Elazar je igrao ključnu ulogu u zauzimanju južnog Jerusalema od arapske legije“, rekao je izraelski premijer Jicak Rabin na njegovoj sahrani 1976. Rabin je to zasigurno znao jer je i sam bio visoki oficir „Palmaha“ te ratovao rame uz rame sa Elazarom.

Mnogi izraelski mediji i danas rado citiraju riječi Davida Dade Elazara kada žele potvrditi genocidnu namjeru naspram palestinskog naroda. Elazar je znao govoriti „sada ćemo im lomiti kosti“ ili „pobjedit ćemo i rastrgat ih u komadiće, jači smo od njih“.

Elazar nakon 1949. godine studira ekonomiju i Bliskoistočne studije na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu. U Drugom arapsko-izraelskom ratu 1956. pridružio se oklopnim jedinicama te kao zamjenik H. Bar-Leva, komadanta 27. motorizirane oklopne brigade, sudjelovao u zauzimanju pojasa Gaze i u izbijanju na Sueski kanal.

Zatim je vršio dužnost komadanta svih oklopnih jedinica (1961-64). Godine 1962. promoviran je u generalski čin. Kao komadant Operativnog područja Sjever (1964-69) osvojio je tokom Trećeg arapsko-izraelskoga ili tzv. Šestodnevnoga rata (1967) u nepunih dva dana strateški važnu Golansku visoravan.

Od 1969. vrši dužnost šefa operativnoga odjela Glavnoga štaba oružanih snaga, a u decembru 1971. bio je promoviran u čin general-poručnika. Godine 1972. postao je komadant Glavnoga štaba oružanih snaga. Zbog propusta u spremnosti izraelske vojske tokom Četvrtog arapsko-izraelskoga ili tzv. Jomkipurskoga rata (1973), na zahtjev izraelske premijerke Golde Meir podnio je 1974. ostavku te se povukao iz vojne službe.

POSTAO SIMBOL POTPUNE PREDANOSTI CIONISTIČKIM CILJEVIMA

Do 1976. bio je na položaju direktora izraelske brodarske kompanije ZIM. Umro je u Tel Avivu 15. 4. 1976. i pokopan je uz visoke počasti na vojnom groblju Mount Herzl u Jerusalemu. Tadašnji predsjednik Izraela Efraim Kacir, premijer Jicak Rabin, ministri, generali vojske i hiljade poklonika bili su među ožalošćenima koji su mu odali posljednju počast.

Jicak Rabin je pohvalio Elazarovu “neuporedivu hrabrost” u suočavanju sa stvarnošću nakon Jomkipurskog rata – stvarnošću u kojoj je on sam bio primoran da nosi punu težinu krivice za nepripremljenost vojske na početku rata. “On je nosio ovaj teret tiho i hrabro – ali njegovo srce nije moglo više da izdrži, i pao je...”, rekao je tada Rabin. “Kada bude ispričana cijela priča o Jomkipurskom ratu – Dado više neće biti među nama”, dodao je premijer Rabin.

Rabin se zatim raspričao o Elazarovom ratnom putu te je ocijenio da njegov život „simbolizira potpunu predanost cilju jevrejskog nacionalnog preporoda i jačanja odbrambene snage Izraela“.

“Dado je bio jedan od naših najizvrsnijih ratnika... On je odražavao sve najbolje osobine jevrejskog borca: hrabrost, drugarstvo u oružju, heroizam, velikodušnost u pobjedi, duboku vezanost za zemlju i narod...”, rekao je Jicak Rabin čime samo potvrđuje zašto Elazara i danas slave cionistički propagandisti kada promoviraju genocidnu maštu prema Palestincima.

OTAC PARTIZAN

Zanimljiva je i priča o Elazarovom ocu Salamonu (Moni), trgovcu rođenom u Gračanici 27. 5. 1900. a umrlom u Splitu 1975.

U Zagreb se doselio iz Splita nakon smrti supruge 1933. te bio vlasnik radnje „Modna konfekcija“ u Tratinskoj ul. u Zagrebu. Prema knjizi „Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata“ (Beograd 1980) u prijavi imovine vlastima NDH, 30. 6. 1941. Salamon navodi da je udovac sa sinom u Jerusalemu, nastanjen kao podstanar na Novoj cesti (kod izvjesnog Obersona), bez ikakve imovine, osim 4000 din. gotovine i odjeće vrijedne 5000 din.

Dugovao je za porez za robu braći Wagner te stanarinu za svoju trgovačku radnju vlasniku lokala „arijevcu“, ukupno 16.383 din. Upisan u Kartoteku židovskoga znaka. No, svoj znak nije preuzeo te je vjerojatno prebjegao u Split: Nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. priključio se partizanima kao borac Splitskoga i Dinarskoga partizanskog odreda. Poslije je djelovao u štabu 8. korpusa. Nakon 2. svjetskog rata ostao je u JNA kao pukovnik.