Priča o Begovoj džamiji i njenom graditelju zameće se u jednoj kožnoj torbi koja se, prebačena preko konjskih sapi, danima ljuljaše na džombastim drumovima onomadnim, od Dubrovnika za Stambol. Godina je 1483. i, kroz tajanstveni procjep između ljeta i jeseni, pred Miholje, Vijeće umoljenih upućuje poklisare Bajazitu II, kojeg historija pamti pod nadimkom Pravedni, uprkos tome što je baš on prvi među sultanima prekršio osnovno osmansko načelo da na prijestol sjeda najstariji sultanov sin i tako dao povoda najmlađem, Selimu, da ga silom svrgne s vlasti. Dubrovčani mu šalju 10.000 dukata harača, kojim plaćaju slobodu, i još 2.500 na đumruk i carinu i da mogu slobodno trgovati po njegovom prostranom carstvu.
Uz to, poklisari će mu predočiti dokumente koji nepovratno svjedoče kako je herceg Vlatko, sin Stjepana Vukčića Kosače, kojem je u posjedu ostao još samo Herceg-Novi i tako je osiromašio da je skoro na prosjački štap spao, preuzeo sav novac pohranjen u Dubrovniku. To su oni zlatnici što ih herceg Kosača spominje u svom testamentu kao nasljedni dio za svoga srednjeg sina Vlatka i najmlađeg Stjepana. Otkako je kod njih, u Istanbulu, pod imenom Ahmet, beg, Hercegović, a pogotovo otkako ga sultan darovaše rukom kćeri i upisa ga kao damata, Stjepan ne prestaje tražiti od njih da mu isplate novac koji je davno njegov brat podigao u njegovo ime.
Šalju mu i prepis testamenta hercegovog da se rođenim očima uvjeri kako je zavjetovao sina Vlatka, nasljednika, da se brine o svome maloljetnom polubratu, miljeniku očevom, i da donosi odluke u njegovo ime sve dok ih ovaj ne uzmogne donositi sam. U tim kožnim torbama, platnenim kesama i drvenim sanducima koje svake noći, na svakom konaku, poklisari brižljivo prenose do soba karavansarajskih pa ih stavljaju uz uzglavlje, među novcem, pismima i raskošnim poklonima za sultana, sultanije, vezire, begove i dvorjane, nalazi se i skromni dar za izvjesnog Radovana, kršćanina, brata carskog zeta, kako ostade zapisano u jednom dokumentu u dubrovačkom arhivu.
Od trojice zetova sultana Bajazita II porijeklom iz skršenog kraljevstva bosanskog, slažu se historičari koji su u dubrovačkim arhivima gledali dokument koji govori o ovom poslanstvu i ovom poklonu, misli se na Ferhat-bega, njemu sultan dade kćerku Seldžuku. Ferhat-begovog brata Radovana Dubrovčani zasigurno daruju kako bi i on svoga zemljaka Ahmed-pašu privolio da se okane ćorava posla i da vojne poraze ne nastoji namiriti od Dubrovčana koji mu još davno isplatiše očevo naslijeđe do zadnjeg novčića.
Trećem, Jahja-paši Malkočeviću, koji tada još ne bijaše damat, poslali su Dubrovčani poklone još prošle godine u Sarajevo, gdje bijaše na dužnosti bosanskog sandžak-bega, i ogrnuše ga s dva kaveca damasta i još toliko sukna, i začandrkaše pred njim s dvanaest kutija zahara i k tomu dodaše dvanaest vrećica začina, svakojakog, i još šest svežnjeva svijeća, sve po običaju po kojem daruju svakog novog sandžak-bega na Bosni – osamnaest godina kasnije, ustanovit će to tadašnje hronike, sultan Bajazit daje mu ruku kćeri Ajnišah, udovice čijeg muža zaklaše paštunski pobunjenici, a njena će kćerka iz prvog braka, sultanija Hanzade, biti udana za njegovog sina, čuvenog Bali-bega Jahjapašića Malkočevića, koji sagradi džamiju na Bistriku u Sarajevu, Husrev-begovog saborca, kojem ratničku slavu pomuti ta ista žena, sultanija, sklona preljubima – samo je njeno bogatstvo spasi da ne završi kao prva sultanska kći kojoj će glava biti odrubljena, i to zbog razvrata.
U tih trideset osam godina, od onog prozračnog oktobarskog dana kada su dubrovački poklisari redali pred njegovim stricem Radovanom svakojake poklone, do dana današnjeg, kada, evo, stoji u dvoru pokraj Miljacke i, preplavljen uspomenama, gleda tog dubrovačkog poklisara kako mu ljubi skute, cijeli se svijet promijenio, sve se na glavu pretumbalo, samo su dubrovački pokloni ostali isti. Zar nije ova kožna torba, koju ovaj poslanik, obasipajući ga umiljatim riječima i za trenutak začuđeno zastavši kada Husrev-beg na odličnom njegovom jeziku kaže da mu dragoman ne treba, ni tolmak, ni predvodilac, ta torba koju, dakle, otvara pred njim, zar nije sasvim nalik onoj torbi koju su ondašnji poslanici otvarali pred njegovim stricem? Skrušen, vadi iz nje damast i sukno i razvlači ga i okreće ga prema svjetlu koje bije s prozora i onda ga prevlači preko izbočenog dlana poput vještih trgovaca i presavija ga preko mindera. A vrijeme se sasvim izokrenulo i njemu, Husrev-begu, novom namjesniku na Bosni, sve manje biva jasno gdje je, kud i otkud i u kojem se vremenu zaturio.
I sad, dok se vrijeme oko njega njiše poput valova na uzburkanoj pučini, poklisar iz one torbe vadi drvenu kutiju i blago je protresa, a u njoj dobuje, mamno. I taj zvuk, to resko bubnjanje, kao da, trnući se tu negdje u prostoru, rastapa svojim nestankom vrijeme iz kojeg najednom huknu slike, silovito i naglo da čovjek naprosto ustukne. Ali, nema se kud, uprkos osjećaju kako će se cijela stvarnost oko čovjeka rasprsnuti pod tim dobovanjem, i kroz Husrev-bega proletje jedan strelovit grč. Poklisar tad otvara kutiju i blago je zaljulja, a iz nje po cijeloj prostoriji prolije se tako blizak, poznat, a zaboravljen i potisnut miris, i tako ga zapahne i sasvim ga obujmi da je umalo poskočio i izrekao naglas tu riječ koja je ispunila cijelu njegovu nutrinu. Zahare! Pa to su, Bože mili, zahare!
Odjednom se vrijeme presuje kao da ga nikada nije ni bilo i u njemu svom silinom rastvara se ta slika, koja mu crpi svu snagu, slabi ga i mekša i po njemu razlijevaju se sve nekakve vode i sve pljuska kao u kablu. Kao da je na letećem ćilimčiću, presađen u drugo vrijeme, propada kroz Šeherzadine priče u kojima je sve moguće i koje mu je mati čitala cijele noći, jer ga, nenadano, nakon očeve smrti, san odjednom napušta i cijela se Topkapi palača, u koju ih preseliše, pretvara u labirint iz čijih mračnih hodnika izlažaše čudovišta koja buđaše u njemu stoglav strah. I dok poklisar pred njim otvara i drugu kutiju sa zaharama, on potanja još dublje, u prvu sliku svoga sjećanja svu omotanu mirisima tih slasnih kolačića od stvrdnutog bosanskog meda, koji bijaše tako jezgrovit da je dječaku tjerao suze na oči.
Imao je tada tri godine, u njemu se plodiše prva sjećanja i, poput umiljatog psića, čučaše on uz koljena stricu i gledaše tog Dubrovčanina pred njim kako, sav predan tom poslu, kao da ništa na ovom svijetu više ne postoji do tih njegovih zahara, i zamišljaše taj tajanstveni svijet koji se protresa u tim šarenim kutijama. Onda, iznebuha, sav biva zapahnut tim potmulim mirisom u kojem ćuti tu daleku zemlju, rijeke, planine i biljke koje nikada nije vidio i nešto praiskonsko, neodjeljivo od njegova bića, sasvim blisko i njegovo.
A dubrovački poslanici šušte svojim haljinama i redaju otvorene kutije uz šiljtete i broje ih, dvanaest kutija s mirišljavim sladostrasnim tvrdim bombonama, koje će on danima poslije premetati po ustima i stiskati ih jezikom, dopuštajući im da se same otope i da svoju slatkoću razliju po nepcu, po grlu, po cijelom njegovom tijelu. I taj će ukus ostati uz njega i bit će vezan za poslanstva i poslije, kada mu otac, Ferhat-beg, pogine u jednom od onih neuspjelih pohoda koje je protiv Memluka poveo njegov zemljak Ahmet-paša Hercegović, a on, sa svojih šest godina, bude odvojen od strica i iz Sereza u Grčkoj prebačen na sultanski dvor. Tih godina on će se sav rastapati od miline kada čuje da su došli dubrovački poklisari i ponadati se da će barem jedna zahara doći i do njega, ali nije ih bilo i neće dolaziti sve dok ih potpuno ne zaboravi i dok ih događaji i godine sasvim ne zatome i ugase u njemu svaku sliku i pojam o njima.
Husrev-beg, ovaj, četrdesetogodišnji, okaljen u vatri stotina bitki, sav gori od želje da se gornjim dijelom tijela povije naprijed, da pruži ruku i da kažiprstom i palcem ukliješti jednu od zahara i podigne je prema svjetlosti i nestane sav u prelamanju boja kroz njeno tijelo, prije nego je prinese nosu i pomiriše i prvo lizne jezikom, a onda je pusti da mu slobodno klizne preko usne i raspali mu usta svojom divljom silinom.
Dođe mu u jednom času da prekine ovaj ceremonijal i da otpusti dubrovačkog poklisara i sve sluge i da ostane sam i da usta napuni zaharama, da ih prepuni, da mu ispadaju i da se kotrljaju po serdžadama i tepisima. A dubrovački poklisar, osjetivši kako je nečim duboko dirnuo i potresao ovog junaka, o kojem je stekao sliku kao o čovjeku bezobzirnom i bez ikakve emocije, a, evo, našao u njemu sakriveno dijete, reda i ostale poklone pred njega: dvanaest platnenih vrećica sa začinima, šest svježnjeva svijeća i, kao jedina novina u ovih trideset osam godina, na poklisarovom dlanu bjelasa se glava šećera. Slavodobitno se smješka poklisar, kao čovjek koji je svojim poklonom ubo ravno u srce darovanog i probudio u njemu daleki, potisnuti svijet žudnji, on ceremonijalno stavlja šećer uz svijeće i vadi još jednu glavu i šest ih reda pred bega. Husrev-beg blago zakreće glavom ustranu, suprotno od svjetla s prozora, i rukom daje znak slugama da namaknu store i kašljuca i mršti lice i krišom otire suzu koja mu se vrpolji u oku.
Kada je otpustio dubrovačkog poklisara i sluge i kada je ostao sam, u Husrev-begu se nešto prelomi i on pade na pod i sav se zgrči oko onih kutija sa zaharama, a sa svih strana napadaše ga valovi jecaja kojima nikako nije mogao da se suprotstavi. Osjećao je kao da se iz njega, iz nekog dubokog bunara, kojeg nije bio ni svjestan, izlijeva sav mulj nakupljen za ovih četrdeset godina otkako hoda ovim svijetom, i kako se onaj miris zahara iz otvorenih kutija brižljivo poredanih pred šiljtetom izvija i raste po cijeloj prostoriji kao da se iz lampe koju je Aladin nenadano protrljao izvlači duh i tako silovito jedra da će se pod snagom tog klijanja rasuti cijeli saraj i ova zaturena kasaba opkoljena planinama.
Iz te sile koja puni prostoriju iskaču slike. One su svih ovih godina, spresovane u tajanstvenim budžacima, tavorile u njemu i nikada mu nisu dolazile, niti je, sav predan novim osvajanjima, jureći iz boja u boj, imao vremena da ih razlistava. Hrlile su odasvud i prekrivale su te strašne svježe slike što ih je nosio iz Beograda, oblijepljene kajanjem.
Svih ovih dvadesetak dana, otkako je s dužnosti smederevskog sandžak-bega prebačen ovamo, u Bosnu, budi se on s mišlju kako nije moralo doći do onolike pogibelji prilikom ulaska u beogradsku tvrđu. Samo da se sačekao još koji dan i da u njegovim saborcima, u samom Bali-begu Jahjapašiću, kojeg naslijedi na dužnosti bosanskog sandžak-bega, pa i u velikom veziru Piri Mehmed-paši, koji nagovori mlađahnog sultana Sulejmana da nije pametno zaobići Beograd, ne vladaše ogromno nestrpljenje, on bi stvar zasigurno svršio kao prije mjesec dana, kada je s Markom Skoblićem, koji je s 400 vojnika branio zemunsku tvrđavu i svi govoriše da je tako tvrdoglav da će radije sam poklati vlastitu vojsku nego što će ovjesiti bijelu zastavu, ipak uspio ugovoriti predaju.
Nikako sebi nije mogao oprostiti što pristade da se uđe u donji dio grada prije nego se utanači predaja cijele vojske. I sam bijaše među prvima i umalo i ne pogibe kada ih neprijatelj sa svih strana obasu topovskom paljbom i nasta pravi masakr i do njega, obunatog od silnog udarca eksplozije koja ga baci na hrpu kamenja, dolazili su samo krici raspamećenih ranjenika i miris krvi, sve gušći, lijepio se s barutnim dimom i postajao tako težak i ljepljiv da je izgubio svijest.
U praskozorje, stojeći pred pendžerima saraja što ga na obali Miljacke izgradi Skender-paša, i gledajući u grandioznu potkupolnu džamiju do koje je iz saraja vodio gizdavi drveni most, koju prije nekoliko godina podignu Skender-pašin sin Mustafa-beg Skenderpašić, Husrev-beg se zanese mišlju kako bi ovoj kasabi trebalo darovati još veću i ljepšu džamiju i dovesti iz Stambola najbolje arhitekte da je ožive, a iz Dubrovnika – da, baš otud – najbolje majstore da joj dadnu konačni oblik.
Ponesen tim mislima, u samo svitanje, pozvao je slugu i naredio mu da donese jedno slugansko odijelo i da nikom ništa ne govori, već da potrpa one kutije sa zaharama u kakvu bošču i da pođe za njim. Obučen u obično sukno izašao je napolje i pomiješao se s ljudima koji su hrlili u Skenderiju. Kada su završili s namazom, svakog od vjernika počastio je zaharama, a onda ih je, smijući se razdragano, zgrabio u pregršt i bacio među mektepsku djecu koja poslušno stajaše u redu i čekaše imama. U tili čas red se razbi i djeca se raštrkaše po kaldrmi, skačući uvis i nastojeći uhvatiti bombone prije nego i padnu na tlo, a onda potrčaše za njim, razdragani i sasvim zaneseni ovom igrom, da ih je imam jedva uspio vratiti, grdeći dvojicu razmetljivaca koji mu, sabahile, kvare njegov svakodnevni red.
Smijući se veselo hodžinim pridikama, Husrev-beg krenu uz Miljacku, kroz vrtove i bašče, sve do Atmejdana, u čijem ćošku stajaše zidovi opustošene Careve džamije, a na brdu iznad njega ostaci dvora što ga izgradi Isa-beg i po kojem ovaj grad dobi ime. Iste one godine kada je on došao na ovaj svijet, dakle 1480. godine, pred sami kraj jeseni, na čelu vojske kralja Matije Korvina prodriješe ovamo, u Sarajevo, vojvoda Vuk Gregurević i banovi Ladislav od Egervara i Petar Dojčin, te opljačkaše, poharaše i na kraju spališe cijeli ovaj grad. Sve je bilo zaraslo i pusto, samo je od rijeke dolazilo jednolično prskanje vode koja bije od mlinsko koleto i kloparanje žrvnjeva u mnogobrojnim mlinicama što se spustaše niz obje obale. Odasvud je dolazio miris brašna i dozivao život među ruševine ostale od paljevine.
Drvenim mostom prešli su na drugu stranu, gdje se gore, prema mevlevijskoj tekiji, redalo nekoliko dućana, i izbili pred han čiji zidovi još bijahu ogaravljeni od požara što proguta cijelu ovu kasabu. Han je bio obnovljen i iz dimnjaka se dizaše stubovi dima, a prvi razbuđeni konačari naginjali su glavu nad česmom i glasno othukivali od hladnoće koja im se slijevala niz vrat i niz gole grudi.
Niže hana, i s lijeve i s desne strane puta koji se obarao niz goletno brdo na čijem su vrhu poput čekinja stršali stoljetni hrastovi, prostirale su se bašče i voćnjaci. Murat Tardić, ćehaja koji je već služio nekolicinu sandžak-bega bosanskih, sav usplahiren, u pratnji trojice pouzdanih ljudi koji iđahu za njim mašući isukanim sabljama, baš tu je, na tom putu, zatekao Husrev-bega. Ugledavši dvojicu slugu i u jednom od njih prepoznavši novog bosanskog namjesnika, Murat zastade kao da je udario u zid i sva napetost i sva briga koje ga nosahu od onog trenutka kada su ga njegovi ljudi digli na uzbunu najednom pljusnu iz njega i izli se sasvim. Oslonjen na sablju, kao da bi se i sam mogao stropoštati na kaldrmu i razliti i biti popijen od zemlje, Murat ga gledaše nekoliko trenutaka s potpunim nepovjerenjem. Dotle, njegovi ljudi su, zvirnjajući i pogledom pretresajući teren oko sebe, još tražili opasnost koja bi mogla zaprijetiti čovjeku o čijoj sigurnosti moraju voditi brigu.
Došavši sebi, Murat reče kako ne priliči jednom namjesniku i begu da se, preobučen u slugu, skita okolo, kao... I tu naglo prelomi riječi, a, kako će mnogo godina kasnije priznati, htio je reći: kao kakav razmaženi carević u Šeherzadinim pričama, kojeg bi trebalo preko koljena pa po turu. Umjesto tih riječi, on se okrenu i premjeri pogledom svoje ljude, kao da hoće svome gospodaru kazati da je uznemirio cijeli dvor.
Ali, Husrev-beg se napravi da ništa nije razumio, on se nasmija i dade znak slugi da počasti zaharama Muratove ljude, a jednu sam, baš onako kako je to radio u djetinjstvu, ukliješti palcem i kažiprstom te je dignu ka tek ižđikalom suncu i položi je na Muratov dlan, a drugu uze i stavi u usta. Zatim, kao da je ovim postupkom otvorio tridesetogodišnje prijateljstvo, pregrli Murata i poče mu pokazivati da će baš tu ispred njih stajati džamija, veća i raskošnija od Skenderije, najveća u cijeloj Rumeliji, preko puta bit će hanikah i medresa i biblioteka, posvud uokolo bit će dućani i bezistan i imaret za sirotinju i...
Ne, to turbe do džamije nije spominjao, niti je slutio da će u narednih dvadeset godina njegov ćehaja – zarobljeni hrišćanski vojnik i oslobođeni rob, koji ga nečim, a da nikada, do časa vlastite smrti nije otkrio čime, podsjećaše na oca Ferhat-bega – osvojivši Jajce i Klis i mnoge još gradove, doseći takvu slavu da će jedino prilično biti da bude sahranjen u turbetu odmah uz njegovo; niti je mogao znati da će njegov vakuf, među rijetkima, živjeti i pola milenija od toga dana kada je pregrlio Murat-bega i svim svojim umijećem nastojao da i njega uvuče u svoje sanje pa da i on može vidjeti i džamiju i hanikah i medresu; niti je slutio da će u vrh pet stotina godina, sa svih krajeva svijeta dolaziti ljudi ovamo, u Sarajevo, da osjete dah njegova halvetijskog duha koji se šulja ovim gradom, da polože dlan na kamen od kojeg Dubrovčani isklesaše njegov mauzolej i da sliku njegove džamije i priču o njemu raznose po cijelom svijetu.
