„A zašto si ti birala francuski?“, upitah.

„Kultura, romantika, književnost, historija, Pariz. O svemu bih od ovoga mogla napisati barem po pet stranica“, govorila je Edita. „Doista? A da dodaš tom spisku: giljotina, masakr prilikom nasilnog preuzimanja vlasti u buržoazijskoj revoluciji, kolonijalizam, izrabljivanje afričkih nacija, postojanje geta u okolini Pariza i u većim urbanim centrima...“, rekoh, nekako naprečac, brzo, kao da je to oduvijek čekalo da bude kazano, navrh jezika stajala je neka nakupljena doza ljutnje. U mojim očima, u mojoj duši, bila je diskrepancija, jedna ogromna provalija između projiciranih slika Francuza, kulture i svega što se promicalo pod kulturu i onoga što smo imali priliku vidjeti kroz francuske vojnike koji su služili u UN-ovoj misiji u Bosni i Hercegovini. “Uuuu, baš si oštar. Ne mogu ja to gledati tim lećama. Nije to u redu! Za danas dosta! Razmisli zašto Amerika, pa se vidimo sutra“, reče Edita. „U isto vrijeme“, upitah. „U isto vrijeme“, potvrdi Edita i dodatno klimnu glavom.

*

Crrr, crrr, crrr... Zvonio sam na ulaznim vratima porodične kuće Kabaši. Otvorila je teta Angelina. „Dobar dan“, rekoh. „Dobar dan. Uđi“, Edita te čeka. „Kako idu te instrukcije?“, upita me teta Angelina, Editina mama. „Tako, tako...“, odgovorio sam sliježući ramenima. „Ma, samo ti uči, svaki trud se isplati“, rekla je to s nekom dozom samouvjerenosti.

Gledao sam u njene ruke. Svako jutro ta žena ustajala je u četiri sata, sa svojim suprugom Fazlijom, potkuhavajući, mijeseći kifle, peciva, tijesta za burek, sirnice... Sve je moralo biti gotovo, pripremljeno do pet, kada bi se stavljalo u pećnicu, posebno dizajniranu i prilagođenu po nacrtu iskusnog znalca zanata starog Kabašija... Već je decenija prenosila taj zanat s koljena na koljeno. Nešto prije šest sati već bi nahrupili u radnju, u pekaru, prve radnice što im je smjela počinjala za koju minutu. Lupanjem potpeticama najavile bi radni dan, žurili ka tvornici rublja. Malo kasnije pojavili bi se i radnici „Centrotransa“, potom medicinsko osoblje u Domu zdravlja, a onda već od sedam bi počinjali pristizati školarci. Iz osnovne, iz srednje škole. Dolazili bi, u taj prodajni prostor, s vitrinom u kojoj su bili izloženi pekarski proizvod, i svi ostali „radni ljudi“, oni kod kojih se nije pravio „domaći hljeb“.

Teta Angelina svakog je sugrađanina dočekivala srdačno, s osmijehom, s lijepom riječju. Odisala je čistoćom i mirisom svježe iznesenog bureka, ili kifli, ili hljeba, ta radnja od trideset kvadrata, u kojoj su bili smješteni sto i dvije stolice da bi putnik-namjernik imao gdje jesti...

Imao sam svoj jutarnji ritual, došao bih prije škole kupiti kiflu-dvije. Na velikom odmoru, oko deset sati, kad bi mi bio ćejf, uzimao bih slagani burek i jogurt... Tako je bilo prije rata. Sada je možda bilo manje ljudi, manje radnika u privredi, školaraca možda isti ili veći broj... Nije bilo područne osnovne škole u Olovskim Lukama, te su đaci iz Luka dolazili našu gradsku školu. Pekara Paštrik među prvima je proradila nakon rata. Bila je simbol obnove, neka veza između onog prije i onog poslije, nada da će jednog dana sve biti kao nekada, normalno i uređeno.

Olovo je svaki dan bivalo sve ljepše, obnavljale su se zgrade, kuće, sklanjale su se ruševine, popravljale ceste, zujali autobusi, podizali su se privredni pogoni, sve je bilo u obnovi i gotovo svi su bili nezadovoljni. Referenca, nulta točka razgovora na cesti, na sijelu... svugdje, bilo je upoređivanje s onim što je bilo 1991. godine, a ne 1995. godine. Ako bismo mjerili po posljednjoj prijeratnoj godini, imali smo mnogo manje, ako bismo mjerili po posljednjoj ratnoj godini, dvije godine nakon rata imali smo mnogo više. Stanje je bilo neprepoznatljivo. Sama činjenica da danas mogu aplicirati na program razmjene srednjoškolaca i možda već sljedeće godine biti u Sjedinjenim Američkim Državama budila je u meni neki optimizam.

Pokucao sam na vrata. „Uđi“, čulo se s druge strane vrata. Edita je sjedila u fotelji. „Posluži se“, rekla je nudeći mi kekse stavljene na sto. Izvadio sam udžbenik engleskog jezika, rječnik, gramatiku, ono što sam bio napisao... Gledala me neko vrijeme i nije ništa rekla. Potom je privukla posudu s keksima, uzela jedan, gurnula posudu prema meni, ponovo me pogledala i sasvim tiho progovorila, riječ po riječ.

„Razmišljala sam... o onome... što si rekao!“ Napravila je stanku. Kao da je očekivala odgovor. I dalje sam šutio. Potom je nastavila: „Imaš tvrde stavove! Crno-bijelo! A nikada nije tako! Dat ću ti zadatak, naravno, kad se ovo okonča u vezi sa Soroševim konkursom – istraži biografije predsjednika Francuske Jacquesa Chiraca i Bernard-Henrija Lévyja i njihov odnos prema Bosni! Među ‘velikim’ uvijek treba tražiti prijatelje... I što se jezika tiče, njegove prepoznatljivosti u svijetu, znaš li da je francuski bio jezik diplomatije do početka Prvog svjetskog rata? Francuska diplomatija dugo je bila najbolje organizirana diplomatija u svijetu. Po njihovom obrascu kasnije su pravljeni školski programi za tu vrstu osoblja, pa i kod nas na području bivše Jugoslavije... I da poentiram, zašto Amerika? Ili, mogla bih i ja biti ‘zločesta’...’ Sada je Edita blago povisila ton. “Zašto zemlja koja je ubijala, progonila domorodačko stanovništvo – Indijance, a potom ih strpala u rezervate!? Zašto zemlja koja je bacila atomsku bombu, u kojoj je visok stepen rasizma, gdje su još aktivna udruženja poput Ku Klux Klana? Zašto zemlja koja je intervenirala diljem Latinske Amerike protiv demokratski izabranih vlada koje joj nisu bile po volji, koja je vodila jedan od najkrvavijih ratova u ovom vijeku, onaj u Vijetnamu... „Zašto Amerika?“, prostrijeli me pogledom Edita...

„Zato što je taj model primjenjiv i prihvatljiv i za nas! Mogućnost da budeš biraš i budeš izabran... Najbolje školstvo. Slobodan protok ideja, znanja. Na prvom su mjestu po broju patenata. Najveća i najjača ekonomija. Individualizam. Sloboda govora. Mogućnosti kakve nemaš niti u jednoj zemlji na svijetu. Mogao bih ovako do sutra. Uostalom, zar to nije vidljivo? A ovo o čemu ti govoriš, rasističke organizacije djeluju, istina, u okviru onog što im dozvoljava Ustav i čuveni amandmani na Ustav. Ipak, te snage su na margini! Osuđene od američke javnosti. Na kraju krajeva, i evropske demokratije, pa i ona francuska crpe snagu iz projicirane američke moći. Ko bi ih odbranio od Staljinove Rusije? Ko je dao dolare za obnovu Zapadne Evrope nakon Drugog svjetskog rata? Maršalov plan... Postavit ću ti kontrapitanje: Zamisli svijet u kojem je pobijedila ideologija Sovjetskog Saveza! Kakav bi to svijet bio?“, „ispalio“ sam kontraargumente za kraće od minutu, kao da sam imao pripremljen govor.

„Bravo!“, pljeskala je rukama Edita. Bio sam na trenutak iznenađen, nisam bio siguran da li mi se podsmijeva. Potom je nastavila. „Eto, skoro pa imaš esej! Sloboda govora, individualizam, kako si ono rekao ‘slobodan protok ideja’, obnova Evrope, odbrana demokracije...” Klimala je glavom. “I potpuno se slažem s tobom. S druge strane, i Francuska je civilizacija, kultura, svijet za sebe. Današnja Evropa, sa svim pravima i privilegijama običnog malog čovjeka, ne bi izgledala ovako da nije Buržoaske revolucije, renesanse, razdiobe na svjetovnu i crkvenu vlast... A koliko šta vrijedi, govore ti putevi”, objašnjavala je Edita. „Kako misliš putevi?“, tražio sam pojašnjenje. „Ide se u Francusku, Njemačku, Holandiju, ono što zovemo Zapadnom Evropom. Desetine hiljada svake godine dolaze iz Azije, Afrike pa i s ovih naših prostora. Rade, zasnivaju porodice, nove generacije ostaju. Dobro školstvo, zdravstvo, mogućnost da zaradiš, da putuješ, uređeno i pravedno društvo. Šta hoću reći? Moraš staviti mnogo pluseva i minusa, dobro to izvagati i onda donijeti sud o nekom državi, zajednici, uređenju. Nemoj biti rob površnosti, konzument dnevno-političkih agendi... Čitaj, druži se, razmjenjuj mišljenja, uči... Pokušavaj razumjeti kontekst, širu sliku, ne ono što je plasirano, što se samo nudi“, smiješila se Edita, kao da je uživala u ovoj nazovi svađi...

Instrukcije, mentorsko, razmjena mišljenja, povremene debate na ivici incidenta trajale su cijelu sedmicu i pola naredne. Činilo mi se da je uvijek malo vremena, ne bih ni primijetio kako je brzo protjecalo.

„I kad ideš u Sarajevo?“, upita Editina mama. „Prekosutra, teta Angelina“, odgovorih. „Završio sam s instrukcijama, neću vam više dosađivati!“, rekoh unoseći dozu sarkazma u razgovor. Nije se dala zbuniti. „Taman posla“, odmahnula je rukom. „I moja Edita četiri godine ostala je neplanirano ovdje, trebala je već završiti fakultet da nije bilo rata“, s uzdahom, nekom vrstom sjete i tuge kaza Angelina. „Al’ eto, tako je, kako je. A vidim, godile su joj instrukcije. Odavno nije bila vedrija. Nego, Fazlija i ja smo pričali, koje si ti ono godište?“, upita. „Osamdeset prvo“, odgovorih. „Ih, da si sedamdeset pr...“, stala je ne završivši rečenica, okrenuvši glavu, očito u nekoj vrsti nelagode. „Pričam koješta. Sretno ti bilo, da položiš taj test“, rekla je i otvorila ulazna vrata kako bi izašao.

„Hvala i doviđenja“, rekoh i izađoh u svježinu decembarske večeri. Nije bilo osvjetljenja cestom koja je vodila ka mojoj kući. Na red za obnovu nije još došla ulična javna rasvjeta. Prošao sam pored zgrade osnovne škole, obnovljenje u cijelosti, zatim pored nedovršene zgrade karingtonke, tog betonskog zdanje, utvrde, tvrđave nazor useljene tokom rata, gdje se sve vrijeme živjelo, usprkos činjenici da ju je agresor vidio golim okom i povremeno granatirao.

Odlučio sam, umjesto kući, prošetati dalje, uz Stupčanicu, na Karagino polje, razbistriti misli. Prekosutra me čeka veliki dan. Test. Ulazna karta za odlazak preko okeana. Najbolje škole! Jedan od mojih snova. Možda i najveći. Ako uspijem, ako položim test, možda u ovo vrijeme, naredne godine, budem hodao ulicama nekog američkog grada!