ŠTA ĆE SAFET ZEC U VENECIJI AKO NE POPITI KAFU I POZDRAVITI BELLINIJA
Vrlo sam nostalgičan. Fali mi Bosne u Veneciji. Poželiš našu riječ, poželiš taj jedan način u kojem slušaš: „Š'a je, đe si, bolan?!“ Taj prekrasni govor bosanskog jezika. Ti bi ga pojeo! Jednom su me pitali: „Šta ćeš u Veneciji?“ Ona je sudbinski izabrana izbjegličkim okolnostima, ali rekao sam vam ranije da je Veneciju i mene na neki način odredila sudbina.
Imao sam uvjerenje da će rat brzo stati, da ćemo se brzo vratiti, a u Udinama sam imao tu priliku da odmah imam grafički atelje s dva majstora štampara.
No, zašto Venecija? Gdje to možete popiti kafu u 'svom' kafeu, idući do svog ateljea, i rukom dotaći velike renesansne slikare Giovannija Bellinija i Vittorija Carpaccia? Imaju dva mitska mjesta – jedno gdje se nalazi čitav ciklus Carpaccia, a drugo je blizu mog ateljea, to je crkva San Francesco dela Vigna, koja ima i Bellinija pored ostalih djela. Te slike možete rukom dotaći, nisu muzejski izložene. Popijem tu kafu, prođem pored Bellinija i pozdravim ga. Pipnem ga malo.
Dolazim u taj atelje s jednom radošću. Nekad sam bio izbjeglica i morao sam se dokazivati, ali mogu reći da sam se ujedno darivao tim stranim mjestima u kojima sam ostavio trag.
U RIMU MAJSTOR SAFET ZEC NA NIVOU MICHELANGELA, REMBRANDTA I DA VINCIJA
Tokom mog socijalističkog školovanja kao moji ideali po liniji slikarskog majstorstva pojavljuju se Michelangelo, Rembrandt, Da Vinci... dakle, sve zapadno i kršćansko slikarstvo je moj suštinski uzor. Po toj liniji sanjam da napravim raspeće, uz ruke kao najteži oblik u figurativnom slikarstvu. To su te teme, skidanje s križa, među ostalim, pa sam rekao da bez obzira na to što prepoznaju moje muslimansko ime da mi preko linije majstorstva ovi motivi nisu nimalo strani. Osjećam svim svojim bićem božanstvenost koja poput aure prati Michelangelovu „Pieta“, gdje Majka drži Isusa u crkvi Sv. Petra u Rimu, i to je moje nadahnuće bez obzira na to što sam ja musliman.
Znate, vrlo je teško smjestiti Isusa u njegovom zrelom dobu u majčino krilo, naći rješenja poput onih u toj Michelangelovoj skulpturi. Zapravo, to je centralna tačka planetarnog bola – majke koja gubi dijete. Tu dramatičnost ja sam slijedio i u svojim drugim ciklusima vezanim uz Bosnu. Dakle, ja sam od crkve prepoznat po liniji slikarskog majstorstva. Osjetiti tu veliku sreću i zadovoljstvo, pa vrijedi to moje skidanje s križa, zapališ cigaru i drago ti je – napravio si to što u meni izaziva istinsko uzbuđenje. Uopće pristati na to. Kreneš, kratak je rok, ali na kraju pobjeđuje volja i želja da se potvrdiš kao majstor, da ih dosegneš. I onda živiš tu jednu sreću u majstorstvu. Na kraju vidiš da sutra dođe taj jedan iz možda Bolivije, s Anda, sa šarenom kapicom i torbom na leđima, hodočasnik, kleči ispred one moje slike i moli se.
NOVA IZLOŽBA – MOLITE SE, KAKO GOD, ALI SE MOLITE!
Polovinom decembra u Evropskoj kući u Sarajevu izložili smo djela iz mog novog ciklusa „Molitva“. Riječ je o vrlo emotivnoj temi. U ovim okolnostima ratova i nesreća, u svijetu „Molitva“ dobija jednu posebnu težinu. Sjećam se da mi je za „Zagrljaje“ italijanski ambasador rekao da sam predvidio pandemiju gdje su ljudi bili željni zagrljaja. Novim ciklusom želim na neki način poručiti ljudima: „Molite se, kako god, ali se molite!“ Od kako je svijeta, ljudi se mole, kada postanu nemoćni nad silama prirode i drugim silama, uvijek ruke okreću prema gore, obraćajući se Spasitelju za pomoć. A upravo sada nam je pomoć potrebna.
ČUDO U OSTVARENOSTI
U svemu vidim događaj. Sve što vidim, mogu naslikati, ali mora me prije toga oduševiti, dotaći, isprovocirati na neki način. Mora biti neka senzacija u kojoj se prepoznajem. Ta jedna čudesna mogućnost manipuliranja i rada s bojama te obuzme i vremenom postaneš jedno čudo. Mode prolaze, nekad nisi tražen, možda si pogriješio trenutak, ali ta duboka sreća koju osjetiš kada si zadovoljan svojim djelom, odnosno kada se ostvariš kao umjetnik, nešto je neopisivo. To zna onaj koji je to doživio.
