Safet Isović, neprevaziđeni interpretator sevdalinki rodio se 8. januara 1936. godine u Bileći.
Tokom Drugog svjetskog rata napustio je rodnu Bileću kao izbjeglica sa svojim roditeljima i nastanio se u Banjaluci gdje je završio osnovnu školu. Nakon završetka rata, vratio se u Bileću gdje je upisao i maturirao gimnaziju, a potom upisao višu gimnaziju u Trebinju, da bi se nakon preseljenja u Slavonski Brod školovao u gimnaziji “Zlatko Šnajder”. Veliku maturu završio je među najboljim učenicima, 1955. godine.
Iste godine doselio je u Sarajevo i počeo studirati na Pravnom fakultetu. U tom gradu proveo je ostatak života.
Godine 1956. prošao je audiciju i počeo je javno izvoditi sevdalinke u Univerzitetskom kulturno-umjetničkom društvu ˝Slobodan Princip Seljo˝. Ubrzo je počeo nastupati u radijskim i televizijskim programima.
Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je teško ranjen u svojoj porodičnoj kući, ali nakon dužeg liječenja oporavio se i nastavio se baviti muzikom.
Umro je 2. septembra 2007. godine, a dženaza je obavljena 4. septembra 2007. godine u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
Ovom prilikom želimo podsjetiti kako je nastala poznata balada “Kiša bi pala, pasti ne može” koja je u izvedbi Safeta Isovića malo koga ostavila ravnodušnim.
Prema pisanju Avde Huseinovića, predaju je zabilježio i 1977. godine objavio prof. dr. Munib Maglajlić u Godišnjaku Odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, pod naslovom: “Sarajevska balada o na smrt osuđenom”.
“Kiša bi pala, pasti ne može je jedna od poznatih i vrlo lijepih balada. O porijeklu ove pjesme zabilježena je sljedeća predaja Halida Varatanovića iz Sarajeva: Kada je Austrija došla u Bosnu bilo je hodža i muallima koji su učili djecu i nisu bili oduševljeni prema Austriji, pa je bio između ostalih i Ibrahim Kustura hodža (oni su iz Novog Pazara, al’ su davno doselili u Sarajevo). Pa je bio on i amidža – ja sam hafiza znao – i zvali su se Sokolovići. A nadimak im je bio Kustura, tako da im je to prezime prešlo i u službeno prezime. I ovaj hodža Kustura je ogledao i zapisivo kad je ko bolestan i kad je ograjiso. I došla mu je nekakvog visokog austrijskog oficira žena pa da joj on gleda. I on je imo jedan čitab i u čitabu iglu: nije okolo nego baš!
Kaže on njoj:
– “Ti imaš čojeka!”
– “Imam!”
– “Taj čojek tebe vara!”
– “Jest!”
– “Ide sa drugom takom i takom!”
– “Jest!”
– “Ti imaš ispod lijeve plečke mladež, u obliku toliki i toliki!”
– “Jest!”
Sve je kazo, i nejse, ona doletjela i hoće da primi islam. Šta je, kako je, – s’ tim bi rastavljena od muža… I onda su oni, Austrijanci uspjeli da ga osude. Okrivili hodžu da pravi mađije, pa čak da svijet poludi zbog toga i naredili da ga objese, na Vracama. I u mene bi tetka kazivala, ona je upamtila to, očeva mi sestra… Kaže, velika je žalost bila kad su ga poveli i doveli gore na Vraca. I objesili su ga, ali je počela kiša padati: za prva tri dana je, kaže, bio toliki prolom oblaka da se nikud iz kuće nije moglo izaći, kad su to uradili: Kusturu hodžu ubili. To je moglo biti negdje odmah poslije ulaska Austrije do nekoliko godina.”
KIŠA BI PALA, PASTI NE MOŽE
- verzija:
Kiša bi pala, pasti ne može,
sunce bi sjalo, sjati ne može!
Sve zbog žalosti Ibrahim-bega!
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag okreće,
ne bi l’ vidio koga od roda.
Za njim pristaje brat mu Alija.
“Brate Alija pazi mi djecu,
pazi i moju kao i svoju!
Kad svojoj djeci krojiš haljine,
kroji i mojoj, baš ko i svojoj!
Svojoj crvene, a mojoj crne,
nek’ se poznaju da oca nemaju!”
- verzija:
Sunce bi sjalo, sjati ne može,
kiša bi pala, pasti ne može,
ni jedno neće od teška jada:
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag obzire:
”Ima l’ ikoga od roda moga?”
Za njim iđaše bratac Alija.
”Alija brate, pazi mi djecu,
pazi mi moju, baš k’o i svoju:
Kad svoju djecu u mejtef dadneš,
Alija brate, podaj i moju!
Kad svojoj djeci srezeš haljine,
Alija brate, srezi i mojoj.
Svojoj crvene, a mojoj mrke,
nek se poznaju da su sirote!”
