U velikom zlu zbog kojeg Bošnjaci već stoljećima stradaju i u čijoj vihornoj pijavici periodično nestaju tragovi njihove egzistencije uzduž i poprijeko balkanskih prostora, osim šovinističke osnove i bljutavih velikodržavnih i plemenskih anahronizama, ima i nečeg iskonskog i vanvremenog, makar je njegova fenomenologija uvijek i iznova stvarna i konkretna do nepodnošljivosti. Ta slutnja metafizičnosti zla koja proviruje kroz naprsline naših iskustava i zapamćenja, uz sve druge izvore njihove nepouzdanosti, utječe na percepciju i uvećava razlike između pogleda iznutra, s mjesta i iz vremena događanja, i pogleda unazad, u prošlost obasjanu svjetlom naknadnih spoznaja.

Odgovor na pitanje gdje sam bio i kako sam se suočio sa saznanjem da je u Srebrenici počinjen genocid, mnogo je kompleksniji nego što bi mogli biti eventualni ispisi stranica ličnih dnevnika iz jula 1995. ili mozaici sačinjeni od fragmenata naknadno prizvanih sjećanja i emocija. On jeste nužno određen individualnošću i jedinstvenim ličnim iskustvom, ali su istovremeno naši pojedinačni stavovi u tom složenom vremenu u velikoj mjeri bili određivani prevladavajućim shvatanjima i osjećanjima zajednice, nesravnjivo više nego što time bivaju određeni u ovim mirnodopskim, ako ih nije pretjerano tako nazvati, normalnim prilikama.

I prije 1992. godine znao sam za Srebrenicu. Spominjana je u školskim lekcijama iz historije i geografije, znao sam gdje je i još ponešto, ali nikada u njoj nisam bio. Nisam imao ni bivše ljubavi, ni kolege s fakulteta, ni prijatelje, ni neprijatelje iz Srebrenice, nije bilo ničega oko čega bi se splela nekakva emocionalna kopča koja bi mi taj grad učinila značajnim. Tako je bilo u starom, predratnom svijetu, pod kojim je početkom aprila 1992. godine detoniran lagum mržnje i ludila.

Nije to bila, niti smo je na taj način pretrpjeli, jedna i unisona eksplozija. Svijet kakav smo znali i životi kojima smo živjeli nestajali su kao u nizu uzastopnih i povezanih detonacija. Svaka smrt i rana, nestanak bliske osobe, gubitak doma, svaka kolona preživjelih koja je uzmičući pred pokoljima odlazila iz zapaljenih bosanskih sela i gradova, predstavljala je jednu zasebnu i autonomnu kataklizmu, koja je istovremeno pripadala istom sveopćem urušavanju. Kada bi se prah i pepeo počeli slijegati, nazirao se jedan drugačiji ali opet naš svijet, koji se obnavljao istim redoslijedom kojim je urušavan, od individualne samosvijesti, preko porodice i dalje, dokle je kome postepeni razvid dopuštao.

Kod mene, kao i kod većine podrinjskih prognanika, to sprva nije sezalo daleko. Sjećam se da su, nakon što smo zauvijek prešli preko planine našeg kućnog praga u Foči, ti prvi mjeseci protekli u neprekidnom grču, višekratnom seljakanju i promišljanju kuda s najbližima, čime ih hraniti, kako braniti. Stvarno interesovanje nije na mnogo mjesta prelazilo preko granica ovih konkretnih egzistencijalnih pitanja i potreba, koji su gotovo u potpunosti zaklanjali sve drugo. Slušali smo o borbama u Sarajevu, ponešto o Mostaru, urijetko nešto dojmljivo o drugim gradovima, a stalno o tome kako svijet, njegove države i vlade, osuđuju ali ne sprečavaju naše stradanje. Ni u ovom početnom periodu nisam imao predstavu i odnos prema tome šta se događalo u Srebrenici i okolo nje.

Zatim se nebula boli i strepnje počela razmicati. Svijet se najbrže obnavlja nadom, a nada je tog ljeta dolazila jedino s borbom. Tugu i suze smo potisnuli, rane previli i sve više mislili i živjeli kao borci, a sve manje kao žrtve. Iz planinskog logora Prve fočanske brigade na Grepku, kao gorski vuci branili smo preostale okrajke zavičaja i sanjali dane u kojima ćemo puškom vratiti naše puškom otete kuće.

Na drugom kraju teške šumske staze bilo je Goražde, u koje se slila većina prognanih Bošnjaka iz gornjeg Podrinja. Ondje su ostale moja majka i sestra, mnogo rođaka, komšija i drugih bliskih i dragih ljudi. U oba smjera prolazile su kolone vojnika i civila, prema Goraždu noseći hranu i municiju, oboje neophodno da se u njemu preživi, iz Goražda iznoseći gole živote da pokušaju preživjeti negdje na drugom mjestu. Neki su tim putem išli i u Žepu. Govorilo se da se sličnim stazama i bogazima iz Žepe i s druge strane iz Tuzle ide za Srebrenicu. Čuli smo i za Cersku i Konjević Polje, za koje se ne sjećam da sam znao prije rata. Sve su to bili prostori koje je veliko zlo odsjeklo od ostatka svijeta, pretvarajući ih u enklave golih bošnjačkih života okružene srpskom oružanom silom i ubilačkom mržnjom.

Na tim čapercima slobodne istočne Bosne desetine hiljada nevoljnika trpjele su oskudicu, ustrajavale i borile se za opstanak. Zaista su to, Bog je pouzdan svjedok svemu, činili herojski. Vijesti i glasovi o njima dopirali su i do našeg šumskog uporišta. Čuli smo za Avdu Palića i Nasera Orića, i poštovali ih. Ne mogu se sjetiti da li su se tada mogla čuti imena još nekih istaknutih boraca i komandanata, ili mi to čuvenje sugeriše moje današnje znanje o njima. Dijeljenje sudbine i borba pod istim bajrakom stvarali su osjećaj zajedništva i bratstva. Iskustvo života u jednoj podrinjskoj enklavi činilo je samorazumljivim poznavanje životnih prilika u ostalima. Hrabrile su nas svačije pobjede. S druge strane, nevolje i nesreće jedne enklave budile su strepnju od sličnih ishoda u drugima. Ovo sudioništvo u zajedničkim stradanjima i nadanjima činilo je bliskim doskora samo po imenu poznata ili potpuno nepoznata mjesta i predjele.

Krajem 1992. godine rijetki tranzistori koji su na Grepku krčali vijesti Radija Bosne i Hercegovine uveli su Vance-Owenov mirovni plan u naš ograničeni politički vidokrug i u duge noćne razgovore uz vatru, ali ne sjećam se da nam je to budilo neke velike nade, niti da smo znali detalje njegovog sadržaja, čak ni da je predviđao da veći dio Podrinja bude u sastavu jedne od bošnjački provincija, i da bi njena uspostava za većinu nas značila povratak kućama. Tokom decembra naša očekivanja hranile su dvije vojne operacije, pokušaji deblokade Sarajeva preko Jahorine i Trebevića i oslobađanja Foče iz smjera Goražda. U obje smo učestvovali, ni u jednoj nismo uspjeli, ali nismo ni klonuli.

Iz Srebrenice su tokom decembra stizale vijesti o velikim pobjedama naše Armije. Njihovi uspjesi nastavljeni su i tokom januara 1993, kada su napredovali nadomak Bratunca i Skelana, i na jednom sektoru izbili na državnu granicu. Širom Bosne je pod srcima branilaca još živo kucala nada da će ubrzo nastupiti preokret i da ćemo pravdu izboriti pobjedom. Uskoro je zaista i nastupio, ali je situaciju na ratištu okrenuo u potpuno suprotnom smjeru od očekivanog.

Čuli smo, a danas o tome znamo i detalje, da su jake snage Vojske Jugoslavije prešle Drinu iz Srbije, i zajedno sa združenim jedinicama svoje strategijske grupacije zvane VRS iz više pravaca otpočele snažnu ofanzivu na slobodnu teritoriju s centrom u Srebrenici. Postepeno, u neprekidnim višemjesečnim atacima, lomile su otpor branilaca i do sredine marta zauzele Kamenicu, Cersku, Konjević Polje, slobodne teritorije Bratunca, a zatim otpočele odlučan napad na samu Srebrenicu. Činilo se da slijedi pad grada i početak općeg pokolja bošnjačkog stanovništva u njemu. Oni koji su izbliza već gledali velikom zlu u oči nisu imali nikakve dileme da su napadači na to bili spremni. Istovremeno oni su proširili napade na Goražde i Žepu.

Polovinom aprila branioci Srebrenice zaustavili su ih na samim prilazima gradu, u koji se slilo više od pedeset hiljada prognanika. Tada je ofanziva obustavljena. Potpisan je i implementiran sporazum o demilitarizaciji, a zatim je Vijeće sigurnosti UN-a Srebrenicu, Žepu, Goražde, Sarajevo, Tuzlu i Bihać proglasilo “zaštićenim zonama”. Kao garancija ove zaštite u Srebrenicu su ušle mirovne snage UN-a.

Nije bilo mnogo razloga da se vjeruje u sposobnost UNPROFOR-a da zaštiti Srebrenicu i njene stanovnike. Kako bi to i mogla vojska koja nije bila u stanju dovesti ni kamion brašna u opkoljena i blokirana mjesta, osim ako im to srpske snage od svoje volje ne dopuste. Ipak, nakon demilitarizacije glasovi iz Srebrenice su urijedili. To je stvaralo iluziju da je proglašena zaštita uspostavljena i da djeluje, a iluzija sigurnosti zaklanjala je pogled na stvarno stanje u kojem se enklava našla.

Od tada pa do jula 1995. godine tek povremeno se čulo o teškim uslovima života i o zaustavljenim humanitarnim konvojima, i rijetko šta drugo. Moje lične i opće zebnje okrenule su se Goraždu, koje je trpjelo sve jače napade. Put od Grepka do Goražda postajao je sve nesigurniji i teži. Posljednji put sam uspio obići porodicu i odnijeti ruksak brašna početkom maja, a zatim je taj koridor potpuno presječen. Gotovo godinu nakon toga nisam imao nikakvu informaciju o njima, niti oni o meni.

Ofanziva na Goražde u proljeće 1993. godine zaustavljena je nakon gubitka dijela slobodne teritorije i potpune blokade grada. Napadači su se pregrupirali za mnogo ambiciozniji poduhvat. Bili su naumili da Sarajevo stave u isti položaj kao i podrinjske enklave i da takvim bezizlazom glavnog grada primoraju političko rukovodstvo Bosne i Hercegovine na faktičku predaju. Pravac napada išao je preko Grepka, Trnova, Igmana i Bjelašnice na Ivan-planinu, čime bi Sarajevo bilo stavljeno u duboko i nepovratno okruženje. U narednim mjesecima vodili smo teške bitke. Bilo je mnogo krvi i žrtava, istinskog herojstva ali i poraza i razočarenja. Sarajevo je opstalo, a mi smo u stroju Armije otišli dalje.

Naredno polugodište proveo sam sa svojom Fočanskom brigadom u srednjoj Bosni i upoznavao latinične stranice vojevanja za odbranu Bosne i Hercegovine. I njih smo ovjeravali svojom krvlju. To su bili vjerovatno najteži dani rata. Daleko od kuća, od porodica, u sukobu s dva neprijatelja i s dvije agresorske države na granicama, odsječeni od svijeta, ogoljeli i obosili, brojali smo metke i zalogaje i vjerovali da ne možemo izgubiti. I nismo izgubili. U martu 1994. godine potpisan je Vašingtonski sporazum, latinične stranice našeg rata su zatvorene, a zapadne ceste otvorene.

Ali predaha nije bilo. U aprilu je ponovo napadnuto Goražde, već gotovo godinu dana “zaštićena zona” UN-a. Iz srednje Bosne domarširali smo na Bjelašnicu, odakle smo zajedno s dijelovima sarajevskih brigada izvedenih iz grada kroz tunel ispod aerodromske piste krenuli preko Treskavice prema Goraždu. Nije bilo mnogo nade da ćemo stići na Drinu, ali pokušavalo se pomoći i olakšati odbranu makar vezivanjem što većih snaga neprijatelja. U međuvremenu je ofanziva na Goražde obustavljena, uz diplomatske pritiske i ultimatum NATO-a. Naš pokret preko Bjelašnice i Treskavice prema Drini također. Tokom ljetnog primirja 1994. godine odmorili smo se i opremili, i najesen na istom pravcu napali jače nego ikada. Borbe su trajale sve do kraja godine, dok ih zima na planinskim visovima nije potpuno zaustavila i primirila.

Stalan logorski i terenski život i tri zime provedene u šumi došli su na naplatu krajem proljeća 1995. godine. Obolio sam, i tokom ljeta su me operisali i liječili u ratnoj bolnici u Suhodolu. Oporavljao sam se u kasarni u Pazariću. Bilo je neobično mirovati po strani u vrenju koje je zahvatilo sarajevsko bojište. Posljednji ratni pokušaj deblokade Sarajeva, operacija “T”, bio je u toku. Moja 14. divizija sa Zaimom Imamovićem na čelu, i u njoj Fočanska brigada, pod borbom je pregazila Treskavicu. Činilo se da se put prema Drini ponovo otvara.

Slušao sam vijesti i raspitivao o toku borbi. Armija je na svim pravcima imala inicijativu i oživljavala velike nade. To nas je sve zaokupljalo, pa iako sam lično mislio i o svojima u Goraždu i o općoj situaciji i položaju našeg svijeta u podrinjskim enklavama, oni su nekako ostajali zasjenjeni intenzitetom glavnih vojnih i političkih zbivanja. Zbog toga i nisam u stanju jasno prizvati u sjećanje prve vijesti o napadu na Srebrenicu, niti kako sam ih tačno razumijevao, ali se sjećam da su bile prigušene nekom vrstom informacijskog šuma u kojem su vrvjele sve te krupne riječi: “zaštićena zona”, UNPROFOR, Vijeće sigurnosti, rezolucija, NATO i slične.

U tom osluškivanju, ne mogu se tačno sjetiti kojeg dana, ali sam sklon pretpostaviti da je u pitanju bio upravo 11. juli, na našem propagandnom vojnom “Radiju-Sajgon” počeli su, osim dezinformacija namijenjenih srpskim vojnicima i zajedljivih parodija turbo-folk hitova, puštati i neke sjetne pjesme o Srebrenici. Bila je jedna lijepa i elegična koja je u refrenu imala stih “Srebrenice, mi te volimo”, i mislim da nije nikakva agencijska ili redakcijska vijest, niti interna vojna informacija, već je upravo njeno drugo ili treće ponavljanje u programu tog dana predstavljalo trenutak u kojem sam zaista shvatio da je Srebrenica pala.

Sve mi je samo od sebe prošlo kroz glavu, sve što sam iskusio, vidio i znao, od onog i ovog rata, teškog stradanja i svih svireposti kojima su mučeni i ubijani ljudi na koje se sručilo veliko zlo. I nije mi bilo potrebno nikakvo saopćenje, niti nečiji izvještaj, da bih znao šta se od tog trenutka događa u Srebrenici i njenoj okolini, da donosioci velikog zla love i ubijaju ljude, da Podrinjem teče nova rijeka bošnjačke krvi. Njen nakon rata mjereni vodostaj iskazan brojem žrtava, brojem masovnih grobnica, dokazima ubilačke namjere, spiskovima izvršilaca i pomagača, i drugim činjenicama utvrđenim u sudskim procesima i naučnim istraživanjima, bio je samo naknadna potvrda onoga što sam duboko u sebi znao već tog julskog dana 1995. godine. Suočavanje s izvjesnošću stradanja začas je raspršilo onaj oblak velikih nadanja koji je, meni kao i većini ljudi, zaklanjao težak položaj i veliku ranjivost Srebrenice i ostalih enklava. Kada ga je nestalo, otkrila nam se i sva ograničenost snage kojom smo raspolagali i nemoć da pomognemo i zaštitimo naš narod u Podrinju. Zamro je i šum velikih riječi svjetske politike.

Ali vrijeme nije stalo, i mijena je ostala neprekidna. Već istog dana trebalo je izreći i neke obične riječi, donijeti neke jednostavne koliko i neophodne odluke, brinuti neprebrinute brige, živjeti i nastaviti odgonetati da li je ono što se u svakodnevici kojom smo zaokupljeni upadljivo vidi i glasno čuje stvarno bitno ili samo zaklanja nešto što će boljeti tek kada se pomoli iza zaklona. Tako je i danas, i valjda je oduvijek.

Nakon rata svi smo naučili mnogo historijskih činjenica o genocidu počinjenom u Srebrenici. Opća slika tih događaja jasna je i oštra, a ko hoće da sluša još može čuti mnogo ispričanih ličnih priča i potresnih svjedočanstava. U javnoj percepciji i onome što se rado naziva kulturom sjećanja narativ o bošnjačkom stradanju u Srebrenici postao je artikuliran monument koji neprekidno raste, suštinski, simbolički, institucionalno, čak i normativno. Iskreno, strah me da ne postane prevelik za krhkost i sve slabosti koje u današnjem vremenu pokazuje narod čiju stradalničku prošlost simbolizira.

Naše sjećanje na smrti, rane i stradanja, naše kolektivno pamćenje, treba da bude primjereno našoj snazi i sposobnosti da podnesemo posljedice tih gubitaka i bol rana koje ne mogu zacijeliti. Naši monumenti nikada ne bi smjeli postati zaklon za naše potencijalne slabosti i nedostatak snage da spriječimo da se Srebrenica iz 1995. nekad i nekom u Bosni opet ne ponovi. I molim Boga da ne postanu.