U ponedjeljak, 11. februara l924. godine novine donesoše kratku dnevnu vijest: «U subotu, 9. o. mj. vjenčali su se gospodin Hamzalija Ajanović, narodni poslanik, i gospođica Nasiha Mešić, kći narodnog dobrotvora Ademage Mešića. Čestitamo!
Ni u samom Tešnju ovaj događaj nije drukčije obilježen. Skromna svečanost je protekla tiho, u obiteljskom krugu, bez znakova vidljive radosti. Ona je u srcima obiju porodica ustupila mjesto brizi i strepnji za mladim Osmanom Nurijem, Ademaginim sinom, čija je bolest narasla dotle da ga je otac morao smjestiti na duševnu kliniku izvan zemlje. Bolesnik se liječio u Švicarskoj. Mada je Ademaga uložio veliki novac plaćajući najbolje evropske ljekare i najudobniji smještaj u najpoznatijoj klinici, mladićeva duševna snaga je jednako kopnila. Da bi mu ublažio tvrdoću usamljenosti i naviku šutnje, otac je smjestio uza nj i jednog mladog zdravog Tešnjaka, koji će mu maternjim jezikom i vedrim riječima njegovati duh. No, ni to nije puno pomagalo. Tako je Ademaga prolazio kroz odsječak života punog strašnog naslućivanja, što bjehu njegovi najgorči dani. Prožet unutrašnjim nemirom, često je putovao u posjetu sinu. No otuda se vraćao šutljiviji, sa još bolnijim izrazom duše. Njegovo raspoloženje dijelili su i mladi supružnici.
Hamzalija je pritom nejasno osjećao svoju krivicu zbog loše izabranog bračnog početka. Djevojka ga je godinama čekala, maštala, snivala ovaj čas, a on joj ponudio ovaj, nimalo lijep i zabavan. Prekorio se što nije imao više obzira prema njoj. Na kraju joj je to i rekao: «Nikako ne uspijevam da budem pažljiv i odgovoran prema tebi, a ti si tako strpljiva i plemenita». Ona je kazala: «Nikad ne zaboravljam da ne pripadaš samo meni. Hiljade ljudi svakodnevno gledaju u te i čekaju da s nadom dođe i kakav boljitak. Dug prema meni si izmirio na način kako je sudbina htjela. Sad – hvala Bogu! – ja sam srećna. Trudit ću se da ti budem dobra žena». On je kazao: «Ako ne znadnem sâm, pomozi mi da naučim kako i ja tebi da budem dobar muž».
Nakon dugog iščekivanja dočekali su čas da se zagrle.
I Paša je njoj pisala o doživljajima u svojoj kući. «Kod mene nije kao kod tebe, Umihana. Glavnu brigu vodi muž, tvoj brat. On čak naručuje i koje će se jelo spremiti za ručak. Ja ne moram ništa da mislim pa đahkad imadnem išaret da ne bih umjela razmišljati sve i kad bih morala. Moja glava nije opterećena ni sa čim. Nejmam briga, sikiracije... ne osjećam da mi išta fali. Ne mislim više ni na zemlju koja mi je oteta, na bezdušne kmetove, jer se otimačinom niko nije usrećio pa neće ni oni. Oteto – prokleto! Nejmam bogatstvo u polju, ali imam u duši. Djeca su mi dobro, slušaju... Mustafa, Jusuf i Sakib su s hairom završili dječačku osnovnu školu i Džafer-beg je pitao Latif-agu, mog brata, da ih smjesti na zanate u Doboju. Neko od njih će učiti za trgovca. Derviša će, uz pomoć načelnika Mehmed-age Hadžimujagića, dati na željeznicu, Jusufa kani ostaviti na zemlji, a o Maliku još ne razmišlja, malehan je. Uz njih mi jedino curice ostaju kod kuće. Vasva i Sevija još se igraju, Zarifa i Sena pomalo uče da vezu i keraju, a najstarija - Džehva - mi je najvrjednija i, rekla bih, najpametnija. Ova curica, iako joj je istom osam godina, begeniše knjigu, onako kao što si i ti, Umihana, kad si bila mala. Sluša šta čitaju njena braća pa upamti sve što i oni. Znade deklamirati i neke pjesmice. Sve čuje od njih. Zbog jedne je otac zamalo nije izudarao. Baš ružna pjesma! Evo, prepisat ću ti je, pa se i sama uvjeri: «Merima se zove, to je tursko ime, ali srpska duša krije se pod njime. Ona znade šta su njeni đedi bili, pa u srpskom društvu tako joj se mili. Srpsku knjigu štije, srpske pjesme pjeva, i na srpskoj sreći ona Srpstvo ljubi više od cela svjeta, tom je srce uči, - vjera joj ne smeta». Morala je kazati ocu odakle joj te riječi. Iz Mustafine tašne izvadila je neke dječije novine. On je pogledao naslov: «Zorica». Brat joj je čitao pjesmu «Merima» i ona je zapamtila. Iznad pjesme bila je slika muslimanske curice s polumjesecom na fesiću. Mustafa se pravdao: «Nisam htio te novine. Učitelj me nagovorio. Rekao je da u njima ima puno lijepih pjesama, a najljepše su Zmaj-Jovine». Džafer-beg pročita drugu: «Kolo, kolo, naokolo,/ Poigrajte, deco, kolo!/ Kolovođa, Nijaz mali, / Imenom se srpskim hvali./ Poskakuje i pevuca,/ U grudima mu srce kuca,/ Za rod mili i Domaju, /Ko junaka svi ga znaju./ Do Nijaza seka Nada,/ Igračica od vajkada./ To je uzor kćeri srpske,/ tuđe su joj igre mrske./ Uz Nadu je Enver braca,/ Kao vitez što koraca./ Običaje naše štuje,/ Za Dom živi i posluje./ Kraj Envera Lala mila,/ Pobede je zadobila,/ U čuvanju srpske reči:/ «Svoj nam jezik ponajpreči!»/ Za ručicu Lala hvata/ Nejakoga Dobru brata/ što no istom progovara/ i srpski se razgovara./ A u kolu kec Zakira, / U srce me čisto dira/ Kad zapeva lepo, zdravo:/ Selo moje, oj Moravo!»/ Hopa, cupa, deco mila,/ uvek zdrava, živa bila!/ Veselte se i pevajte,/ Što je naše vi ne dajte!»
Ovu bješe spjevao režimski Srbin Nazif Resulović, učitelj, koji je, uz to, bio upravnik «Gajretovog» konvikta u Sarajevu. Džafer-bega je tog časa zaboljela misao da je i sam dao lijepe priloge ovom konviktu želeći da se on održi. Šutio je neko vrijeme a onda snuždeno kazao: «Ne meremo se izvući od šejtana, pa to ti je!»
On odnedavno odlazi kući Derviš ef. Smailbegovića i tamo daje vjersku pouku efendijinoj djeci. Sinovi, dok bijahu djeca, dohodili su u mekteb i učili zajedno sa seoskom djecom, ali kako je u kuću dovedena snaha Sarajka, Ajše-hanuma, red se promijenio. Ibretim se pri pomisli da snaha, makar bila i Sarajka, more biti glava familije. Zar jedan Derviš ef., namli čovjek, stariji od nje i svekar joj, more slušati njene savjete? Svoje dijete još nije rodila, a svjetuje tuđe! Zbog neslaganja s njom, iz kuće se iselio Nusret, najmlađi joj djever, i pridružio Asimu, bratu u Sarajevu. Tamo se i oženio. U Malu Bukovicu više i ne dohodi. Ajše-hanuma je kod svekra zatekla četvero djece: Behiju, Esmu, Šefketa i Nisveta. Behija je vrsnica moje Džehve. Ne znam šta je potaklo Derviš ef. da nekidan rekne mom Džaferu neka njegovim curicama dovede svoju Džehvu. Da se igraju, bezbeli. Ali vidi sad! Zovu Džehvu sebi, a one njoj ne dohode. Jordame se. Ne znam zašto. Nije njihov djed bio beg, već njezin. Hele neise, neka im bude. Džehva se veseli odlascima u tu kuću, ostaje dugo, a kad se vrati priča šta je sve vidjela i pita zašto mi nejmamo ono što oni imaju. Zalud joj je govoriti da smo imali, čak i mnogo više, kad to ona neće razumjeti. Još je mlada. A onda je došlo novo iznenađenje: Derviš ef. šćeri su joj rekle da se igra samo s njima a nipošto sa prostim seoskim curicama. I zamisli, Umihana, moja šći je pristala. Njihov jordam je prešao i na nju. Sad stalno hoće da joj pričam o djedu Džafer-begu, o dobojskim načelnicima Hadžimujagićima, našim rođacima... Zašto su joj kauri ubili djeda i zašto su mu kmetovi oteli imetak. «Je l´ mi više nismo bezi?» pitala je. «Nismo», kazala sam, «ali nas Allah nije ostavio bez nafake».
*
Prvog maja lani u kući Muhidina Muhe Begovića začu se plač novorođenčeta. Ana je rodila dječaka kome dadoše ime Dževdet. Mati je s naporom izgovorila to ime; jedno stoga što joj bješe teško, drugo zato što nije bila naviknuta na njega. Porodicu je u to vrijeme posjetio Pavel, Anin sin. Ovaj mladić je napustio kuću čim je sebi osigurao mjesto na željeznici pa je dolazio vidjeti majku samo s vremena na vrijeme. Novost da je dobio brata nije ga uopće takla. Ostao je sasvim ravnodušan a izgovoriti mu ime nije ni pokušao. Ostao je neuobičajeno kratko. S majkom je progovorio tek nekoliko riječi a s očuhom se samo pozdravio. Muho je na svoj način razumio ovaj gest.
Proljetos je dijete prohodalo i već se počelo javljati prvim, neartikulisanim riječima. Rođenje sina Muhi je bilo začetak novog života. Probudio mu se i osjećaj iz doba kad mu se rodilo prvo dijete pa ga uzeo na ruke i zagledao u nj: tijelo njegovog tijela, krv njegove krvi, duša njegove duše... Mirisao mu je dah i osjećao radost kakvu do tada nikada nije. Njegov unutrašnji život se u trenu promijenio. Svu pažnju je okrenuo djetetu. Prilazio je kolijevci kad god je mogao. Ako je dijete spavalo, tiho mu se zagledao u lice osjećajući se ponosnim, ako je bilo budno, pružao mu je ruku, čiji je prst bila prva ponuđena igračka. S više topline gledao je i Anu, osobito kada dijete doji. U tim časovima ju je obožavao: davala je snagu njegovom sinu.
Pomagao je ženi kad dijete kupa. Samo, golo dječije tijelo ga se drukčije dojmilo. Poticalo ga je na razmišljanje: nije bilo osunećeno. Nije ličilo na muslimansko. Sunet? Ko će ga učiniti? Kako? Kada? Gdje? Dokle će ostati ovakvo? Ne može u nedogled. Treba ga dovesti u red. Čiji red? Kakav? Križ na zidu sobe ga je oštro upozorio. Tako je blizu njegovog djeteta! Više glave mu je. Tik iznad čela. Lahko se može spustiti i na samo čelo. U njemu je vjera njegove majke. Hoće li vremenom postati i njegova? Može li to dopustiti? Hoće li pristati da se dijete zadoji ovdašnjim duhom? Hoće li mirno gledati kako se udaljava od njega, oca? Šta je sinu dosad dao svoje? Ime, samo ime. Drugo niša ne može, jer nema. U ovom okruženju ne. Vrijeme teče, dokle će šutiti i ništa ne činiti? Ovakva šutnja je grijeh. I nerad je grijeh. A on to čini oboje! Neće više. Ne! Dijete će vezati uza se. Kako? Izvesti ga odavde. Otići s njime u svoju zemlju, zamijeniti mu domovinu. Jedino će u njoj, u njegovoj domovini, živjeti životom koji mu priliči. A Ana se ne protivi tome. Plemenita draga duša! Pozvat će je da pođe s njim. Njen križ u njegovoj zemlji je isti kao i ovaj ovdje. Njen hod u crkvu će biti isti kao i ovaj ovdje. Ona će tamo imati ono što on ovdje nema. On i njegov sin.
- Ako misliš, Miha, da će nam život u Bosni biti bolji - kazala je - pođimo tamo.
Rekao joj je da hoće, ali koliko je bilo istine u tome? Smije li razočarati ovu ženu? Smije li joj ubiti povjerenje što ga osjeća prema njemu? Kako da se očuva od grijeha? S ovim mislima se zanosio i u snovima. Jednom vidi kako je Usora bistra, mirna, teče sred zelenila, drugi put je to rijeka mulja, surova i plaha, omeđena golim trnjem i šiljatim kočevima. Nekad vidi prijazne, nasmijane ljude, a nekad samo kosture nalik avetima.
Niko ovdje više ne spominje Bosnu pa se o njoj više ništa i ne zna. Ostalo mu je u sjećanju ono što je davno ponio sa sobom. Kad stigne tamo, odakle da počne? Na kojoj stanici da se zaustavi? Ima li ikoga svoga? Ako i ima, šta? Tražiti od nekoga pomoć je isto što i prositi. Može li on to? Ne može. Otići će kući kao stranac pa će se i ponašati kao stranac. Krenut će od nekog novog početka. Neće ići od kuće do kuće nego pravo u han. Sastat će se sa sličnima sebi, čuti i vidjeti ono što oni znaju, pa onda poći za nafakom. Naći će se neko ko će mu dati posao. Raditi može. Još ima snage. A možda će mu i Bog biti naklonjeniji. Nije sasvim izgubio vjeru u Njega.
Često navečer osami se na trijemu s pogledom na rijeku. Pokušavao se sjetiti lica iz zavičaja. Neka lica je pamtio, ali im je zaboravio imena, a drugima je pamtio imena, ali im je
zaboravio lica. Ni jedan lik nije bio čitav. Vrijeme je brisalo čak i sjećanje.
Najzad se opredijelio u odluci: krenut će na put rano u proljeće sljedeće godine. Sam. Prvo zakoračiti u tu novu zemlju, gdje je i njegov zavičaj, pa vidjeti ima li mjesta za njega. I vidjeti ima li kakvog berićeta narod kome pripada. Sretne li u njemu zadovoljne ljude, potražit će posao i smještaj i s porodicom se preseliti ovamo. Na kraju zamišljenog puta pokazalo se mjesto koje ga je zvalo – Teslić.
Vrijeme od nekoliko mjeseci, do polaska, trošio je na obimne pripreme. Trudio se da osigura sebi put, ženi i djetetu čekanje. Svom snagom se dao na posao, ostajući na nogama od svitanja do zalaska sunca. Mjerio je svaku paru. Štednjom je stigao skoro do tvrdičluka.
*
Pismeni ljudi, osobito oni u gradovima, koji su čitali novine, koji su se zanimali zbivanjima izvan zemlje, imali su o čemu ozbiljno razmišljati već od početka godine. Val socijalističkih ideja s istoka širio se po svim krajevima, nejednako doduše, ali dovoljno jako da ljudi misle na njega. U Beogradu je održana Treća konferencija Komunističke partije, što je u svijesti ovih ljudi rađalo misao: ako su komunisti neprijatelji režima, zašto im on pušta da se množe; ako se mogu sastajati i kovati svoje planove, znači da nisu tako loši kao što se govori. Postoji i srećna zemlja s njima – Rusija. Poslije smrti njenog državnika Lenjina milion Rusa je sudjelovao u prijenosu njegovog leša. U znak žalosti obustavljen je rad u cijeloj Rusiji. A iz poštovanja prema njemu odsad će svoju prijestonicu Petrograd zvati Lenjingrad. Komunisti, očito, mogu mnogo toga. Hoće li šta napraviti ovi naši ovdje?
Ipak, crnja je bila slutnja sa zapada. Otuda je smrdio fašizam. Italija je pogazila novembarski ugovor iz Rapala od prije četiri godine prema kome je Rijeka imala status slobodnog grada i ovaj grad je prisvojila. Truhla iznutra, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nije ni pokušala da ovu nepravdu ispravi.
Potom je njemački sud osudio Adolfa Hitlera na pet godina zatvora zbog pokušaja puča u novembru prošle godine, ali je već u decembru oslobođen. Hitler je u zatvoru napisao knjigu «Majn kampf» u kojoj je iznio koncepciju o «novom poretku» i rasnoj supremaciji Nijemaca.
U gustoj magli se nije ni moglo nazirati svitanje.
