Neznanje je izvorište svih nevolja. Ono, po sebi, nije nužno zlo. Zlo je ignorancija, nedostatak htijenja da se stječe znanje, a još veće zlo je arogancija, osobina čiji je vjerni drug uvjerenje da mi toliko znamo da nam dodatno znanje uopće nije potrebno.
Kako je nemoguće znati sve, praktično smo osuđeni na izbor onoga o čemu želimo imati znanje. Zato se, između ostalog, muslimani na dnevnoj bazi mole Svevišnjem da ih “uputi na pravi put”, a ne na put onih koji “lutaju” i “onih na koje je bačena Božija srdžba”.
Čitanjem romana Plači sama imamo priliku svrstati se u kategoriju onih koji nisu ignoranti i koji ne žele biti arogantni kada je u pitanju iranska kultura, iranski način razmišljanja, iranski sistem vrijednosti...
ROMAN O IRANSKOJ ŽENI
Plači sama biografski je roman o Ešrefi Sadat Muntazeri, iranskoj muslimanki čiji društveni angažman počinje spontano u danima islamske revolucije u Iranu, kada i sama učestvuje u demonstracijama i pomaže bjeguncima od policije, a razvija se u iračko-iranskom ratu. Ešrefa Sadat obična je žena, ona nije ni političarka, niti ugledna znanstvenica ili umjetnica. Ako je nešto izdvaja u odnosu na ostale, onda je to njena pripadnost porodičnoj lozi poslanika Muhameda. Ali njena porodica i ona zbog toga ne uživaju nikakav poseban društveni status. Živi skromno, kao i većina Iranaca i Iranki. Njen život doslovno je predan činjenju dobrih djela: za vrijeme iračke agresije na Iran, uz saglasnost svoga supruga, njihovu privatnu kuću pretvara u jednu od baza Basidža. (Basidž je naziv za dobrovoljno organizirane narodne snage, koje, osim na vojnom, pomažu i na poljima izgradnje i ostalih dobrovoljnih poslova, kakvo je, primjera radi, spremanje hrane za borce na frontu.) Zato bismo mogli reći da je ona tipičan predstavnik stotina ili hiljada “sasvim običnih iranskih muslimanki” koje su na svoj način aktivno učestvovale u odbrani zemlje, slobodno možemo reći i islamske vjere, od iračkog agresora.
Uvažavajući horizonte očekivanja recipijenata pripadnim evropskom kulturnom krugu, prije čitanja romana akcentirat ćemo distinkciju između romana realizma i dokumentarističkog romana. Romani realizma odigrali su značajnu ulogu u razvijanju evropske kulture, načina razmišljanja i formiranja sistema vrijednosti. Događaji u njima kauzalni su, sporedni likovi tipični, determinirani trijadom porijekla, socijalnog okruženja i duha vremena u kojem žive, a glavni likovi (Raskoljnikov, Ana Karenjina...), na koje je stavljen fokus zbog njihove atipičnosti, psihološki su nijansirani, time i bliži čitatelju koji promišlja pitanja smisla postojanja i suštine ljudske prirode. Ipak, ma koliko romani realizma bili “ogledalo” ovog ili onog vremena, “slika” kompleksnosti ljudske prirode, neophodno je imati na umu da su fikcija, događaji i likovi u njima nestvarni. To ih ne čini nevažnim, naprotiv – samo tekst (posebno književno-umjetnički) ima mogućnost motiviranja njegovoga čitatelja da kroz dijalog s njim uđe u samoga sebe, u svijet vlastitih misli i emocija, prepozna ih, osvijesti i time se približi svome Tvorcu, jer spoznavati sebe ništa je drugo do približavati se Njemu.
Roman Plači sama ima elemente bildungsromana (podvrsta romana realizma, u kojem je glavna tema odgoj i formiranje osobnosti) jer vjerno prikazuje život Ešrefe Sadat od djetinjstva do današnjeg dana. Narativne tehnike autorice (Akram Eslami) dosljedno su usklađene s realističkim pripovjednim postupkom. Bez obzira na to, roman nije pripadan stilskoj formaciji realizma. Moglo bi se postaviti i pitanje da li uopće pripada književnoj umjetnosti, jer ne čitamo nikakvu fikciju, nego dokumentima potvrđenu priču. Sama činjenica da je roman dokumentaristički, ne omogućava recipijentu vlastitu interpretaciju. Roman je denotativan. Nije fikcija, što je u samom podnaslovu i uvodu u roman i naglašeno. K tome, glavni lik nije psihološki nijansiran, mi u Ešrefi Sadat ne prepoznajemo niti jedan element autentičnosti, pogotovo ne unutarnje dileme, sumnje... Zbog toga od evropskog recipijenta roman lahko može biti odbačen kao bajkovito, pa čak i propagandno štivo.
Čitajući Plači sama, mi se sve vrijeme družimo sa skoro pa savršenom muslimankom koja se bez mrve sumnje i straha svojim imetkom, svojim životom, zajedno sa svojom porodicom bori na Allahovom putu, doslovno. Zbog toga, smatramo, roman neće naići na pozitivan odziv recipijenta koji nije vjernik, posebice musliman(ka), i koji Božijoj Riječi ne pristupa kao najvažnijem tekstu. Ali, vjernika i vjernicu – pomjerit će iz komforne zone, suočiti ga/je sa samim(om) sobom, suštinski: Koliko je nas spremno ponašati se kao Ešrefa Sadat u teškim i složenim okolnostima kakvo je ratno stanje?
PLAČ KAO OBLIK ISKAZIVANJE SNAGE
Ešrefa Sadat Muntazeri, kako je prikazana u romanu, dakle, nema nikakvih unutrašnjih dilema, sumnji, propitivanja, ne problematizira vrijednosti duha vremena u kojem živi, potpuno je u skladu s društvenim konvencijama, tipičan je predstavnik iranske kulture, koja je od svih muslimanskih kultura najmanje opterećena dunjalučkim vrijednostima. Njen život ispunjen je preteškim iskušenjima, čiji je vrhunac pogibija sina na frontu. Niti jednog trenutka tegobe na porođaju koje prolazi, teška bolest njene tek rođene kćerke, ranjavanja i bolesti kroz koje sama prolazi, ne dovode je u psihološko stanje u kojem se, primjera radi, nađe Ahmed Nurudin (Derviš i smrt) kada kaže da namaz njegov, život njegov i smrt njegova pripadaju Bogu, ali “moja tuga pripada samo meni”. Zbog toga bismo je mogli i odbaciti, ne vjerovati joj, niti njoj niti autorici (autorica ulogu pripovjedača prepušta samoj Ešrefi Sadat). Ali nemamo pravo na to, jer Ešrefa Sadat, iako je svoje “ja” podredila muslimanskom “mi”, nije operirana od emocija, naprotiv – njena je tuga očita i očigledna. I podijeljena s drugima, jer i drugi tuguju. Kultura (iranska) bitno određena ljubavlju prema Ehli-bejtu, porodici Poslanikovoj i njenoj ontološkoj važnosti, ne odbacuje tugu od sebe, nego joj daje mjesto koje joj i pripada u mozaičnoj strukturi onoga što nazivamo ljudskom psihom, pa je i u samom šiijskom obredoslovlju tugovanje i plakanje zauzelo zavidno mjesto. Postoje kulture u kojima su suze i tuga znak slabosti i one u kojima su dio ljudskog života. Iranska kultura (bolje reći islamska kultura Irana) čovjeka prihvata sa svim njegovim snagama i slabostima, razumijeva i prihvata kompleksnost njegove prirode. Upravo zato, plakanje i tugovanje dijelovi su života, sasvim prirodni i očituju se javno. Stoga je sasvim legitimno pitanje da li mi kada plačemo pokazujemo slabost ili snagu. U našoj, vesterniziranoj kulturi, posebno ako je “obogatimo” balkanskim patrijarhalnim nasljeđem, prema kojem muškarci ne plaču, plakanje jeste znak slabosti. A zapravo je znak snage, ali kakve? One snage koja nam je potrebna da nadiđemo sami sebe i u cijelosti se predamo Bogu, budemo Njegovi, a ne robovi vlastitih ili tuđih potreba. Budemo onakvi kakvi stvarno jesmo, ali i svjesni da smo Njegovi i da se Njemu vraćamo. Da je naša funkcija na ovome svijetu činiti dobra djela, da je “smisao naših postojanja borba protiv zla”, kako je to rekao Alija Izetbegović. Ešrefa Sadat, sasvim obično ljudsko biće poput nas, suštinski je razumjela smisao. Zato s njom, ako smo muslimani/muslimanke, ne možemo ući u dijalog, nego smo prinuđeni prihvatiti njen obrazac ponašanja kao jedini ispravan... Bolje reći, osjetiti stid što nas je malo čija je vjera na stupnju na kojem je njena.
Ona plače, tuguje, nju boli, i duša i tijelo, ali ona djeluje, ona čini dobra dijela, niti jednog trenutka ne dovodeći u sumnju smisao svoga djelovanja, niti za vrijeme iračke agresije, niti poslije, sve do danas: “Izgled naše kuće se jeste promijenio, ali poslovi u njoj nisu. Još uvijek ja i moja djeca, iz ljubavi prema Imamu i našem vođi (ajjatolah sejjid Ali Hamenei, vrhovni iranski lider) radimo za islamsku revoluciju. Put istine uvijek je jasan. Ja još uvijek imam daha i uopće nisam umorna. Olakšanje je blizu, ako Bog da.”
Za kraj ovoga skromnoga prikaza romana, vratimo se književnom liku iz naše kulture, Ahmedu Nurudinu, koji je odlučio plakati sam (“tuga moja pripada samo meni”). Bez obzira na to što je on fikcionalni, a Ešrefa Sadat ličnost iz zbilje, bilo bi zanimljivo povući paralele između njih i, eventualno, zapitati se šta je uzrokovalo bošnjačko plakanje u samoći.
Riječi ajatollaha Hameneija o knjizi Plači sama
“U ime Allaha Milostivog, Samilosnog
Ovu zanimljivu knjigu pročitao sam željno i žedno, oprao njome svoje oči i srce. U ovoj knjizi sve je odlično: pripovijedanje odlično, pripovjedač odličan, način pisanja odličan, prikupljanje i izbor materijala odličan, a šehid i pogled milosti Prvaka šehida prema njemu i njegovoj majci na vrhuncu uzvišenosti. Nema boljeg duhovnog kapitala za državu, narod i revoluciju od ovog. Još jedan vrijedan kapital je moć blagog i jasnog načina pisanja koji je bio potreban za ovu priču o majčinskoj ljubavi. Autorici se zaista treba zahvaliti.”
