Amra Mujezinović, Zaleđeni uzdah, “Lijepa riječ” Tuzla, 2021.

Da je svijet sastavljen od detalja, da su detalji oko nas, da je detalj potreban za pjesmu i da pjesnik neprestano traga za detaljima, nije nikakva novina u književnosti. Pjesnici su oduvijek tragali za sitnicama, onima koje drugi ne vide, pridavali im značenja, tumačili ih i od njih oblikovali pjesme. Sve nam je to poznato, ali uvijek je zanimljivo na koji način to rade, jer svako od njih ima drugačiji, samo njemu svojstven način oblikovanja (vlastitog) svijeta i poezije. Ovdje je zanimljiv način na koji u ovu “potragu”, kasnije i oblikovanje detalja, ulazi Amra Mujezinović (1985), koja je poeziju objavljivala u časopisima i književnim portalima u BiH i van njenih granica, te je njena poezija i nagrađivana. Svojom prvom knjigom pjesama naslovljenom Zaleđeni uzdah, osim što traga za detaljima potrebnim za pjesmu, kazuje nam još da je poezija unutrašnji odsjaj onoga ko je piše, prikazuje njegovo psihičko stanje, kao što se putem poezije reflektira stvarnost. Da se poezija nalazi u svakom detalju, to znamo, kao što možemo naslutiti da mimo ovog našeg svijeta postoje drugi svjetovi koje mi ne vidimo i ne osjećamo, barem ne onim intenzitetom kojim ih osjeća pjesnikinja. Spona između svijeta i nas, između nas i detalja jeste poezija, a pjesnik kao posrednik koji nas upućuje na Riječ, na njeno postojanje. Poezija je (ili može biti) u svakom detalju, ona nam daje jednu novu dimenziju, potiče naše osjećaje i naš doživljaj svijeta. Sve je to sabrano u poeziji u kojoj se, pokazuje to ova knjiga, u pjesmu transformira stvarnost u ničim patvorenoj zbilji, jer ljude, njihove postupke i svijet u kojem živimo ne možemo (i nećemo) uljepšavati. Ova knjiga je o prijateljstvu, ljubavi, književnosti, međuljudskim odnosima i napisana je u slavu životu. Amra Mujezinović pjesnikinja je koja je koncentrirana na svijet oko sebe, na svoj odnos prema svijetu, ali i odnos svijeta spram sebe, ona istražuje, prije svega sebe, ona propituje, osluškuje vlastitu nutrinu, a onda isto tako propituje svoj odnos s drugima.

Zbirka poezije simbolično naslovljena Zaleđeni uzdah prilično jasno nas upućuje na činjenicu da se stvari, situacije i ljudi žele “zalediti” i tako trajno sačuvati u sjećanju, i tu je riječ samo o momentima, događajima i ljudima koji pjesnikinji nešto znače. Knjiga se sastoji od pet ciklusa naslovljenih Prije riječi bijaše ljubav, Ceh, Kao treptaj oka, Nesanica mijenja svijet, Pomahnitalo se i poezija Amre Mujezinović na sasvim neobičan način prikazuje život, njegove radosti, ali i sve naše tuge i nostalgije, te kod čitatelja proizvodi osjećaj istinitosti i vjerodostojnosti i nemoguće je da ova poezija čitatelja ostavlja ravnodušnim. Zaleđeni uzdah sabire i prikazuje sva unutrašnja stanja žene, prikazuje duhovno kao i materijalno, prikazuje emocije i prikazuje, na koncu, svijet koji okružuje i u kojem živi (nekada samo preživljava) lirska subjekta, te će u pjesmi O kafi kazati: Nađimo se da me upoznaš, // da ti ispričam bajku o sebi, // Da riječju potpalim kamin // Topliji od prave vune. // Dođi da ti kažem kud krv mi teče // Kad neko uspije ukloniti kožu//.

U poetici Amre Mujezinović nema pretvaranja, zamajavanja ili bilo kakvog prikrivanja, ovdje su posrijedi iskrene emocije ispisane iz sebe i o sebi, ali i o onima s kojim dijeli životni (čitati intimni) prostor. U njenim pjesmama ljubav je najčešće pokretač svega, ljubav koju nosi i koju nesebično daje Svijetu. Nije posrijedi isključivo ljubav prema muškarcu (možda takve ljubavi, njenih opisa i najmanje ima) i nije fokus postavljen samo na odnosima dvoje – muškarca i žene. Ova pjesnikinja ide malo dublje, ona donosi i govori o ljubavi prema drugima, bližnjima, poznanicima, Svijetu i stvarima. Na taj način Amra Mujezinović razbija mit o nesretnoj, bolnoj ljubavi kao neprestanoj inspiraciji pjesnicima. Ona ruši stereotipne konstatacije građene u književnosti da je pjesniku za dobru pjesmu potrebna bol. U poeziji Amre Mujezinović sasvim jasno stoji da presudno osjećanje za poeziju nije bol, nego da je to sreća, ona je ta koja pokreće. Prvi ciklus naslovljen Prije riječi bijaše ljubav i prva pjesma kojom knjiga počinje Nedostatne riječi pjesma je o ljubavi i najdubljim osjećanjima za muškarca i nastoji se kazati i ukazati na besmisleno ponavljanja i uvjeravanje u ljubav (jer za ljubav riječi ne postoje), za emociju, za snažna osjećanja potrebno je samo da on postoji tu pored nje. André Breton tvrdi, a što se potvrđuje i ovom pjesmom, da se o ljubavi ne može govoriti, niti se ona može definirati, ljubav se osjeća. I kao takva, ona je pokretač i nas i života. Ljubav je možda najefektnije (bez da se riječ ljubav i spomene) opisana u pjesmi Rahatluk: Malo topline ispod ćebeta //Miris drveta iz kamina // Dodir daha po vratu // Trun snova u pogledu // Malo ispunjene tišine // Dvije šolje čaja // Dvije ruke na jednom keksu // Nepojeden keks //.

S druge strane, tu je i nastojanje da se kaže ponešto i o procesu nastanka pjesme, pa je posrijedi i “zaokupljenost”, uvjetno kazano, o odgovorima na tako važna pitanja: zašto volim (njega) i zašto pišem pjesme? Na drugo pitanje odgovor je mnogo jednostavnije dati jer je pisanje tu da “život čini mogućim”. A ljubav? Dati odgovor na to pitanje malo je kompliciranije, tu se samo daju emocije, osjeća se, ne pita i ne traži odgovor Pusti me da šutim // I volim te na svoj način. U drugom ciklusu Ceh situacija je obrnuta, pa on nju pita: jesam li ti rekao da te volim? // Nisi, i nemoj (pjesma Otupjelost). Njen je odgovor duhovit i sjajan, jer lirska subjekta zna da je ponekad šutnja, tišina snažnija od Riječi. Na riječi se kako naslov i upućuje može i otupjeti, riječi mogu uništiti sve, te se ona od njih štiti na sebi svojstven način i jedino što želi jeste pripadati tišini i u njoj oblikovati vlastito mjesto u prostoru, vremenu i njemu, muškarcu koji pita. Drugi ciklus i donosi pjesme o koegzistenciji dvoje ljudi, zajedničkom sazrijevanju, navikama, shvatanjima, braku, načinu na koji stvaraju (ne grade!) dom. Ova poezija govori o emocijama, ona jeste osjećajna, ali nikada patetična. Posrijedi su snažno doživljeni odnosi između ljudi i ti su odnosi veoma suptilno preneseni u stihove, putem kojih pjesnikinja govori o sebi i svom unutrašnjem stanju kao i reakcijama i (ne)mirenju s nekim situacijama u društvu i svijetu danas.

Otuda jedinstvenost njene poezije prepune detalja od kuhinje visokog sjaja, tave u kojoj se najbolje peku jaja, bubamare u čaši, preko univerzalnih tema kakve su ljubav, smrt, dobro, zlo, pa sve do detalja o sebi, propitivanje postojanja u svijetu zapitanosti ko sam ja i ko si ti. Pjesnikinja često u svoj govor utkiva humor na spontan i jednostavan način, što pjesmama daje jednu posebnu notu, pa natren pomislimo da su posrijedi neke manje važne životne situacije koje Mujezinovićeva prenosi u pjesmu i kako ona lahko rješava “probleme”. A onda se čitatelju pokaže da je zapravo život “smrtno ozbiljan” i da Amra Mujezinović to zna, samo nastoji pronaći “formulu” po kojoj će biti moguće živjeti i pisati. Ovo je poezija o životnim važnim stvarima, o detaljima, o uspomenama, o sjećanjima na ljude i događaje, ovo je knjiga o životnim radostima, odabirima, osjećanjima, o ljubavi i prijateljstvu i knjiga koja nam kazuje o jednom suptilnom odnosu prema životu. Poezijom se u ovom slučajnu ne šalju skrivene poruke, Mujezinovićeva sve što ima da kaže ona kaže, jasno i bez umotavanja u metafore najprije sebi, onda i drugima. Suočavanje sa sobom ona se vispreno poigrava načinima na koje govori i na koji strukturira pjesmu. Njen jezik, jezik ove poezije, postaje svijest iznova otkrivene slobode sa snažnim elementima etičkog kao i estetske svedenosti spram prostora i vremena. Kada je riječ o stilu, pjesnikinja odstupa od bilo kakvih pravila. Njene su pjesme sažete, nema raspršenosti, sve je čisto i jednostavno. Ostavlja čitatelju izbor da iz njenih riječi pronikne i otkrije druge mogućnosti koje pjesma nudi.

Knjigom poezije Zaleđeni uzdah Amra Mujezinović pokazuje da još uvijek postoji istinska ljudskost uprkos zlim vremenima, jer ona voli život, voli izazove koje joj svaki novi dan donosi, voli ljude i hrli im u susret. To je njen recept kako za život, tako i za poeziju koju ispisuje. Ona o svijetu u kojem živimo govori s lahkoćom i refleksije svijeta koji nas okružuje ma kakav god da je on (i dobar i loš) i koga god da se dotiče (nje same ili drugih) preoblikuje u uspjele pjesme.