Dokumentarni film Avde Huseinovića Ubijeni prirodnom smrću u produkciji Podrinje TV iz Janje premijerno je prikazan na ovoj televiziji u ponedjeljak 16. augusta 2021. godine. Film se bavi stradanjem Bošnjaka Bijeljine i Janje tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i to od početka Agresije, u aprilu 1992. godine, do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, pa i dalje, sve do posljednje žrtve srpskih zločinaca godinama nakon Dejtona.
Film počinje pismom koje je užički efendija, nakon protjerivanja muslimana iz Užica prije više od stotinu godina, napisao svom bijeljinskom kolegi u kojem mu govori da je u očima onih koji se bijeljinskom efendiji kunu u bratstvo i prijateljske namjere vidio isto ono zlo koje je i njega protjeralo iz Užica. Poziva ga je da i on krene s njim ka Turskoj dok ne bude prekasno.
Više od stoljeća nakon tog pisma zlo je stiglo u Bijeljinu, u aprilu 1992. godine, u liku Željka Ražnatovića Arkana i njegove krvoločne jedinice potpomognute Srbima iz Bijeljine. Iz kuće mesara Redžepa Šabanovića izvedeni su Redžep i njegova supruga Tifa i ubijeni, ubijen je njihov sin Ado, zatim njihov komšija Albanac i njegova supruga, komšija Muhamed i dvojica Albanaca koji su radili u buregdžinici. Njihova mrtva tijela na ulici, na poznatoj fotografiji Rona Haviva, šutiraju Arkanovi vojnici – Srđan Golubović zvani Maks i Nemanja Stjepanović. Svjedoci navode da je ispred mrtvačnice u Bijeljini tih dana bilo više od stotinu leševa. Tijela ubijenih Bošnjaka bacana su i u podrum kuće Redžepa Šabanovića. Arkanovcima se priključio i četnički vojvoda Mirko Blagojević i s njima ubijao u Bijeljini, kao i Ljubiša Savić Mauzer.
O stradanju Bijeljinaca u filmu govori i Jusuf Trbić, prijeratni bijeljinski novinar. Ljubiša Savić Mauzer, priča Trbić, kada je uhapšen i nekoliko puta pretučen, rekao mu je: “Ne brini, ujutro ćeš ti na ahiret.”
Omer Nargalić sin je bijeljinskog boksera Salke Nargalića Ćose, bokserskog šampiona Jugoslavije. On u filmu govori o svom rahmetli ocu. Posljednji koji je Ćosu vidio živog bio je Jusuf Trbić. Ćosa je doveden dok je Jusuf još bio na “ispitivanju”, preciznije rečeno, na brutalnom premlaćivanju. Kada su Mauzeru rekli da su uhvatili Ćosu, on je, po Jusufovom svjedočenju, povikao: “Uhvatili ste Ćosu, svaka čast. Pucajte mu u nogu i u ruku da ne pobjegne.” Ruke su mu bile vezane na leđima. Desetak arkanovaca ušlo je da ga tuku. Njegovo mrtvo tijelo ostavljeno je u Redžepovoj kući.
STRAŠNA GREŠKA
Arkanovci su ubili i troje Srba kako bi prikazali da su ih ubili Bošnjaci. Sin jednog od ubijenih Srba Veljko Lukić vjerovao je da su Bošnjaci ubili njegovog oca, ali jedan od komšija, Srbin, ispričao mu je šta se uistinu desilo. Veljko Lukić poslije toga više nikada nije došao u Bijeljinu. Živi u Srbiji.
Potomci Ali-paše Fidahića, koji je bio desna ruka Husein-kapetana Gradaščevića, stotinama godina živjeli su u Bijeljini, gdje se nakon pobune nastanio Ali-paša. Amir Fidahić, već u poznim godinama, posljednji je muški potomak ove čuvene porodice. Njegov otac Asim-beg Fidahić ubijen je u Drugom svjetskom ratu. Ubili su ga partizani. Iako je pomagao partizanski pokret, pomagao Bijeljince bez obzira na vjeru, bio u odličnim odnosima s Rodoljubom Čolakovićem, strijeljan je zajedno s još desetak uglednih Bijeljinaca muslimana. Njihove komšije Srbi došli su s partizanima i kazali da ih treba strijeljati. Kada je Asim-begova supruga pitala Rodoljuba Čolakovića za to, on se uhvatio za glavu i govorio: “Greška, strašna greška!”
“Greška” se desila i pedeset godina poslije. Amirov sin Asim, noseći ime svog djeda, kao da je ponio i njegovu sudbinu. Njega je, kao imućnog poduzetnika, odveo njegov prijatelj Brano Filipović. Odveden je u Šicin lokal, koji je Asim kupio Šici svojim novcem, novcem koji Šico nikada nije vratio Asimu. Osim novca, uzeo mu je i život. Kada je Amir pitao za sina, rečeno mu je da je ubijen greškom. Njegovo tijelo pronađeno je na groblju u Srbiji.
U Bijeljini je ubijena cijela porodica Bišanović te njihova podstanarka Srpkinja. Živani Delić, rođenoj u srpskoj porodici, ubijeni su muž Redžo i dva sina. Živana priča da je njene sinove i muža odveo policajac Nebojša Narančić. Rekao joj je da ih vodi da ih ispita i da se brzo vraćaju. Nikada ih više nije vidjela. Policajac Nebojša pobjegao je u Srbiju. Ondje i danas živi.
Ubijanja bijeljinskih Bošnjaka nastavljena su tokom cijele 1992, 1993. i 1994. godine. Upadali bi im u kuće i ubijali ih kako im se prohtije.
Najveći pojedinačni zločin u Bijeljini izvela je specijalna jedinica “Pahuljice” pod komandom Miće Stanišića i Tome Kovača. Upali su u kuće porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, odveli ih u Balatun na obalu Drine i tu strijeljali. Pucali su im sačmaricama u potiljak. Ubijena su 22 člana ovih porodica. O kakvoj je okrutnosti riječ, najbolje svjedoči scena jedne majke kojoj je šestogodišnje dijete ostalo u postelji kada su ih pokupili iz kuća. Ona je zavikala: “Gdje mi je Ado”, a Srbin se hladno vratio u kuću, donio šestogodišnjeg Adu, iako je znao gdje ga vodi. Ado je strijeljan zajedno s ostalima. Lokalni Srbi bili su angažirani da bacaju tijela ubijenih Bošnjaka u Savu. Adino malo tijelo Sava je odnijela u Sremsku Mitrovicu, gdje je izvučen iz rijeke i ukopan na groblju.
Bračni par Ćehajić, poznat u Bijeljini po svojoj humanosti, po desecima napuštene djece koju su odgojili i poslali u svijet, zaklani su u svom stanu. Svjedoci tvrde da je krivi bilo i na zidovima, po cijelom stanu. Dječaka Samira, koji je živio kod njih, pronašli su zaklanog, s odsječenim ušima.
Kemal Islamović bio je oženjen Srpkinjom Nadom. Sačekali su je kada se vraćala s posla i upucali. Samo zato što je bila udata za Bošnjaka. Kemal je tijelo supruge Nade prebacio u Tivat i ondje ga sahranio. Vratio se u Bijeljinu. U njegovu kuću uselio se Milan Mićić, Kemal je morao otići živjeti kod svog očuha. Milan Mićić došao je nakon nekog vremena u kuću Kemalovog očuha i ubio Kemala.
U to vrijeme Bošnjaci Bijeljine su bili samo sjene od ljudi, nisu smjeli izaći iz kuća, osluškujući danonoćno korake kada će po njih doći. Osim Bošnjaka, ubijani su Romi i Albanci. Niko ne zna tačan broj ubijenih. Svjedoci tvrde da je ubijanje romske djece bilo svakodnevno, kad bi vidjeli djecu na ulici, Srbi ih odvodili iza zgrade i ubijali. Premlaćivanja, silovanja, sve je to bilo dio života bijeljinskih Bošnjaka.
Nakon Bijeljine, na red je došla Janja, bošnjačka varošica. Ibrahim Gutić, koji je bio član bošnjačke delegacije u pregovorima s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), priča kako je kapetan JNA Nikola Reljić kazao janjarskim Bošnjacima da dolazi s vukovarskog ratišta gdje ni kokošinjac nije ostao, dobili su zadatak da i Janju sravne sa zemljom ako samo jedna petarda pukne. Ibrahim je Reljića uvjeravao da se to neće desiti, da ne napada Janju. Nakon razgovora s Reljićem, Janjarci su predali oružje, nije bilo nikakvog otpora u Janji. Poslije rata je Ibrahim sreo pukovnika Reljića na Novosadskom sajmu. Reljić mu je prišao, zagrlio ga i rekao: “Da te ne poslušah, sad bih bio u Haagu.”
Begu Bukvića policija je odvela u Zvornik da ga ispitaju. Naredni dan porodicu su obavijestili da je umro, da ga dođu identificirati u mrtvačnici. Jedva su ga prepoznali, bio je modar, izubijan, isječen žiletom. Na njegovom su tijelu žiletom urezivali krstove.
Porodicu Milkić, muža i ženu, zaklali su u njihovoj kući u Janji. Žena koja im je donosila mlijeko primijetila je da nešto nije uredu čim ne izlaze, pa je s komšijama provalila vrata. Našli su ih zaklane. Tijela su bila na podu, a njihove glave na stolu. Muško tijelo ležalo je pored stola, a na prsima mu je bila harmonika.
LEŠEVI U DRINI I SAVI
Kada se pročulo u Janji za ovaj zvjerski zločin, Janjarci su izašli da protestiraju. Mićo Đokić, komandir stanice milicije u Janji, pozvao je specijalce da “rastjeraju bagru”. Pucali su iznad glava okupljenog naroda, koji se razbježao. Mićo Đokić naredio je poslije toga da se dženaze moraju obavljati “brzo i tiho”.
Svjedoci pričaju da su janjarski mladići kradom odlazili na Drinu i izvlačili leševe ubijenih Bošnjaka srednjeg Podrinja. Ukopavali su ih blizu obale. Leševe koje nisu mogli izvući, a takvih je bilo mnogo, voda je nosila u Savu, a Sava u Sremsku Mitrovicu, pokraj koje su Srbi postavili mreže kako leševi ne bi prošli do Beograda.
Jusufa Terzića srpski policajci odveli su u stanicu. Nije se vratio cijeli dan. Njegova supruga otišla je u stanicu da pita za njega. Izvadili su “zapisnik” i rekli da je bio pijan i da ga je udario kamion na putu za Bijeljinu. Jusuf nije pio. U bolnici u Bijeljini, kada je supruga došla da ga identificira, vidjela je da Jusuf nema ni očiju, ni usta, da mu je glava razbijena.
Kada su srpske izbjeglice počele dolaziti u Janju i Bijeljinu, Bošnjake su istjerali iz njihovih kuća. Rekli su da su im sada oni gazde – ako hoće šta da vam daju, to je do njih. U kuću kovača Jusufa Alihodžića u Janji uselila se srpska porodica. Muhamed Alihodžić, sin Jusufov, imao je tada trinaest godina i prisjeća se tog vremena: “Te izbjeglice, kada su se uselile, uzele su nam kravu i prodale je. Babo je otišao u policiju da prijavi, a oni su ga tamo još i pretukli. Ja poslije toga više nikad nisam mlijeko popio”, priča kroz suze Muhamed. Njegova porodica cijeli rat je provela u Janji, Jusufa su tukli haman pa svaki dan. Ko god bi od Srba došao da mu nešto uradi, potkuje konja ili nešto slično, pretukao bi ga.
Janjarce i Bijeljince vodili su na prinudni rad, na kopanje rovova, koristili su ih kao živi štit, a većina ih je bila zatočena u logoru Batković, prvom formiranom i posljednjem zatvorenom logoru u Bosni i Hercegovini. U logoru je ubijeno osamdeset Bošnjaka, najčešće su umirali od posljedica teškog premlaćivanja.
Osman-efendija Kavazović u filmu priča kako su u logoru klanjali više od deset dženaza ubijenim Bošnjacima. Namaz su obično predvodili on i Ruvejd-efendija Delić iz Diviča. Uzimali bi tejemum i klanjali bez podizanja ruku.
Efendija Kavazović ispričao je kako su logoraši prepostili cijeli ramazan 1993. godine, iako hrane skoro da nisu ni dobijali, a ono što su dobijali bile su neke splačine. “Kada smo odlučili postiti i zapostili prvi dan ramazana, navečer dolaze logoraši s prinudnog rada i nose pune kese hrane. Autobus koji ih je vozio stajao je kod nekog kioska da stražari kupe cigare. Naše žene su to skontale, da autobus uvijek tu staje, pa su donijele hranu i platile stražarima da nam je unesu”, priča Osman-efendija.
U Bijeljini je u to vrijeme bio još jedan logor: Vanekov mlin. U tom logoru posljednji put viđen je živ pukovnik Avdo Palić. Abdurahman Malkić svjedočio je da ga je čuo i vidio u Vanekovom mlinu. Dragomir Pećanac iz štaba Ratka Mladića došao je po Avdu i odveo ga u Han-Pijesak.
Vojkan Đurković, desna ruka Željka Ražnatovića Arkana, harao je Bijeljinom i Janjom sve do kraja rata. Otimao je od Bošnjaka novac, nakit, mašine, tehničku robu..., sve što se moglo odnijeti. Odlučivao je koga će pustiti iz Janje i Bijeljine, a ko će ostati. Bošnjaci bi mu platili hiljade maraka da ih pusti da odu, on bi uzimao pare i vraćao ih u logore.
Merimi Hamzić 1995. godine ubijeno je pet članova porodice. Našli su ih sve oko sinije za kojom su večerali. Vojkan Đurković doveo je svoje vojnike da očiste kuću i odmah je nekom prodao, nekoj srpskoj porodici koja se tu uselila.
Većina Bošnjaka, njih oko 33.000 iz Janje i Bijeljine, protjerana je 1994. godine. Kada su Srbi odlučili da im više nisu potrebni, u nekoliko dana su ih sve deportirali. Ostalo je nekoliko porodica, uglavnom onih koji su im bili potrebni kao zanatlije. Među njima je bio i Jusuf Alihodžić. Njega i njegovu suprugu su, priča sin Muhamed, pretukli i 1998. godine.
Dokle idu zločinački umovi, najbolje govori podatak da je Mirko Babić, direktor Muzeja Semberije, postavio izložbu na kojoj je prikazana fotografija arkanovca kako udara mrtvo tijelo ubijenog Bošnjaka, fotografija slična Havivoj, samo iz drugog ugla, uz opis da su to srpske žrtve u Bijeljini.
Bijeljina je primjer zločina koji je bio javan, za koji je svako u Bijeljini znao, koji je trajao tri godine, ali ubijeni se Bošnjaci u evidenciji vode kao “umrli prirodnom smrću”. Kakva je to prirodna smrt s metkom u potiljku?
Čitava porodica Bišanović pobijena je mecima, a napisano je u zvaničnim dokumentima da su umrli prirodnom smrću. Njihova podstanarka, koja je bila Srpkinja i koja je zajedno s njima ubijena, vodi se kao žrtva ratnih sukoba. Mnogo je ovakvih slučajeva u Janji i Bijeljini. A zločin još traje.
