Da bi produžila život esnafa i dragocjenih starih umjetnih zanata, austrougarska vlast osnovala je 1892. u Sarajevu obrtnu školu, s namjerom „da se opet uvedu oblici stare bosanske orijentalne umjetne izrade u njezinoj prijašnjoj čistoći, da se proizvodi veći broj modernih predmeta, te da se pritom upotrebljava dobar materijal, zadrži ornament i oblik staroga doba i da se naobrazi novi, dobro izučeni podmladak umjetnih obrtnika...“

Ova škola sastojala se od pet odjeljenja, odnosno radionica, i to: za inkrustaciju u drvetu, za tauširanje, za graviranje, za cizeliranje, za montiranje. Osim ove škole, osnovana je u Sarajevu i Zemaljska – erarna tkaonica ćilima, koja je, pored proizvodnje, imala i obrazovnu funkciju: osposobljavanje radionica za podizanje tkanja ćilima na veći „umjetnički stepen“.

S istom namjerom austrougarska uprava slične radionice osnivala je i u drugim bosanskim gradovima: Hlivnu, Foči, Kreševu i dr.

U novu Srednju tehničku školu uselila se 1936. i Banovinska škola za umjetne zanate. Nakon Drugoga svjetskog rata osnovane su 1945. Državna škola za umjetne zanate i Državna škola za likovnu umjetnost, da bi 1950. prerasla u Školu primijenjenih umjetnosti. Historičar umjetnosti Ibrahim Krzović navodi da su od majstora-umjetnika i nastavnika starih obrta čuveni bili: Uzeir Ćebo, cizeler, Šemsudin Harlač, graver, Muhamed Zazović, graver, Ferid Nakić, galvanizer, Asim Šabić, taušer, Ragib Šabić, inkruster.

U oblasti primijenjenih umjetnosti stekli su afirmaciju mnogi Bošnjaci. Poslije 1945. u izmijenjenim društveno-političkim prilikama osjetile su se promjene i u primijenjenim umjetnostima. Neke vrste starih umjetničkih zanata iščezavaju. U oblasti tekstila i ćilimarstva gube se samonikle forme, a novi proizvodi ne dostižu karakter autorskoga djela. Ipak, u oblasti tekstilne industrije kao kreator novih dezena Suad Zečević ostvario je i znatan broj tapiserija, oslanjajući se u njihovim rješenjima na motive Bosne (Stećci, 1974).

Tapiserijom se bavila i Nađa Efendić, čije tapiserije naseljavaju vilinski likovi i svijet bajki. Tapiseriji se povremeno okretao i Mersad Berber, a pripremio je mnoge kartone za tapiseriju koje je izvodila njegova majka Sadika Berber, spajajući tako dugu tkačku tradiciju Krajine s motivima i oblicima Berberove grafike.

U oblasti enterijera, već na početku svoje afirmacije u arhitekturi, značajne cjeline ostvario je Zlatko Ugljen (enterijeri hotela Travnik, 1960), da bi kasnije za mnoga svoja arhitektonska djela projektirao sve pokretne i nepokretne dijelove enterijera (hotel Vučko, Jahorina, 1984).

Na području štampe, posebno knjige i plakata, istakli su se kao ilustratori Hamid Lukovac, Abdulah Kozić, Husko Balić, Mersad Berber i drugi. H. Lukovac posebno je razvio ilustraciju dječije knjige, a radio je i na opremi dječije knjige i dječije štampe (Vesela sveska, Veseli torbačić, Male novine). Grafičkim dizajnom bavili su se Fuad Hadžihalilović, Hasan Sućeska, Nezir Čorbić i drugi. Industrijski dizajn nema dužu tradiciju, ali su projekti Selme Arnautović stekli priznanja i na međunarodnom planu.

Fotografija, međutim, ima na bosanskohercegovačkom području tradiciju pa su njenom razvoju doprinijeli i Bošnjaci. Primijenjenom fotografijom bavio se Ilijas Bešić, a primijenjenom i umjetničkom Mehmed Akšamija te Šahin Šišić. Značajna su područja primijenjenih umjetnosti i scenografija i kostimografija, a time su se bavili Emir Čengić i Kemal Hadžić, koji su ostvarili velik broj scenografija za televizijsku produkciju Bosne i Hercegovine.