Vlasnik jedne sarajevske pekare priča kako mjesecima traži da zaposli pekara. Niko se ne javlja. Plata je za naše uvjete pristojna. Ni građevinske firme nemaju dovoljno radnika. Prije samo nekoliko godina falilo nam je radnih mjesta, sada nam fali radnika.
O nedostatku radnika saznajemo na terenu, među privrednicima. Ali kada uporedimo ono što oni govore i zvanične statističke podatke, shvatamo da smo došli u paradoksalnu situaciju. Imamo 365.000 nezaposlenih, a fali nam radnika svih profila. Dakle, imamo na hiljade ljudi koji ne žele raditi, ali im je potrebno zdravstveno osiguranje i koriste tu pogodnost preko Zavoda za zapošljavanje, ili rade na crno u Bosni i Hercegovini, ili su već odavno u inostranstvu.
Zato ne čudi povećan interes poslodavaca za zapošljavanjem stranih radnika.
Ali strani radnici su već tu, samo ih treba angažovati, uputiti kako da dođu do posla. Naime, u Bosni i Hercegovini, u prihvatnim centrima za migrante, trenutno je oko 2.000 osoba. Njihovim uključivanjem u tržište rada mnogo bismo dobili i mi i oni. Neki od njih ne bi imali ništa protiv da ostanu u Bosni i Hercegovini, ali potrebno je ubrzati proces dobijanja azila, kao i pomoći im da se integriraju u društvo.
Izbjeglice koje u Bosni i Hercegovini traže sigurnost, azil i zaštitu mogu postati dio bh. društva uz pomoć institucija, ali i privatnog sektora i kompanija koje će otvoriti svoja vrata i krenuti s njihovim zapošljavanjem. Pojedine kompanije su već napravile taj korak i time podstakle integraciju ovih osoba u lokalne zajednice, rečeno je tokom obilježavanja Svjetskog dana izbjeglica u Sarajevu.
Nevladine organizacije upravo provode projekt zapošljavanja 26 osoba izbjeglica. Jeste malo, ali je dobar početak. Umjesto da uvozimo radnike iz Nepala ili neke slične zemlje, potrebno je samo da damo priliku izbjeglicama. Oni su voljni raditi, a nama takvi trebaju.
