Na današnji dan prije 52 godine na bolji je svijet preselio Mehmedalija Mak Dizdar, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika. Njegovo pjesništvo objedinjuje utjecaje iz bosanske kršćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno njenih kamenih nadgrobnih spomenika – stećaka.
Njegova djela ˝Kameni spavač˝ i ˝Modra rijeka˝ vjerovatno su najznačajnija bh. pjesnička ostvarenja 20. vijeka. Ona su ujedno i vrhunac Dizdarovog stvaralaštva i jedan od najznačajnijih perioda u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj historiji. Njegov portret prikazan je na novčanici od deset konvertibilnih maraka.
Na sahrani Maka Dizdara, Ćamil Sijarić, poznati bosanskohercegovački i crnogorski pisac, izgovorio slijedeće riječi: “A se leži dobri čovjek i pjesnik Mak Dizdar. Mre na svojoj baštini, na plemenitoj, na zemlji Bosni. Cijelim svojim pjesničkim bićem stajao je uz svoju Bosnu. Iz one drevne, budio je Kamene spavače i pred nas ih ko stihove svoje izvodio da nam kaže: “Eto, to su i takvi su bili oni što leže pod stećcima”.
Daleko, pa preko svih “Modrih rijeka” bio je, prešao i stigao u jednu davnu i daleku Bosnu, u onu što je perom životožednim, a u studen kamen da, ostane trajno, ispisala svoj prkos bosanski: “Neću Istok, neću Zapad, ni Carigrad, ni Rim neću. Neću dogme i neću negve, neću tuđ skiftar i tuđ oltar. Hoću svoju slobodnu baštinu i na svojoj baštini svoga dida, jer zemlja prkosna i ponosna kakva sam ja još nigdje među zemljama ne postoji”.
