Nedavno su u nekoliko muslimanskih zemalja izbile demonstracije nakon što su dva zvaničnika BJP-a, indijske vladajuće desničarske hinduističke nacionalističke stranke, u javnosti omalovažavala poslanika Muhammeda tvrdeći da se oženio i imao spolne odnose s maloljetnom djevojkom. Prije deset godina islamofobni film “Nevinost muslimana”, koji je na sličan način prikazao Muhammeda, a. s., blasfemično kao pedofila izazvao je ne samo globalne proteste i nerede već i političke sukobe među nekim zemljama.

Antimuslimanski kritičari svih boja, hinduistički nacionalisti, kršćanski polemičari i ateisti, kao i neki muslimanski fundamentalisti počesto se u islamofobnim izljevima mržnje pozivaju na navodnu maloljetnu nevjestu Poslanika. Međutim, prema još uvijek neobjavljenoj doktorskoj tezi koju je Joshua Little, historičar s Oxforda, nedavno uspješno odbranio, ta je optužba neutemeljena. Prema Littleovim nalazima, priča o maloljetnoj Ajši historijska je izmišljotina iz osmog stoljeća. Piše to doktor Javad T. Hashmi, direktor istraživanja pri Muslim Public Affairs Council i kandidat za doktorat iz studija religije na Univerzitetu Harvard u autorskom članku za list New Lines, analizirajući studiju kolege s Oxforda.

Ukratko, prema doktorskoj tezi oksfordskog hadiskog stručnjaka Joshue Littlea, tvrdnja da je Poslanik oženio Ajšu kada joj je bilo devet godina nije istinita. Prema Littleovoj analizi izvora i dokumenata, tu je tvrdnju iznio Hisham ibn Urwah, a, po njegovom mišljenju, sama je Ajša tvrdila iz političkih i sektaških razloga da je bila kao maloljetnica udata za Poslanika, i to je tvrdila isključivo zbog sukoba s Alijem.

Joshua Little, stručnjak za hadis, istraživao je u sklopu svoje doktorske teze pod mentorstvom profesora Christophera Melcherta, jednog od najvećih svjetskih akademskih autoriteta kada je islam u pitanju. Doktor Melchert američki je profesor specijaliziran za islamske pokrete i institucije, posebno tokom devetog i desetog stoljeća. Autor je nekoliko knjiga i profesor arapskih i islamskih studija na Orijentalnom institutu Univerziteta u Oxfordu.

Ideja da se Poslanik oženio djetetom stara je stoljećima, a korijeni te tvrdnje pripisuju se samoj Ajši. U određenim tekstovima hadisa Ajša je bila zaručena kada joj bilo šest godina i udata s devet. Danas to neki muslimanski ekstremisti koriste kako bi opravdali maloljetničke brakove.

Poput ženskog obrezivanja, ne postoji jednostavna ili direktna uzročna veza između dječijeg braka i islama. Poznato je da se ta praksa ne pojavljuje samo na Bliskom istoku već i u Indiji i subsaharskoj Africi. Da je ukorijenjena više u kulturi nego u religiji samoj po sebi, pokazuju podaci popisa koji prikazuju, naprimjer, da se 84 posto dječijih brakova u Indiji sklopi između Hindusa u poređenju sa samo 11 posto koje sklope muslimani. (Stanovništvo Indije je 80 posto hinduističko i 14 posto muslimansko, tako da su stope slične s dječijim brakovima koji se prate prema lokalnim kulturnim linijama za razliku od vjerskih.) Stoga ciljanje na određenu religiju u različitim zemljama nije učinkovit način za rješavanje pitanja maloljetničkih brakova. Unatoč tome, i dok su dječiji brakovi relativno neuobičajeni u većini islamskog svijeta, religija je u interakciji s kulturom na složene načine i, barem u nekim regijama s muslimanskom većinom, islam se poziva na racionalizaciju prakse. Iznosi se vjerski argument da je Muhammed, a. s., bio idealan ljudski primjer i, kao takav, sve što je učinio mora se smatrati moralno prihvatljivim.

Liberalni, modernistički i reformistički muslimani dugo su nastojali negirati historijsku autentičnost i vjerski autoritet Ajšinog bračnog hadisa, dok su ga ultrakonzervativni, fundamentalistički i ekstremistički elementi snažno branili. Mnogi umjereni tradicionalisti negdje su između, nastojeći potvrditi autentičnost hadisa (i hadiskog kanona općenito) iako obeshrabruju maloljetnički brak u praksi, smatrajući ga neprikladnim u našem modernom društveno-historijskom kontekstu.

U taj se rat ideja sada umiješao Joshua Little, stručnjak za hadise. Radeći pod nadzorom oksfordskog profesora Christophera Melcherta, svjetski poznatog stručnjaka za islamske studije, Little podvrgava tradicionalne islamske izvore općenito (a posebno Ajšin hadis) historijsko-kritičkoj metodi.

Za razliku od tradicionalnih religioznih metoda, historijsko-kritički pristup uključuje korištenje najnovijih tehnika iz alata modernog historičara kako bi se utvrdila historijska vjerodostojnost ili njen nedostatak. Na primjer, naučnici pretražuju tekst u potrazi za historijskim anahronizmima koji bi ih upozorili na izmišljotinu. Čitatelji bi mogli biti upoznati sa sličnim historijsko-kritičkim pristupom primijenjenim na biblijske materijale, koji su u široj javnosti popularizirali naučnici poput Barta Ehrmana, koji prave razliku između Isusa kao historijske i Isusa kao vjerske ličnosti, koji nisu nužno ista stvar.

Zanimljivo, ali možda ne i iznenađujuće, neki muslimanski apologeti pohlepno konzumiraju takvo historijsko-kritičko učenje koje se odnosi na Bibliju i Isusa. Većina ozbiljnih historičara, naprimjer, smatraju ideju Kristovog božanstva i nauk o trojstvu kasnijim razvojem kršćanske tradicije. Nije teško shvatiti zašto bi muslimani imali razumijevanja za takve zaključke. S druge strane, neki od tih istih muslimana mogu se osjećati nelagodno kada se sličan kritički pristup primijeni na tradicionalne islamske izvore. (Naravno, ovo dvoumlje također postoji među nekim konzervativnim kršćanskim apologetama koji, naprimjer, vrlo rado iskorištavaju najnovija historijsko-kritička otkrića u vezi s historijom prenošenja Kur'ana, dok u isto vrijeme odbacuju Ehrmana i druge.)

Littleovi zaključci su dalekosežni i bit će dobrodošla vijest za mnoge muslimane. Nakon analize svih različitih verzija izvještaja o navodnom braku s Ajšom, Little zaključuje da je hadis izmišljen od pripovjedača po imenu Hisham ibn Urwa, nakon što se preselio u Irak između 754. i 765. godine. To znači da je priča nastala u potpuno drugačijem okruženju Iraka, hiljadama kilometara daleko od Medine, gdje se vjenčanje navodno dogodilo. Kako se ispostavilo, izmišljotina je služila različitim sektaškim i političkim ciljevima.

Little uključuje druge izvještaje, kao što je priča o Ajši, koja se navodno igra s lutkama u Poslanikovom domu, u svoju ukupnu kritičku procjenu, smatrajući ih stranačkim sektaškim i političkim pričama koje su historijski neistinite. Drugim riječima, historičari koji kritički promišljaju imaju malo razloga vjerovati da je Ajša zapravo bila udata kao dijete.

Nalazi Littleovog istraživanja poklapaju se s radovima nekoliko modernih muslimanskih učenjaka i autora koji su se ranije bavili istom temom. Međutim, mnoga od tih djela bila su apologetske prirode, slabo argumentirana, nedostajala im je ozbiljna naučna procjena. Ono što Littleov doprinos čini posebno vrijednim pažnje jeste to što on argumentira slučaj iz rigorozne akademske perspektive, čak i usavršavajući naučnu metodologiju poznatu kao isnad-cum-matn analiza. Ova metoda uključuje traženje korelacija i obrazaca između teksta hadisa i njegovog lanca prenosilaca kako bi se rekonstruirao izvornik iz kojeg se drugi tekstovi šire.

Treba, naravno, napomenuti da je čak i unutar klasične islamske tradicije uvijek postojao razlog za sumnju u bračni Ajšin hadis. Kao što Little piše u svojoj disertaciji, Ibn Urwa, autor izvještaja, smatran je nepouzdanim čak i prema tradicionalnim kriterijima, barem nakon što je premješten u Irak. Optuživali su ga za senilnost (milosrdni način objašnjavanja nepouzdanih izvještaja pripovjedača), pa čak i za oblik akademske prevare koji se u terminologiji hadisa naziva tadlis.

Tadlis u hadisu ne znači nužno direktnu laž ili izmišljotinu, već obično uključuje izostavljanje greške u izvoru, kao što je nespominjanje slabe karike u lancu prenosa kako bi se implicirala pouzdanost hadisa. U najmanju ruku, tadlis je oblik aljkavosti u prenosu.

Little primjećuje nepostojanje izvještaja o bračnoj dobi u najranijim izvorima, uključujući određena ključna biografska i pravna djela. Ibn Ishaq, Poslanikov najpoznatiji biograf, nije spomenuo ništa o Ajšinoj dobi za udaju; detalj je, međutim, kasnije dodao historičar Ibn Hišam (preminuo 833). Možda je veća osuda činjenica da hadis o bračnoj dobi nedostaje u najranijim medinskim pravnim zbirkama, uključujući Malika al-Muwatta, iako potonji citira Ibn Urwa desetine puta. Kao što piše Little, “Malikov neuspjeh da citira ovaj hadis sugerira ne samo da ga je Malik odbacio, već da nije kružio Medinom u to vrijeme. Ovo posebno imajući u vidu da hadis o bračnoj dobi ima važne pravne posljedice i stoga bi sigurno zahtijevao uključivanje u posvećenu medinsku zbirku medinskih pravnih hadisa”.

Hadisa također nema u Al-Mudawwani, protomalikijskoj zbirci medinskih pravnih prenosa. Doista, Little piše da se, koliko je njemu poznato, najranije Malikijevo djelo koje citira bilo koju verziju hadisa o bračnoj dobi pojavilo “skoro tri stoljeća nakon početnog masovnog širenja hadisa u Iraku”. Ukratko, rano vjenčanje Ajše ne postoji u ključnim ranim izvorima u samom gradu u kojem se događaj navodno dogodio. Koristeći ovaj argument šutnje (tj. nepostojanja ovog izvještaja u ranim izvorima), Little zaključuje da je ovo bila priča izmišljena u Iraku u osmom stoljeću i tek kasnije projicirana unazad na životnu priču Poslanika.

Tu se, naravno, postavlja pitanje zašto. Prema Littleu, tvrdnja o Ajšinoj dobi bila je dio srednjovjekovne sektaške propagande, koju su osmislili suniti protiv šiitskih klevetnika. (Strogo govoreći, izrazi suniti i šije postali su aktuelni tek kasnije; naučnici su skloni umjesto toga pozivati ​​na protosunitske i protošiitske pokrete i figure.) Ovo objašnjava zašto je hadis izmišljen u šiitskom Iraku. Ajša, Poslanikova žena i kći prvog “ispravno vođenog” halife sunitskog islama Ebu Bekra, bila je poznata po rivalstvu s Poslanikovim rođakom i zetom Alijem, prvim imamom za šije i četvrtim halifom za sunite. Ne samo da se Ajšin otac natjecao s Alijem za halifat već će i sama Ajša kasnije voditi ustanak protiv Alija.

U sljedećim generacijama suniti i šije koristili su se suparničkim lozama kako bi tražili vjerski i politički autoritet. Kako bi uzdigli Ajšin status (i njezinu vlastitu lozu preko nje), neki suniti su tvrdili da je ona Poslanikova miljenica i njegova jedina nevina žena. Kao vjerski i plemenski vođa, Muhammed, a. s., imao je nekoliko žena, od kojih su većina bile razvedene ili udovice iz njegove zajednice; zajedno, bile su poštovane kao “majke vjernika”.

Ajšina navodna mladost korištena je da se naglasi njezina djevičanska čistoća – ili, bolje rečeno, njezina djevičanska čistoća implicirana je iznimno mladom dobi u kojoj se navodno udala. Drevne bliskoistočne kulture (kao i mnoge druge kroz historiju) cijenile su djevičansku čistoću zbog konotacije oslobođenja od tjelesnog grijeha.

Naprimjer, i kršćani i muslimani naglašavali su da je Isusova majka Marija bila djevica. U skladu s tim, često se smatra da je i Djevica Marija bila mlada djevojka kada je bila zaručena, a potom je rodila Isusa. Zanimljivo, Little nam kaže da je “širenje hadisa o bračnoj dobi potaklo neke šije da ustvrde da se Fatima” – Poslanikova kći, poštovana posebno među šijama – “udala također u dobi od devet godina”.

Drugim riječima, u nedostatku bilo kakvog društvenog osuđivanja vezanog za ranu udaju, bilo je nekoliko razloga za preuveličavanje Ajšine mladosti. Uz Littleovu analizu, može se također zaključiti da bi Ajšu navodna zaruka i brak sa šest, odnosno devet godina smjestili u Polsanikov dom u ranoj dobi, natječući se s Alijem, koji je, barem prema tradicionalnim izvještajima, također ušao u Poslanikov dom kao veoma mlad. Prema ranom islamskom vjerovanju, Poslanikovo domaćinstvo i njegovi potomci trebali su biti poštovani od muslimanske zajednice. Što je prije neko ušao u Muhammedovu, a. s., kuću, to je više časti pripalo toj osobi (i, naravno, svakome ko je tvrdio da potječe od nje).

Kasnije generacije muslimana takmičile su se jedna s drugom u vezi sa svojim tvrdnjama o bliskosti s Muhammedom, a. s., kroz svoje loze. Oni koji su sebe nazivali Alijevim pristašama naglašavali su svoju vezu s njime preko Alija, dok su neki od njihovih konkurenata tvrdili da imaju suparničku lozu preko Ajše, Muhammedove, a. s., (omiljene) žene. Čitavi halifati (i protivhalifati) bili su ukorijenjeni u tako uzvišenim tvrdnjama o lozi, što bi također stvorilo snažan poticaj za preuveličavanje zasluga onih na koje su takve tvrdnje upućivane. Sve ovo ide u prilog Littleovoj tezi: Hadis Ajša nije historijska činjenica, već prije sektaška propaganda koja je trebala uzdići status Poslanikove treće žene naglašavajući njezinu čistoću i stavljajući je u njegov dom još od njene vrlo mlade dobi.

Iako će mnogi muslimani slaviti Littleove zaključke u vezi s ovim hadisom, smatra se da će drugi bez sumnje biti zabrinuti zbog širih posljedica. Ovdje moramo shvatiti da većina konzervativnih tradicionalista zapravo nije zainteresirana za odbranu maloljetničkog braka kao takvog i njihovo insistiranje na podržavanju Ajšinog hadisa ne treba gledati u ovom svjetlu.

Umjesto toga, čini se da je glavni motivirajući faktor želja da se odbrani hadiski kanon općenito od nalaza moderne historijsko-kritičke metode, koja je bila direktno usmjerena na tradicionalne islamske izvore. Komentirajući pitanje Ajšine dobi u objavi na Facebooku 2018. godine, konzervativni muslimanski učenjak Yasir Qadhi napisao je da su takve “sumnje” dio šireg “napada” na zbirku hadisa Sahih Bukhari, koju tradicionalistički muslimani smatraju drugom, odmah iza Kur'ana.

Sahih Buhari se naširoko smatra najpouzdanijom i najcjenjenijom knjigom hadisa i osloncem sunitske ortodoksije. Ajšin bračni hadis se nalazi u njemu, zbog čega rasprava o Ajšinoj dobi može postati tako žestoka: Napad na Ajšin hadis se vidi kao napad na samu zbirku i hadis općenito. Međutim, profesorica Yasmin Amin iznosi zanimljivu poentu, napominjući da taj izvještaj tehnički uopće nije hadis, budući da se u konačnici pripisuje Ajši, a ne Muhammedu. Ona iznosi argument da tradicionalistički muslimani mogu i trebaju razlikovati poslaničke i neposlaničke izvještaje koji se nalaze u Sahih Buhari. Pa ipak, neki tradicionalisti ovo vide kao napad na navodni vjerski konsenzus o sveukupnoj pouzdanosti dvaju Sahiha (Sahih Buhari i druge gotovo jednako cijenjene zbirke pod nazivom Sahih Muslim).

Uočeno neprijateljstvo kritičkog naučnog istraživanja može se vidjeti u Qadhijevom retoričkom naletu: “Takvi napadi nisu čak ni ekvivalentni naletu vjetra koji pokušava srušiti tvrđavu.” Ipak, istina je da bi ovaj nalet vjetra mogao prerasti u pravi uragan dok se obrušava na tvrđavu islamskih izvora.

S jedne strane, Kur'an se relativno dobro nosio protiv ove baražne vatre – ili naleta vjetra, kakva god da metafora bila. Većina akademskih stručnjaka smatra da je doista prenesen preko Poslanika, a prva veća standardizacija dogodila se za života njegovih ashaba.

S druge strane, hadis, velika i amorfna zbirka poruka koji se pripisuju (i) Muhammedu, suočio se s oštrom kritikom naučnika. Tamo gdje je zadani stav da su kur'anske poruke vjerodostojne, obrnuto vrijedi za hadis: konsenzus među naučnicima jeste da svi ne sežu pouzdano do Muhammeda. Dok većina islamskih modernista zauzima sličan oprezan ili skeptičan pristup prema hadisu (i podržavaju pristup koji je usredotočen na Kur'an), tradicionalistički naučnici smatraju da je hadis drugi spis uz Kur'an (i stoga osjećaju potrebu da ga žestoko brane od vanjskih napada).

Međutim, čini se da većina savremenih muslimana zauzima srednji pristup, selektivno potvrđujući one hadise koji su u skladu s načelima Kur'ana, ljudskom racionalnošću i zdravim razumom. Postoji rani historijski presedan za ovaj moderni pristup. Slična stajališta izrazili su, primjerice, rani hanefijski i mutezilijski mislioci. Iz ove perspektive, mnogi muslimani danas neće biti protiv toga da se odmaknu od Ajšinog hadisa, posebno s obzirom na to koliko se loše odražava na Poslanika (barem u modernim očima).

Rasprave o Ajšinoj dobi stoga su manje zaokupljene praktičnim pitanjem maloljetničkog braka, a više teoretskim pitanjima. Littleova intervencija jača zapadni naučni konsenzus i stavlja se na stranu onih koji su skeptični prema hadisu. Sve što su učenjaci naučili iz nauke o pamćenju i proučavanja usmenih društava, uz same tekstualne dokaze, govori nam da su neki hadisi doživjeli brze promjene u svojim ranim fazama, čineći svako pripisivanje samom Muhammedu vrlo upitnim. Littleova disertacija daje pregled rasprave o hadisu u zapadnoj akademskoj zajednici i ponovno potvrđuje konsenzus protiv njezine historijske pouzdanosti.

Ovo gledište ne zahtijeva da naučnici priznaju masovno krivotvorenje ili neku vrstu globalne zavjere. Umjesto toga, u igri je bilo nekoliko manje zlokobnih faktora, s mnogim hadisima koji su bili proizvodi pobožnog, ali sumnjivog pripisivanja, nagađanja i pogrešnog pamćenja. Štaviše, prvenstveno usmena kultura ranog islama još nije posjedovala isto razumijevanje preciznog prenosa kakvo će se kasnije razviti s usponom i dominacijom pisane riječi. Rani i posvećeni projekti sastavljanja Kur'ana u kodeks “između dvije korice” suprotstavili su se ovom trendu i suprotstavili se slučaju hadisa, koji je zabilježen u pisanom obliku tek nakon mnogo dužeg perioda usmene fluidnosti.

Andreas Görke, još jedna značajna figura u polju proučavanja hadisa, sažima to na sljedeći način: “Dok je tradicionalno muslimansko učenje pretpostavljalo da su kritičari hadisa uglavnom uspjeli identificirati one hadise koji su doista predstavljali autentične izvještaje o izjavama i djelima Poslanika, naučnici koji slijede akademski pristup manje-više se slažu da je praktično nemoguće pouzdano datirati određene tradicije u vrijeme Poslanika ili prve generacije vjernika.”

Hadisi nam govore mnogo o ranim muslimanskim zajednicama i raspravama kakve su se u njima vodile. Iako je Ajšin hadis napisan iz sektaških razloga, ubrzo nakon toga će biti korišten u pravnom svojstvu za odbranu ranog braka i zaobilaženje vjerskog naloga da je za udaju potreban pristanak žene. Danas možemo reći da je Ajšin hadis odavno izgubio svoju izvornu sektašku svrhu i sada se koristi samo za odbranu zakonitosti maloljetničkih brakova. Iz tog će razloga mnogi reformistički muslimani pozdraviti Littleove zaključke i iskoristiti ih za otpor fundamentalističkim tumačenjima koji takve brakove brane.

U predmodernom, pretpismenom društvu bez države u Arabiji iz sedmog stoljeća, “krajnje je malo vjerovatno da bi Ajša znala – ili čak mogla znati – svoju dob”. To potvrđuju brojne studije pretpismenih društava čak i u naše vrijeme. Pripisivanje ove mlade dobi Ajši stoga treba shvatiti ne kao odraz hronološke ili historijske tačnosti, već prije simbolične brige za njezino djevičanstvo, čednost i čistoću.

Doba i datumi često su birani iz simboličnih razloga, a ne zbog historijske tačnosti. Rečeno je da je Muhammed, a. s., imao 40 godina kada je primio svoju prvu objavu. Četrdeset je važan broj u drevnim bliskoistočnim društvima, označava kada čovjek dosegne punu racionalnu zrelost i mudrost. Slično tome, za Muhammedovu prvu ženu Hatidžu rečeno je da je imala 40 godina kada se udala za Muhammeda, što neki smatraju vrlo nevjerovatnom tvrdnjom, s obzirom na to da je imala najmanje šestero djece. Ako je Hatidžina dob za udaju bila preuveličana u jednom smjeru kako bi se naglasila njezina starost, Ajšina dob je bila preuveličana u drugom smjeru kako bi se naglasila njena mladost i djevičanstvo.

Također znamo iz izmišljanja/nastajanja Ajšinog hadisa u osmom stoljeću da se ideja o onome što danas zovemo “maloljetnički brak” nije smatrala društveno neprihvatljivom u svoje vrijeme. Da jest, muslimanski tradicionalisti ne bi takvo što pripisali vlastitom Poslaniku. Zapravo, kao što Little primjećuje, menarha (prva pojava menstruacije) bila je “prosječna i/ili minimalna dob za udaju za djevojke u antičkim i srednjovjekovnim društvima diljem svijeta”.

Iako historijski dokazi sugeriraju da se Muhammed, a. s., zapravo nije oženio Ajšom u tako mladoj dobi, činimo zabludu prezentizma nametanjem modernih ideala i sociokulturnih normi prošlim društvima. Postoji, naravno, nedvojbeno snažan element zapadne kulturne dominacije i ideološkog nametanja koji prožima cijeli ovaj diskurs. Pa ipak, većina razumnih muslimana danas ne bi željela udati vlastite kćeri u tako mladoj dobi. Oni shvataju promijenjene društveno-historijske okolnosti koje se moraju uzeti u obzir u svakom razumnom tumačenju islama ili islamskog zakona. Iz ove perspektive, čak se i konzervativna figura poput Qadhija slaže da, iako ne bismo trebali osporavati cijela društva iz prošlosti, bračna dobna granica u našem sadašnjem društvenom i kulturnom okruženju ima smisla na svijetu.

Iako je lično uvjeren u argumente koje je iznio Little, oni su u konačnici samo posljednja salva u tekućem sporu u akademskim i vjerskim krugovima o ovom vrlo spornom pitanju, zaključuje Javad T. Hashmi. Zagovornici ljudskih prava možda su više zabrinuti konkretnim problemom maloljetničkih brakova na terenu, ali za same vjerske aktere postoji nešto više u igri. Linije fronta su povučene i historijsko-kritička nauka bit će korištena u svojevrsnom ratu religijskih ideja, bilo kao oružje ili kao meta.