Ovim krivudavim putem, grubo usječenim u kamene hrbate obrasle bukvom, prije ravnih pet stotina i šezdeset godina uspinjao se Anđeo Zvizdović sa svojim fratrima uz planinu Zahor. Pod njim se rastezaše, poput mitske paučine, posljednje krpe magle, a razlistale krošnje bijahu rasijecane odbljescima svjetlosnih mačeva tek izronjelog sunca. Ono, sunce, čas bi nestajalo u prohladnim sjenama grdobina kojima se planina nadnosila nad obale Fojnice, a čas se pomaljalo, poput zlatnika na čelu svetog čovjeka. Kada bi zastali da prelome dah, zaglavljeni u tišinu, još uvijek se moglo čuti, blago i daleko, šumorenje Dragače, po čijem koritu, u velikoj pometnji, bijahu razbacane bezbrojne drvene naćve s kojima se do jučer ispiralo zlato, sita i lopatice i jedan minijaturni terzijan polomljen usred otiska konjskog kopita na pjeskovitoj riječnoj obali.
Još se mogao čuti poneki isprepadan i drhtav glas, pomiješan s konjskim hrzanjem, ili pak psovka na njemačkom, praskava i oštra, puna bijesa i očajanja. Ljudi su se dozivali, rastrojeni, ne znajući šta od svoje imovine da ponesu niti da li napuštaju samo Fojnicu ili pak cijelu Bosnu, privremeno ili zauvijek. Ni rudarima njemačkim, potomcima ljudi mača, ne bijaše svejedno, mada zemlja ova ne bijaše njihova i sva imovina njina stade u kožnu kesu obješenu oko vrata, jer plaćeni bijahu čistim fojničkim zlatom. Iščuđavali su se danima, ta ko bi i pomislio da će osmanska vojska dobaciti do Bosne, a sada strahuju da bi se mogla razlijeći i po njihovoj Šleziji, i po Ruru i po Saskoj, sasu se i izmrvi Kraljevstvo Bosansko u četiri dana i od danas svaki je pričin moguć.
HIMNA RASTANKA
Udubljeni u tišinu, i u nespokoj koji im se širio u grudima sa svakim uzdahom, koji tren kasnije, kada se stvarnost počne umnožavati u njihovom bolu, a glasovi u dolini sasvim zgasnu, mogli su fra Anđeo i njegovi pratioci čuti i veseli hropot Šćone. Još u vrijeme prije nego se franjevci pojaviše u Bosni, izbi ona, ta kratka rječica, iz jednog rudnika, barem se tako pričalo. Kada su rupnici na pedesetom metru zemljane utrobe rasijecali sedreni kamen kako bi načinili platformu za provjetravanje i odvod otrovnih plinova što nastaju u zemljinoj utrobi, a koje su, te platforme, zvali tako, šćone, probudiše oni tad usnulu vodu. Najednom, iz dubine zemlje, gdje mirovaše u okamenjenim jezerima milenijima, voda hrupi i iznese sa sobom rupnike, i Sase, i njihov vrisak i njihov smijeh. Zaleti se voda odozgo i razori, kao od šale, i kao usput, nekoliko rudarskih straćara u podnožju, valjajući se kao pomahnitala i ne sluteći da je njen put kratak kao ni jedne rijeke do tad, jer, odmah tu, u ravnici, čekaše je Dragača, Fojnica, njihova.
Tu priču o nastanku rijeke Zvizdović je neizmjerno volio i nije ga bilo briga da li bila istinita ili pak tek puki proizvod pučke mašte, a pogotovo ako ju je pričao vikar samostanski, debeli Nunjo, kako ga narod zvaše, dobričina i čovjek vedar. Eno ga, plače Nunjo, jedva su ga jutros otrgli od samostanskih brvana, zalijepio se i govori im da ga ostave, pa ako treba da mu janjičari uzimaju glavu, neka to učine na ovom pragu. Kroz Nunjinu molitvu, lomnu, koju prošaptava narod što odbi da se povlači na jug, za kraljicom, iz Bosne, već krenu s njima u stoglavu neizvjesnost Zahora, odozdo, lomeći Nunjine riječi, mogla se čuti bijesna hurljava Šćone na ustavama, mlinari ih u onolikoj hitnji zaboraviše izmaknuti, i prskanje, veselo, po vodeničnim koletima, koji su udarali bjesomučno kao da žele da nadjačaju lomljavinu u žrvnjevima među kojima nije ostalo ni zrnca kukuruznog, ni pšenice, ni raži, ničeg do ničeg, već, evo, satima dobuju prazni i lete uludo, ispraćajući ih svojim kloparanjem na neizvjestan put. Urlala je Šćona, buntovna kao preci tih Sasa što se spustiše sa sjevera i njihove riđe kose zaprangijaše niz leđa Bošnjana, u trećem, u petom, u sedamnaestom koljenu, koliko li se generacija razastrlo Bosnom od Kulina bana i dobrijeh dana i koliko je franjevaca raspelo svoje živote iskorjenjujući, tiho i sustavno, jeres bosansku, da bi na kraju, evo, bili nagrađeni vlastitim izgnanstvom.
Ti stojiš nad Fojnicom, nad kojom, kao kakav čuvar, stoji samostan, nad kojim opet, snijegom ukrašen, stoji vrh Zec-planine, nad kojim opet, nevina kao kapa na dječijoj glavi, stoji Vran-planina sleđenog čela. U daljini je Vrankamen, do kojeg svake godine o Ilindanu kretahu procesije predvođene fratrima iz Rame, iz Prozora, iz Vesele Straže, a iz Fojnice predvođene Nunjom, vikarom. Dopjevavaju se rastrgnuta stoljeća preko mitskih vrhova: “Vila bana zvala priko Vrana.” I još jedna pjesma: “Poručuje baba iz Kaura.” I sve postaje pjesma, kao u Huminom Grozdaninom kikotu: “Jesi l’, bane, kćeri poudao?” I druga: “Je l’ Ostruško polje urodilo?” I tvoj dolazak iz Sarajeva jutarnjim autobusom. “Je li proha kano rukavica?” I saznanje da za Vukeljiće nema gradskog prijevoza, da tamošnja djeca, iako Vukeljići pripadaju općini fojničkoj, idu u školu u Kaćune, koji opet pripadaju općini Busovača. “A šenica od dva muška pedalja?” I da do Vukeljića ima petnaest kilometara i da treba pregaziti Zahor-planinu i u tebi pjeva pjesma dok ti se koljena lome pod strminom: “Jesam, vilo, što za udat’ bilo.”
Anđeo Zvizdović, slušajući pobunjenu Šćonu, čije se praskanje prepliće s riječima Nunjine molitve uduplane u stotinu šapata onih koji krenuše za njima uz Zahor, razmišlja o tome kako bi, ipak, bilo dobro da su već ispunili svoju ideju staru godinama. Davno je samostan trebalo izmjestiti s Trgovišća, ondje je iz mjeseca u mjesec sve bučnije, sve više se ljudi iskuplja na pijacu i trži se sve glasnije i narušava samostanski mir. I podići ga gore, na brdu Križ, na koje se ionako uspinju za vrijeme suša i dodole, i prporuše ištu od Boga kišu i da ih ne zaboravi. Da su to učinili, sada bi odavde vidio samostanske zidine i takvu bi sliku samostana, postojanog, stećeg, kako bdije nad njihovom Fojnicom, ponio sa sobom preko Zahora, i dalje, Bog sami zna kuda će ih ovaj put odvesti.
I u taj čas vjetar donosi do njega, kroz šumorenje Fojnice, kroz mreškanje Šćone, kroz fra Nunjinu molitvu, kroz šapat naroda u kojem se molitva Nunjina udvostručuje, utrostučuje se, stotini se, donosi, dakle, vjetar pjesmu, poznatu, gorku, i jasno se, sada, razabiru riječi: “Dao Maru bosanskome kralju.” Ponavljajući tu oporu melodiju u sebi, fra Anđeo postaje svjestan da to s obronaka Zec-planine pjevaju oni što su pošli preko Kozograda, odakle je kraljica Katarina slala glasnike i molila ga da krene s njom za Dubrovnik, a on joj uzvraćao da ne može ostaviti Bosne i izbrisati svu muku sve njegove braće po vjeri koja u mrklim bosanskim stoljećima nosiše luč svetog Franje Asiškog i svijetliše Bosnom i razbijaše bosansku jeres i misli mu raskiva, iznenadan i gromovit, horski, gotovo, vapaj, sad stotine grla oko njega ostavlja molitvu i prihvata pjesmu koja se razliježe od Kozograda i sve pjeva, i šume, i planine, i Fojnica, i Šćona, i Dragača, i magla, i sunce, i on pjeva, fra Anđeo, ovako: “Dao Anu hercegu Stjepanu.”
I ti pjevaš na Vladića vrhu: “Ivu treću ni udavat’ neću.” Sretan si jer pred tobom kroz bukove gole krošnje na suprotnom brdu vide se Vukeljići. Sada se čini da su tako blizu i da su oni koji su prijetili s petnaest kilometara htjeli samo da te zaplaše. Zato, prije nego se rastaneš s Irfanom, koji radi na opsluživanju minihidroelektrana posijanih po Kozici i Čemernićkoj rijeci, a koji te službenim džipom povezao do Vladića vrha, pitaš ga kuda se ide do Kaštele. Tako Fojničani zovu ostatke kula na obroncima Zahora, gdje se, po predanju, fra Anđeo sakrio kada su Osmanlije skršile Bosnu, pa se odozgo spustio na Milodražje i kleknuo pred sultana i ovaj mu uruči ahdnamu, da se sa svojom pastvom slobodno vrati u Fojnicu i u samostan i u miru neka ispovijeda svoju vjeru, kako je dobro što ne posluša kraljicu i ne pobježe u Dubrovnik, već svoj glas koji mu govoriše da dođe u napuštenu utvrdu gdje su se fojnički franjevci sklanjali u osamu i četrdeset dana, o kruhu i vodi, bivali sami s Bogom, i da će mu se ondje sve samo kazati.
ZAHORSKI MEDVJED
“Nekada, kazuje se, ovdje nije bilo šume, već cijeli Zahor bijaše plodan i zasijan pšenicom.” To je glas vikara Nunje. On je čas prije svojim širokim i dobrodušnim osmijehom dočekao stanovnike Vladića, koji ostaviše svoje selo i čekaše ih ovdje, pod Vladića vrhom, od jutros, i odnekud slutiše da fra Anđeo neće otići iz Bosne već da će se uputiti ovamo, u stijenje gdje se fratri osamljivaše u svojim molitvama, a oni, Vladićani, svakog trećeg dana donosiše im komad kruha i ćup s vodom, i krišom, ako se radilo o kakvom mlađem fratru koji bi u osamu bio bačen po kazni, u bošču zamotavahu jabuku, krišku pastrme, komad sira, neka im je prosto pred Bogom i pred gvardijanom.
I sad Nunjo, sluteći da im je suđeno da provedu u pećinama i kulama u stijenju ne samo četrdeset dana već i četrdeset mjeseci i tristo godina, kao sedam svetih pećinskih spavača, ima potrebu da, nakon susreta s Vladićanima, ispriča tu legendu koja se prepričavala s obiju strana Zahora, i u dolini Kozice i u dolini fojničkoj.
“Žito rađaše takvom snagom i kvalitetom da se izvozilo na more i hranilo pola Mediterana”, nastavlja Nunjo dok se veru uz krsta planine. “Zato kraljevi koji živješe u Kaštelima bijahu tako bogati da su orali pomoću volova čiji vratovi bijahu obuhvaćeni zlatnim teljizima na srebrnom jarmu. Jer kako drugačije razjasniti da je usred stijene u vrh planine, na terenu tako nepristupačnom da do njega ni divlje zvijeri ne zalaze”, pita se Nunjo dok stoji nad provalijom, okrenut prema narodu koji ga sluša kao kakvog apostolskog propovjednika i pokazuje na stijenje na kojim se već naziru kule, kako razjasniti, dakle, da je tu iznikao cijeli jedan kaštel, i Crni i Bijeli? Ta, širi Nunjo ruke i pokazuje oko sebe usjeke i nepristupačne razvaline u stijenju, ta ko bi gradio grad u nedođiji i zašto bi uopće bio moguć, ako nekada, u vremenima bajkovitim, prije pamćenja, ovdje nije bilo sve uzorano i umjesto razlistalih bukovih krošnji njihaše se, u ritmu obilja, pšenično klasje. Ukrašava Nunjo i kiti i samo što ne kaže kako će oni sve to obnoviti za koju godinu, posjeći drveće i zasijati pšenicu i prekida ga Zdravomarija iz dvjesta grla, i dalje, blatnjavim putem, odoše uz pjesmu.
Ohrabren varljivom blizinom Vukeljića, koji se na suprotnom brdu doimaše kao nadohvat ruke, ti, pored oborene daščane strelice koja upućuje ka Kaštelima, skrećeš u srce Zahora. Umjesto legende o kraljevima koji volove upregnjivaše u zlatne teljige na jarmovima, ti premotavaš jednu drugu, koju ti malo čas ispričao Ifran: Kazuje se da je nekada davno neki bogataš iz Vladića odveo nekoliko volova u Fojnicu i dobro je pazario. Ali bijaše on ogladnio pa svrati u aščinicu da nešto pojede. Ondje ga sačekaše lokalni jaramazi i, znajući da je lakom na kocku, potpale ga i zaigraju karte. Ti tragovi u blatu, svježi. Nakon tri dana on se vrati kući, a ovdje, na prijevoju između Dragačića, Fojnice i Vladića, čekaše ga razbojnici. Naposljetku, on se pojavi i sjede baš na to mjesto da se napije vode. Tad ga razbojnici zaskoče i utuku ga. Opet ti tragovi, sad u skorjelim krpama snijega. Kada su se uvjerili da je mrtav, pretresu ga, ali ne nađoše kesu s novcem, niti dukate zašivene u postavu, tek u džepu nađoše glavicu luka. Kivni na njega, oni se late lopata i tu ga sahrane. Ti tragovi ogromnih šapa sasvim mrve Irfanovu priču. Okrećeš se, pogledom punim straha, prvo mjeriš štap koji nosiš još s Vladića vrha, a onda zvirnjaš oko sebe i biva ti sasvim jasno da si te tragove prvi put vidio pred onim platoom obraslim stabljikama brusnice na kojem si zamišljao fra Nunju kako priča legendu o kraljevima koji jarmove na svojim volovima ukrašavaše zlatnim teljizima. Sada si siguran da su to tragovi medvjeđih šapa, svježi. Okrećeš se, skoren snijeg pršti pod tvojim nogama, žuriš natrag, posrćeš, kližeš se, negdje si čuo kako su medvjedi probuđeni iz zimskog sna spremni pojesti i jedan drugog. Nije ti više do Kaštele, da je živu glavu izvući sa Zahora.
IZ VLADIĆA U MAJDAN
U Vladićima nigdje žive duše, nikog u koga bi utisnuo svoj strah, nikog koga bi upitao za medvjeda, nikog ni za čašu vode. Nekoliko kuća s obiju strana makadamskog druma zaraslo u vremenu. Ovdje se stoljeća snebivaju. Na kraju sela širi se dim iz potpaljene ćumurhane, žari žega, kako bi rekli u ovom kraju. U onoj preko puta, čini se, nedavno je zgasla vatra i izlopatan je ugljen. Dozivaš, ali starinski prozori šute i čini se kao da tvoj vlastiti glas produbljuje osamljenost sela. Grabiš niz put koji vijuga niz planinu, spušta se u serpentinama, sat, dva, kada se okreneš da još jednom vidiš žegu iz koje vije dim, sjetiš se romana Pedro Paramo meksičkog pisca Huana Rulfa. I sjetiš se priče bosanskog pisca Nedžada Ibrišimovića o tom kako je išao u Meksiko da ga nađe, a ono iz neke straćare izroni pred njega štrkljast čovjek u dugim bijelim gaćama.
Čovjek koji nije s planine smetne s uma da se putevi niz nju nikada ne spuštaju ravno, već vijugaju u stotinama prijevoja i podvlače se jedni ispod drugih, udvostručeni. U dolini huči Kozica i ništa se ne vidi do stoljetne bukve i okrajci neba. Negdje gore, pod nebom, tamo su Vukeljići. Brundanje automobilskog motora u ovoj mitskoj tišini niče kao sablazan. Golf dvojka jedva se nazire u oblaku prašine koji se kotrlja drumom. Tek tada, iščekujući da se automobil ponovo pojavi iza jednog zavijutka, vidiš most, jednostavan, ispod mosta betonske obale, ustavi, minihidroelektrana. Mašeš vozaču. On zaustavlja auto tik pored tebe, iskusno sačeka da se prašina raziđe pa spušta prozor. Pitaš za Vukeljiće. On kaže da je upravo otuda. Boga mi, ima još da se vere, pored škole pa uokolo oko brda, ali ima i prečica. Ako se baciš udesno prije škole, još ako pronađeš Elija, i zagonetno se smješka.
Ali Elija nema. Na tim starinskim kućama vise katanci. Zahrđali su kao da godinama niko u njih nije zavlačio ključeve. Dozivaš domaćina, dozivaš Elija, ali niko se ne odazivlje, a ti svim svojim osjećaš, i slutiš i znaš da u ovom selu ima života, čuješ ga, diše u krošnjama, čuči pod strehom, viri kroz pendžere, veliki život. Uspinješ se stazom koja se strmo vere ponad kuća. Odjednom potok potopio cijelu stazu, romori voda, pomjera kamenje, šuma te obgrće svojim tajanstvom i Majdan se gubi u njenom krilu, negdje tamo, da li uopće postoji taj Eli?
Nakon pola sata izranjaš iz šume. Noge ti klecaju, ali ovaj put ne od straha, već od umora. Ni ovdje nema nikog, žive duše. Tad iznad sebe ugledaš dalekovodne žice. Slijediš ih. Na jednoj od tijesnih terasa uklesanih u strmen čovjek obrezuje malinjak. Do njega, iza pregrade od pruća, žena sadi luk. Iza njihovih leđa razvukao se Zahor. Na rubu planine podbočilo se stijenje. Bio si tako blizu. Čovjek ti odgovara na pitanja, da, tamo su Kaštele, ne, Eli nije plod uobrazilje, ničije, bio je učitelj u majdanskoj školi sve dok je bilo djece, a sada je čuvar opustjelog sela, čamotinja mu trga dušu i sam sa sobom zbori, ne, nisi promašio, ovo su Vukeljići, iako se još ne vidi ni jedna kuća, ni jedan krov, da, to su ćumurhane, žegače, kako god su se rudari, u vrijeme kada je austrougarska vlast zatvorila rudnike, bacili na proizvodnju drvenog ugljena, tako su se borci, branioci Bosne, nakon Agresije, dali podizanju novih ćumurhana i tih godina dimilo se na sve strane, a sada se rastaču u čamotinji niz Vukeljiće i Živčiće i nema ko da ih potpali, da, tu je čuvena tekija u kojoj se zikr vrti već tri stoljeća i ne prestaje i ona je centar života ovog sela, njegovo srce, i još govori, ali u njegovom glasu postoji neka kočnica, kao da ne vjeruje da si stvaran, da se pojavljuješ ovako, niotkud, da izranjaš iz potoka koji hurlja prema Majdanu odnoseći rastopljene snjegove, da, ovuda, upravo tom prečicom, Husein-baba Zukić, osnivač nakšibendijske tekije u Vukeljićima, željan znanja, silazio je do Majdana, a onda se verao uz Zahor, do Vladića vrha, a odozgo se spuštao u Fojnicu i rasplinu se otud u cijeli svijet, je li se on bojao medvjeda?
