Stotine hiljada interno raseljenih Azerbejdžanaca žele se vratiti u zemlju koja je nekada bila njihova, u Karabahu iz kojeg su istjerani početkom ’90-ih. Prošle su tri decenije, od njihovih kuća nije ostalo ništa, tri ili četiri napola srušena zida i apsolutno će sve morati biti nanovo građeno.
Smrt je skrivena u minskim poljima i brojne ekipe već čiste teren. Pred njima su hiljade kvadratnih kilometara, bez mapa mina. Baku tvrdi da Jerevan poriče da ih je njihova vojska uopće postavila.
Krajevi izgledaju kao da su iz kamenog doba nakon trideset godina bez obrađivanja, a prvo što se postavlja su stubovi za električnu energiju i visokonaponski tornjevi, sa kablovima koji poput srebra sjaje na nebu. Grade se nove elektrane a najviše je turskih firmi u obnovi Azerbejdžana.
Tamo gdje prije dva i po mjeseca nije bilo ničega osim ratnih ožiljaka, neobrađenih polja i ruševina, sada se na nekoliko frontova odvija ogromna aktivnost. Razminiranje, elektrifikacija i povezivanje. Jer u ravnici Fuzulija, gdje na dvadeset kilometara nema duše, počinje se oblikovati nešto što je do prije nekoliko dana bila samo stvar mašte. "Međunarodni aerodrom", kažu.
I pričaju o tome kao da je najprirodnija stvar na svijetu oživljavanje prazne regije gradnjom aerodroma. Već se može razaznati pista za slijetanje, gotovo spremna za asfaltiranje i kroz koju kruže desetine valjaka i kamiona. Bageri i dizalice već su fokusirani na temelje budućeg terminala. I tu je također nekoliko turskih izvođača.
Predstavnik Azerbaijan Airlinesa uvjerava da će to biti "drugi aerodrom u zemlji", usred vinograda, a sada pašnjaka bez stada. Sva je ta praznina, kao što je poznato, rezultat pražnjenja i rušenja velikog broja gradova i sela. Boyuk Taghlar je bio naseljen samo Armenima do prošle jeseni. Onda je stanovništvo u posljednjim fazama sukoba pobjeglo u Armeniju. To je relativno napredan grad, okrenut ka snijegom prekrivenim planinama.
Prije azerbejdžanskog napredovanja, svi su stanovnici pobjegli, ostavljajući za sobom grad duhova, bez ikakvih tragova rata. Samo teška tišina u gradu koji je bio poznat po svojim zvonima. Jedan od Azerbejdžanaca, koji je živio do četrnaeste godine u gradu Agdam, kojeg su Armeni očistili od Azerbejdžanaca početkom '90-ih, kaže da doživljava "pomiješana osjećanja".
Tome svjedoči i njegova tuga dok je prelazio rubove grada. "Azeri koji su morali pobjeći sada će se moći vratiti. Njihove kuće zauzeli su jermenski doseljenici iz Sirije ili Libanona," kaže on.
