Svaka promjena vlasti direktno se odražavala na pojedince iz porodice Korkut stavljajući ih na kušnju vjere, morala, ustrajnosti...

Nakon Prvog svjetskog rata Bosna i Hercegovina ulazi u sastav prve jugoslavenske zajedničke države u kojoj će njene društvo i ekonomija značajno stagnirati. Prva polovina 20. stoljeća u Evropi obilježena je s dva velika svjetska rata, nacizmom, fašizmom, komunizmom, odnosno polarizacijom cijelog svijeta, što je sa sobom donijelo mnogo izazova malim narodima kao što su Bošnjaci. Međutim, Korkuti se nisu pomirili s tim procesom dajući svoj doprinos narodu i državi kojoj pripadaju.

SAKIB KORKUT – IMAM, NOVINAR, POLITIČAR, MUFTIJA

U sudbinskim i presudnim vremenima najtrezvenije postupaju oni pojedinci koji su odgojeni na univerzalnim civilizacijskim vrijednostima. Tako je i Sakib Korkut nakon Sarajevskog atentata stao u odbranu bosanskohercegovačkih Srba i njihove imovine  u listu Jeni Misbah (Novo svjetlo). Javno je osudio uništavanje njihove imovine prilikom obilaska sarajevske čaršije s dopisnikom Timesa. Takvi će stavovi na naplatu doći mnogo godina kasnije u raskolu Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), čiji je bio jedan od osnivača i ideologa.

“Sakib Korkut je prvi 1918. godine iznio ideju o formiranju 'Muslimanske matice' s ciljem okupljanja svih bošnjačkih intelektualnih i materijalnih snaga radi prosvjećivanja muslimanskog naroda, a po uzoru na slična organiziranja Srba i Hrvata. Kroz nju bi se, pored izdavačke i prosvjetne djelatnosti, sjedinjavao i usmjeravao književni i naučni rad bosanskohercegovačkih muslimana s ciljem jednog religiozno-moralnog i kulturno-ekonomskog preporoda. Iako ova inicijativa nije realizovana, zbog velikih društveno-političkih promjena koje su ubrzo nastupile, ona je ostavila svoj trag na historijskom i kulturnom planu bosanskohercegovačkih Muslimana”, piše dr. Ibranović.

Sakib Korkut je u vrlo kratkom periodu bio dio bošnjačke elite, o čemu svjedoči njegov rad i saradnja s Mehmedom Spahom, pozicija u Vakufsko-mearifskom saboru, gdje je obavljao dužnost počasnog člana odbora za dodjelu Menšure reisul-ulemi do raskola u JMO  i izbora 1923. godine. Sakib će svoje zadnje godine života u velikoj oskudici provesti u Travniku na funkciji muftije bez naknade do pred smrt 1929. godine.

“Iza njega je ostao veliki broj radova, a njegov sin Seid Korkut će uraditi i svoj prijevod Kur'ana”, piše dr. Ibranović. Taj se rukopis čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

DERVIŠ M. KORKUT, PRAVEDNIK KOJI JE ZAVRŠIO U KOMUNISTIČKIM KAZAMATIMA

Derviš Korkut je ostao zapamćen kao borac za slobodu svog naroda, ali i manjina Jevreja, Roma i Albanaca, s kojima će se i porodično povezati. Vihor ratnih dešavanja Derviša će dovesti i u uže vodstvo Odbora Narodnog spasa, koje je formirano u augustu 1942. godine, “čiji je cilj, između ostalog, bio pored prikupljanja podataka o stradanju muslimana, i alarmiranja islamskog svijeta u traženju pomoći, naročito preko jeruzalemskog muftije El-Huseinija i poznatog muslimanskog mislioca Šekiba Arslana”, navodi dr. Ibranović u svojoj knjizi.

Komunističke vlasti navedene će aktivnosti Derviša i drugih članova Odbora iskoristiti da ih optuže da su sarađivali s okupatorom i podrivali nove vlasti.

“U septembru mjesecu 1947. godine, između ostalih, i Derviš M. Korkut će biti osuđen na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od osam godina, te gubitkom političkih prava i prava na pomoć socijalnog osiguranja za vrijeme od tri godine, te konfiskaciju cjelokupne imovine”, piše dr. Ibranović.

Tradicija porodice Korkut bila je zaštita Jevreja koji su u Travnik došli stoljeće prije njih.

“Na političkom predizbornom skupu JMO u Derventi 1. oktobra 1920. Derviš Korkut je ustao u odbranu domaćih Jevreja, jer je tad Ministarstvo unutrašnjih djela planiralo lišiti ih glasačkog prava. Ovakav istup donio je veliki broj glasova JMO na sljedećim izborima”, pojašnjava dr. Ibranović.

Kasnije se Derviš Jevrejima bavio kroz intelektualni rad kroz pisanje Jevrejskom glasu, a na osnovu podataka iz dotad nepoznate Ćefilame Mula Mustafe Mestvice iz 1841. godine.

“Na početku Drugog svjetskog rata 1940. godine Derviš Korkut će zajedno sa mnogim drugim javnim radnicima Jugoslavije stati u odbranu Jevreja”, navodi dr. Ibranović pozivajući se na njegov tekst Antisemitizam je stran muslimanima Bosne i Hercegovine, koji je objavljen u Naši Jevreji, jevrejsko pitanje kod nas (Zbornik mišljenja javnih radnika, knjiga I, Beograd, 1940, 53-54).

“Uzimajući aktivno učešće sa vodećim intelektualcima između dva svjetska rata u borbi protiv antisemitskih ideja u Evropi, Derviš M. Korkut je isticao kako je ova pojava posve strana muslimanima na ovim prostorima, a ako je i bilo u nekoj manjoj mjeri, onda je to bio čisto proizvod poslovne konkurencije (tzv. 'čaršijski antisemitizam')”, dodaje dr. Ibranović.

Derviš je skretao pažnju na težak život jevrejske sirotinje u Sarajevu i Bitolju. Njegov najveći doprinos, kada je riječ o Jevrejima u Bosni Hercegovini, jeste čuvanje sarajevske Hagade u Zemaljskom muzeju, gdje je bio kustos. Međutim, ta zasluga i spašavanje nekoliko jevrejskih porodica nije mu pomoglo da izbjegne zatvor u novoj socijalističkoj Jugoslaviji.

Nakon smrti njegova brata Sakiba, Derviš osam mjesec obnaša funkciju travničkog muftije, što je bila tradicija Korkuta od njihovog dolaska u Travnik.

“Posebno se brinući o položaju muslimana u svijetu, a naročito u Evropi, Derviš M. Korkut je našoj javnosti ponudio tekst  u prijevodu sa francuskog o pripremama za održavanje Kongresa evropskih muslimana u Ženevi, augusta mjeseca 1933. godine, što je samo realizacija zamisli koja je potekla sa Sveislamskog kongresa u Kudsu decembra 1931. godine”, piše dr. Ibranović.

PET DECENIJA DRUŠTVENOG DJELOVANJA

Derviš Korkut se u međuratnom periodu istakao u trezvenjačkom pokretu u borbi protiv društvenih poroka kao što su alkohol, blud...

“Za pedeset godina svog aktivnog rada Derviš Korkut se bavio različitim društvenim aktivnostima, kao što su: pedagoški rad, upravna služba, politika, trezvenjački pokret, uređivanje časopisa, muftijska služba, naučni rad”, naglašava dr. Džemail Ibranović.

Derviš Korkut je osuđen u grupi Kasima Dobrače s hafizom Traljićem u poznatom procesu protiv muslimanskih intelektualaca. Zanimljiv je detalj, koji dr. Ibranović navodi u fusnoti svoje knjige, da se na njegovu suđenju kao svjedok odbrane nije pojavila Jevrejka Mira koju su Korkuti u Sarajevu sakrili u svoju kuću i kasnije joj pomogli da ode s partizanima.

“U vrijeme svoje robije Derviš je imao oko 60 godina. Iako u dobrim godinama i kao vrhunski intelektualac, zatvorska služba ama baš ni u čemu nije mu posebno povlađivala. Kao i svi ostali zatvorenici, morao je vući kolica sa zemljom u toku izgradnje policijskih zgrada u Stocu. Imajući u vidu njegove godine, zatvorenici su mu punili kolica samo do pola. Kada je jedan policajac to primijetio, rekao je: 'A, što ti stari ne vučeš puna kolica?' Derviš je tada tresnuo kolica na zemlju govoreći pomalo ljutito: 'Ja nisam stari, ja imam svoje ime!' Derviš je, zaista, imao čist jezik i uvijek je nastojao da nikoga ne povrijedi”, piše dr. Ibranović.

Derviš Korkut bavio se intenzivno naučnim radom i borbom za istinu i ljudsko dostojanstvo. Osporavao je laži u vezi s paljenjem Aleksandrijske biblioteke u kojima su muslimani upoređivani s nacistima, kao i kritike spornih navoda u djelima Ive Andrića. Derviš je uložio mnogo truda u spašavanju kulturno-historijskog blaga Bošnjaka kroz epigrafiku, obradu muzejske i arhivske građe... Posebno je zanimljiv njegov cetinjski period u kojem je kroz sedam godina boravka i istraživanja u Crnoj Gori ostvario zapažene rezultate, pojedini njegovi radovi ostali su u rukopisu.