Bisera Alikadić (Podhum kod Livna, 1939) je pjesnikinja, pripovjedačica, romansijerka i autorica radiodrama. Piše i književnost za djecu. Djela su joj prevođena na engleski, njemački, francuski, makedonski, albanski, poljski, turski, italijanski... Dobitnica je mnogobrojnih nagrada i priznanja. Zastupljena je u antologijama i čitankama. Članica je Društva pisaca BiH i PEN centra BiH. Živi u Sarajevu i nedavno je objavila novu knjigu pjesama pod naslovom Gola psovačica.

STAV: Nakon dvanaest godina objavili ste novu knjigu poezije Gola psovačica i ušli u devetu deceniju života. Čestitam! Kakav je osjećaj imati u rukama novu knjigu?

ALIKADIĆ: U proteklih dvanaest godina imala sam nekoliko izbora iz moje poezije, objavljivane su pjesme i iz ove knjige, tako da mi se nije žurilo da objavim novu samostalnu knjigu, mrzilo me slati knjigu na konkurse jer je trebalo mnogo papira prikupiti da bi se od Fondacije dobila sredstva za finansiranje. Međutim, sada mi se javio izdavač Šime Ešić i rekao da će mi štampati pjesme koje imam. A radost je kad se objavi knjiga, pogotovo u mojim godinama. U jednoj svojoj pjesmi iz knjige Drhtaj vučice (1981) napisala sam “da mi je u zavještanje ostaviti svijetu ove slike drage”. E, tako sad da mi je u zavještanje svijetu ostaviti ove slike i drage i nedrage, možda i jako ozbiljne, a moguće da su i zasmijane.

STAV: Prošle godine, također, u izdanju “Lijepe riječi” iz Tuzle, objavljena je Vaša knjiga za djecu Mali Princ mi u snu reče: Tvoja priča nek' poteče. Šta je teže pisati, odnosno za koga je teže pisati: za djecu ili odrasle?

ALIKADIĆ: A ja sam od onih pisaca koji bi najrađe pisali jednu knjige za sve uzraste. Kad sam bila dijete, ne znam je li to moja sreća ili nesreća, čitala sam i knjige za djecu i knjige za odrasle. Možda ipak ima nešto u tome... Ne znam koliko se može ovoga ljudskog trena govoriti o knjigama kao onima o tvrdim koricama i u koricama mekšim listovima, jer slušala sam skoro jednu učiteljicu na radiju koja govori kako uči slasti čitanja priča djecu na kompjuteru ili pametnom telefonu.

STAV: Postoje li granice za poeziju?

ALIKADIĆ: Ranije je u upotrebi bila sintagma “ograničen čovjek”, a to je onaj koji nije u stanju da nešto razumije, da shvati obične stvari, a danas se svugdje postavljaju granice. Uvijek kažem: ne ograničavaj me. Ne dozvoljavam mojoj riječi, mojoj mašti da se ograniči, makar ću je samo zapisati na papir. Živio papir!

STAV: Putem poezije razgovarate s drugim (mrtvim) pjesnicima. Je li u današnje vrijeme lakše razgovarati s mrtvima nego sa živima?

ALIKADIĆ: Dobro je razgovarati i sa živim i s mrtvim, dobro je da te inspirišu za riječ koju ćeš pretvoriti u pjesmu. U svakom slučaju cijenim repliku. U mom ranijem životu govorili su “šutnja je zlato”, a ja sam replicirala “govor je više od zlata”. Ali koji je to metal koji je vredniji od zlata? Može li on da zahrđa? Ne mora odmah, ali pjesnik je biće koje je puno pitanja i odgovora.

STAV: Jedan Vaš stih kaže: “Daleko od poezije mogu biti // Kao vuk od hrane // Kada gladan po ovcama pane”. Šta je Vama poezija?

ALIKADIĆ: To je meni i dah i uzdah i vjerovatno izdah!

STAV: Šta je dah i uzdah poezije danas?

ALIKADIĆ: Vrlo je teško uspostaviti neku valorizaciju i govoriti o sudbini poezije kada ni naša životna sudbina i egzistencija nisu utemeljene da mogu nešto da urade na ovoj planeti. Najlakše je danas onome ko živi u ljubavi s kompjuterom, sjedne i nakuca riječi i evo ti korpica ljubičica moje poezije. Bez obzira na to što se na internetu prelivaju silna mora poezije i ovakve i onakve, uglavnom većina, ili možda svi, opet hoće na papir.

STAV: Dobitnica ste mnogobrojnih nagrada i priznanja, jedna od njih jeste i nagrada “Skender Kulenović”, a prošle godine i najznačajnije nagrade za poeziju “Stećak”, koju dodjeljuje Društvo pisaca BiH. Koliko su Vam važne nagrade?

ALIKADIĆ: To što kažete da sam dobila mnogo nagrada, ja bih rekla da sam više puta bila nominovana ili, što bi se reklo, “ušla u uži izbor”, a što ljudi danas ističu, jer im je važno da su nominovani za ovu ili onu nagradu. I uz to se možda može dodati ona floskula “važno je učestvovati”. Nagrade su važne zato što se tada pokrene malo više prašine oko pisca. Sada na nagradu “Sender Kulenović” gledam s nekom sjetom, s nekim žalom za vremenom koje je prošlo od tada. “Stećak” – to je bilo skoro, to je bilo u doba korone, tako da sam u jednom času rekla da mi je korona sklona. Jedan je pjesnik imao običaj da kaže “ja ne dobijam nagrade, ja dobijam nagrde”. Bisera Alikadić, rođena u znaku vodolije, ne misli da je loše imati i neki manji postotak nagrda. Nagrde mogu da budu izazov na bolje posmatranje nečijeg djela ako ljudi, odnosno oni koji treba da čitaju ne klepnu ušima i slože se s tim koji nagrđuju.

STAV: O Vašem cjelokupnom stvaralaštvu (tu uključujemo i poeziju, prozu, radiodrame i stvaralaštvo za djecu) pisali su mnogo i opširno, skoro da nema nijednog segmenta kojim se stručnjaci iz oblasti književnosti nisu bavili. Pisani su magistarski i doktorski radovi o Biseri Alikadić, ali ponekad, na Vašim počecima, kritika Vam i nije bila naklonjena, zar ne?

ALIKADIĆ: Što se tiče kritike, ne znam da li bih tu ranu i mogla nazvati ozbiljnom kritikom, ali u to doba kad su neki moj rad, moje pisanje, veoma loše tumačili bilo je mnogo više onih ljudi koji su me podržavali. Bilo je možda više književnih kritičara koji su me usmeno podržavali, ali to nigdje nisu zapisali. To sad izgleda da ima mnogo tih kritika, ali ne znam da li Vam oponiram, ustvari kad neko poživi koliko ja, onda možda i malo prikaza i kritika izgleda puno.

STAV: Nekoliko pjesama u Vašoj novoj knjizi i danas, trideset godina poslije, nosi traumu preživljenog u opkoljenom Sarajevu. Jesu li svježa sjećanja na taj period?

ALIKADIĆ: Na neki način, ona sjećanja koja su duboko u meni bez obzira na njihovu starost za mene su svježa, ona ne umiru. Ponekad mi se dogodi da bih sada vrlo rado nešto posvjedočila svojom ratnom pjesmom, da bih na neki način replicirala nekome.

STAV: Hoćemo li rat (sjećanje na njega) ikada preživjeti? Hoće li se nekada preživjeti kolektivna trauma?

ALIKADIĆ: Trauma se može nekako ublažiti, ona se može pretvoriti u naše sjećanje, trauma se može pretvoriti u historiji da bi se moglo pozitivno krenuti dalje.

STAV: U Vašoj novoj knjizi dominira još jedna tema: korona. Kako ste vrijeme izolacije preživjeli ili ga još uvijek preživljavate?

ALIKADIĆ: Vrijeme izolacije na neki način možda je pojedinim ljudima bilo teže od rata koji smo preživjeli, gdje nije bilo interneta i gdje smo bili bliže jedni drugima, strahujući, ginući i nastojeći nešto korisno uraditi u tom ratnom stanju. Iako je na sve strane bilo granata, mefatorički kazano, u ratu si možda mogao neeksplodiranu minu da otkriješ ispod svakog kamena, a u doba korone ispod svakog kamena, ispod svakog predmeta mogao si da otkriješ taj “veličanstveni” virus.

STAV: Šta je čovjek čovjeku danas?

ALIKADIĆ: Od davnih vremena bila je u upotrebi izreka Čovjek je čovjeku vuk, a u ovo doba, koje je trebalo da bude humanije od prethodnih, kada mi treba da budemo humaniji, ja rekoh da čovjek čovjeku nije olakšanje, jedan drugom je teret. Ima jedna pjesma u Goloj psovačici koja se zove Spoznaja u doba korone, u kojoj navodim da čovjek čovjeku postaje teret i da, umjesto pomoći drugome, čovjek nosi i svoj i teret drugog čovjeka, a tereti mogu biti i duhovni i fizički. Tako mi u ovo doba na um pada knjiga Susan Sontag Bolest kao metafora. Tako ono o čemu govori Sontag, o raku, u ovo koronsko doba dođe kao mala maca za metaforu naspram virusa korona.