Pierre de Coubertin (1863.-1937.) bio je seksist, ksenofobičan, rasista, kolonijalista, ženomrzac, monarhistički baron u republikanskoj Francuskoj, prijatelj Adolfa Hitlera i klasist. On nije izmislio moderne Olimpijske igre, ali je bio prvi predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), skovao je pojam olimpizam, još 1901. godine, pet godina nakon prvih Igara u Ateni, i teoretizirao o temeljima na kojima se Olimpijski pokret i dalje se temelji: autonomija sporta od političkog i komercijalnog uplitanja i načelo kooptacije članova MOK-a među najvišim društvenim sferama i ekonomskim elitama svih zemalja, čime se konstruira kao suverena organizacija.

Bio je ključna figura u lobiranju kod velikih sila za nastavak Igara nakon Velikog rata, u Antwerpenu 1920. godine. Unatoč tome što je također izumio olimpijsku zastavu s pet krugova prije Velikog rata i sve olimpijske ceremonije i rituale, i unatoč tome što je rođen u Parizu u plemićkoj porodici, u vrijeme Komune, niti glavni grad Francuske u povodu trećih Olimpijskih igara kojima je domaćin, niti MOK, koji ovdje održava 142. zasjedanje pod predsjedvaanjem Thomasa Bacha, ne nude Coubertinu u čast ništa drugo osim prezira, sumnje i zaborava, piše današnji El Pais.

Prošlog februara, francuski predsjednik Emmanuel Macron oglušio se na zahtjev da se baronovi posmrtni ostaci pokopaju u Panteonu slavnih ljudi u Parizu, što bi bila ceremonija koja bi obilježila njegovu građansku kanonizaciju u godini povratka Igara u Pariz, 100 godina kasnije Zahtjev, koji je uljudno podržao Bach, uputili su dvije godine ranije akademik i dobitnik Goncourtove nagrade Erik Orsenna i Guy Drut, ministar sporta pod predsjednikom Jacquesom Chiracom, olimpijski pobjednik na 110 metara s preponama u Montrealu 1976 i član MOK-a.

Drutu nije dat nikakav službeni razlog za odbijanje, iako su tada navedeni razlozi bili da čak ni vlastita porodica olimpijskog barona nije zatražila njegov pokop i da je njegovo tijelo pokopano po vlastitom izboru na groblju Bois de Vaux u Lausanni (Švicarska), gdje je preselio sjedište MOK-a i rezidenciju iz Pariza 1915. godine, a njegovo je srce bilo zatvoreno u bijeli mramorni stub njemu u čast u Olimpiji, Grčka, što je spomenik koji je sam podigao 1927. deset godina prije smrti.

Vijesti objavljene u to vrijeme također su podsjećale na Coubertinove odnose s nacističkom Njemačkom, njegovu podršku Igrama u Berlinu 1936. i kako je prihvatio Hitlerov prijedlog, koji nikad nije razmatran, da mu se dodijeli Nobelova nagrada za mir. Također su iznijeli na vidjelo neke od njegovih spisa koji brane kolonijalizam i etničku superiornost nekih rasa nad drugima: "Naravno, ne svodeći ih na ropstvo, pa čak ni na omekšani oblik ropstva, superiorna rasa savršeno je opravdana u poricanju inferiorne određene privilegije civiliziranog života."

 

Upravo je na Igrama u Parizu MOK proglasio ravnopravno učestvovanje muškaraca i žena, 50% za svaki spol, vijest od koje bi sigurno povratio Coubertin, čovjek koji je u brojnim napisima tvrdio da bi jedina uloga žena na Igrama trebala biti uručiti medalje prvacima. “Uloga žene u svijetu mora biti onakva kakva je oduvijek bila; ona je saputnica čovjeka, buduća majka porodice", napisao je, prije nego što je proglasio da bi Igre trebale biti rezervirane za muškarce i da bi učestvovanje žena bilo "nepraktično, nezanimljivo, neprivlačno".

Duboko ga je uzrujala upotreba izraza olimpijski od strane Alice Milliat, pionirke u organizaciji ženskih sportskih takmičenja, kada su se u augustu 1922. godine održale takozvane prve ženske Olimpijske igre na stadionu Pershing u Vincennesu u Parizu. “Na Olimpijskim igrama njihova uloga prije svega mora biti okruniti pobjednike”, ponovio je. Na Igrama u Parizu 1924. godine, posljednjim na kojima je on bio predsjednik MOK-a, 135 žena i 3089 muškaraca takmičilo se u sportovima kao što su golf, plivanje, jahanje i tenis. Žene se nisu takmičile u atletici sve do Amsterdama 1928.

Na Coubertinovu se figuru već loše gledalo tokom njegovih posljednjih godina na čelu MOK-a, međuratnog razdoblja velike društvene i kulturne mobilizacije. Tada je bio šezdesetogodišnjak koji kao da nije razumio svoje vrijeme. U vrijeme dok su se Francuska i Njemačka sporile oko plaćanja odštete za Prvi svjetski rat, on je na sve načine pokušavao pridobiti Njemačku za učestvovanje na drugim igrama u Parizu, 1924 godine. Daniel Bermond u biografiji piše: “Crna legenda je izrasla oko Coubertena. Učinio je sve što je mogao da to ovjekovječi. Taj inače prosvijećeni um brzo je podržao najjače predrasude svog vremena i predstavljao je svu dvosmislenost društva u kojem je živio.”

Coubertin je jedva preživio, ali nije potpuno nestao iz olimpijskog pokreta. Proglašen je počasnim doživotnim predsjednikom Olimpijskih igara, unatoč činjenici da je njegov kandidat za nasljednika, njegov sunarodnjak Godefroy de Blonay, na izborima poražen od Belgijanca Henrija de Baillet-Latoura.

U Parizu, dakle, nije njegovo ni srce ni grob, samo ploča s ugraviranim olimpijskim krugovima na broju 20 u ulici Oudinot, u 7. arondismanu, stanica metroa Saint-François-Xavier, pola sata hoda od Sorbonne. “Ovdje je rođen i živio Pierre de Coubertin, pedagog, historičar, humanista, obnovitelj Olimpijskih igara i utemeljitelj MOK-a, gdje je 1894. godine osnovao prvo stalno sjedište Međunarodnog olimpijskog komiteta.” Nakon Pariza 1924. godine, Coubertin više nikada nije prisustvovao Igrama.