Amerikanac Peter Maass (64) jedno je od najvećih imena svjetskog novinarstva. Kao reporter The Washington Posta izvještavao je o Agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992. i 1993. godine.

Pisao je još i za The New York Times Magazine, New Yorker, New York Review of Books i Foreign Affairs, izvještavao iz Afganistana, Iraka i Pakistana. Od 2014. do 2024. godine bio je urednik i novinar magazina Intercept. Godine 2020. nagrađen je za seriju članaka o Nobelovoj nagradi i Peteru Handkeu. Bio je gostujući profesor na Princetonu i profesor na Columbiji.

Svoju prvu knjigu, Love Thy Neighbor: A Story of War (Ljubi bližnjega svoga: Priča o ratu) objavio je 1996. godine. Drugo izdanje knjige u kojoj je opisao svoja iskustva tokom izvještavanja iz Bosne objavljeno je ovih dana u izdanju sarajevskog Buybooka, što je bio i povod za razgovor.

STAV: Šta se dogodilo s Interceptom, nedavno ste objavili da više niste dio tog magazina?

MAASS: Pa, Interceptu, nažalost, ponestaje novca. Njega je u potpunosti ili najvećim dijelom finansirao Pierre Omidyar, osnivač PayPala i eBaya, jedan od najbogatijih ljudi u Americi. Otprilike jedno desetljeće on je bio glavni finansijer, ali je plan uvijek bio da Intercept nekako postane potpuno neovisan o Omidyaru. Problem je bio u tranziciji. Kada ostanete bez glavnog osnivača, finansijera, onda morate pronaći nove ljude, koji će preuzeti finasiranje. Problem je bio u tome što je Intercept teško pronalazio nove finansijere. I tako je, otprilike, trećina osoblja Intercepta otpuštena u februaru. I ja sam bio jedan od onih koji su dobili otkaz. Smijenjen je glavni urednik, otpušteno je mnogo ljudi. Bio sam nesretan, bio sam ondje deset godina i bilo je to jako dobro iskustvo. I tako, sada prelazim na neko novo poglavlje u svom životu.

STAV: Mislim da Vam neće biti teško naći novi posao.

MASS: Pa, trenutno ću raditi na nekim knjigama.

STAV: Kad smo već kod knjiga, drugo izdanje Vaše knjige Ljubi bližnjega svoga na bosanskom jeziku bit će objavljeno u julu. Dolazite li u Bosnu na promociju?

MAASS: Da, bit ću u Sarajevu od prvog do petog jula. Učestvovat ću na festivalu knjiga Bookstan, biti tu u blizini i sastajati se s ljudima. I posjetiti Sarajevo prvi put od 1999. godine kada je objavljeno prvo bosansko izdanje moje knjige. Prvo englesko izdanje bilo je u Americi 1996. godine. Kada je objavljeno, bilo je to ograničeno izdanje i brzo je rasprodano. Sada imamo novo izdanje moje knjige, prijevod je i ovaj put napravila Senada Kreso. I imamo novu naslovnicu, vrlo lijepu novu naslovnicu na kojoj je fotografija Paula Lowea. Jako se veselim ponovnom dolasku, razgovoru sa starim prijateljima, radujem se upoznavanju novih prijatelja, žarko želim vidjeti kako stvari stoje.

STAV: Napisali ste: “Rat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – imaju univerzalan karakter. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje: ‘Zašto?’ To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu.” Zašto? To je pitanje koje postavljate u svojoj knjizi. Jeste li pronašli odgovor na to pitanje?

MAASS: Zašto? Znate, Bošnjaci mogu naučiti lekcije ili Ruanđani mogu naučiti lekcije ili bilo koja određena nacionalnost može naučiti neke lekcije, Nijemci mogu naučiti lekcije. Te lekcije mogu zaboraviti upravo oni ljudi koji su ih jednom naučili, ali onda ih ni drugi ljudi zapravo nikada ne nauče.

I onda, a zašto ne? Rat je očito destruktivan. Agresija nije samo destruktivna, već je obično i uzaludna, čak i kada su jače zemlje te koje vrše agresiju. I, znate šta, još radim na odgovoru na to pitanje. Jedina stvar do koje sam došao jeste saznanje da su ljudska bića urođeno pogrešiva, nesavršena. Ljudi su vječno skloni ljubomori, zavisti. Što je još važnije, oni su zauvijek skloni manipulaciji.

Vi ​​i ja možemo imati savršeno razumne, miroljubive ideje, ali ako postoji mnogo ljudi oko nas ili ljudi iznad nas koji kontroliraju političku moć, koji kontroliraju medije, koji žele stvoriti vrijeme nasilja, mogu nam promijeniti mišljenje. Ili mogu stvoriti situaciju u kojoj ono što mi mislimo ne vrijedi, ili u kojoj samo stojimo po strani, kao što se dogodilo s tolikim ljudima u Bosni. Dakle, pretpostavljam da je odgovor na pitanje da cijela ljudska rasa nikada zapravo ne odgovori na to pitanje, nikada ne riješi to pitanje.

Ali to ne znači da ga ne bismo trebali nastaviti postavljati i pokušavati ljude upoznati s mogućim odgovorima. Jer ako to ne učinimo, onda će biti samo još gore.

STAV: Kada gledate slike iz Gaze, iz Rafe, iz Izraela, danas u novinama i na TV-u, vidite li sličnosti između Gaze i Bosne?

MAASS: Ne vidim gotovo ništa osim sličnosti, što je nekako gramatički kompliciran način da se kaže da vidim toliko sličnosti. Vidim, uskraćuju se pošiljke pomoći, vode, hrane, struje civilnom stanovništvu. Vidim, kao što su i svi drugi vidjeli, videosnimke pojedinaca, jasno civila, kako se puca na njih na ulicama. Vidimo videosnimke civila koji su bombardirani, koji su ubijeni, koji žive u područjima koja su očito civilna.

Popis sličnosti se nastavlja, a uključuje iste vrste nasilne nacionalističke retorike izraelske vlade. To smo vidjeli tokom rata u Bosni kako dolazi iz usta srpskih vođa. Dakle, ne nedostaje sličnosti. Postoji, pak, jedna razlika, ili postoje dvije razlike koje su posebno uznemirujuće. A jedna od njih je da se čini da je ono što se ondje događa još gore od onoga što se dogodilo u Bosni. Mislim, stopa kojom se ubijaju civili, kojom se ubijaju žene i djeca još je brža, čak intenzivnija od onoga što se događalo u Bosni.

Otprilike 100.000 ljudi ubijeno je u četverogodišnjem ratu u Bosni. U Gazi već ima oko 40.000 ubijenih, sve to za samo sedam-osam mjeseci. Nevjerovatno! I onda, očito, druga stvar koja nije slična, a koja je nevjerovatno uznemirujuća, posebno za mene, jeste to da sam ja Jevrej, a jevrejska zemlja, Izrael, čini te ratne zločine. I da se razumijemo, nema sumnje, riječ je o ratnim zločinima.

Znate, ljudi mogu raspravljati o tome može li se to kvalificirati kao genocid; bit će suđenja, nadajmo se, u kojima će se na to pitanje pravno odgovoriti. Ali jasno je da postoje ratni zločini koji se čine, a čine ih Izraelske odbrambene snage, vojska koju je uspostavila zemlja osnovana da bude utočište za Jevreje, utočište od progona, od svih vrsta zločina koji su se dogodili tokom Holokausta. To su ljudi iste vjere kao i ja, koji bi trebali biti posebno svjesni zla ratnih zločina i oblika genocida.

Ipak, evo ih, rade te stvari. Amerikanci, Srbi, Bošnjaci, Rusi, Ukrajinci, svaka država je, nažalost, sposobna da, u nekom trenutku u vremenu, učini užasne stvari, a Izrael nije ništa drugačiji, ali samo je posebno razočaravajuće što je to zemlja Jevreja, koji su u prethodnim generacijama tako patili, a koji sada uzrokuju tolike patnje.

STAV: Vi ste uvijek imali jasnu sliku u glavi o onome što se događa, ko je žrtva. To ste pokazali svakog dana svog izvještavanja iz Bosne, jasno Vam je i sada kada vidimo šta se događa u Gazi. Je li vam teško ili vam je lahko živjeti s takvim moralnim kompasom?

MAASS: Ne znam. Mislim, svi mi imamo moralne kompase. Samo oni mogu pokazivati u različitim smjerovima. Ako imate loš moralni kompas, koji pokazuje u krivom smjeru, onda je pitanje kako možete počiniti takvo zlo, kada na nekoj razini morate znati da je to zlo. Svako ima neku vrstu moralnog kompasa koji je u sukobu s nečim, bilo da je to stvarnost ili je to zlo. Uvijek je to neka vrsta sukoba. Ali u mom slučaju, Bosna je za mene bila škola. U Bosni sam naučio kako zlo izgleda i kako zlo nastaje.

Mnogo sam čitao i nakon Bosne sam shvatio da ono što sam naučio u Bosni vrijedi i u drugim zemljama. Lekcije koje sam naučio nisu bile jedinstvene za Bosnu. Sve ono u što vjerujem temelji se na iskustvu, viđenju stvari, a također i na čitanju historije. To mi pokazuje da je ono u što vjerujem istina i da u to ne sumnjam. Preispitujem ono što vidim, kako bih bio siguran da je tačno, ali kad jednom dođem do nekakvog zaključka o tome šta se događa u sukobu, nemam mnogo predomišljanja. Tako postignem da se osjećam vrlo smireno.

Znaš, mislim da ne odgovaram dobro na tvoje pitanje, ali ljuti me što vidim da se užasne stvari i dalje događaju, bilo da je riječ o Gazi, bilo da je riječ o Sudanu ili gdje već. Ali nisam sam u tome. Za svakoga ko je na neki način svjestan sukoba i danaka koje uzimaju nad civilima, ove stvari su uznemirujuće. Ali reagiranje na njih nije uznemirujuće. Zapravo se čini vrlo dobrim. A ono što ne bi bilo dobro jeste stajati po strani. Ono što ne bi bilo dobro jeste ne činiti ništa kad se Nobelova nagrada za književnost dodjeljuje osobi poput Petera Handkea, koji negira genocid.

STAV: Spomenuli ste Petera Handkea. Imali ste okršaj s njim nakon što je objavljeno da je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Danas, nakon pet godina, možete li objasniti zašto je Akademija tako odlučila?

MAASS: Zašto? Zašto? Opet pitanje zašto. Moj brzi odgovor bio bi da postoje dva razloga. I mislim da je jedan od njih taj da je bilo nekih članova Švedske akademije koji nisu bili u potpunosti svjesni Handkeovog negatorstva. Možda su i čuli za to, ali nisu o tome ozbiljno razmišljali. Tužbu protiv njega nisu ozbiljno razmatrali. I zato su, uglavnom, uzimali u obzir njegovu literaturu koja nije negirala genocid.

Da budemo jasni, osobito u ranim dijelovima svoje karijere, Handke je napisao neka nevjerojatna djela. I to je ono na što su bili fokusirani. Mislim da je bilo nekih članova Akademije koji su možda oklijevali da mu daju Nobela, ali također mislim da su tu bili i drugi članovi Švedske akademije koji su na neki način znali, ali ih nije bilo briga. Ovo je možda veća grupa, koja je bila svjesna da je Handke bio prosrpski orijentiran. Ali oni, zapravo, nisu marili za to jer, prije svega, nije im toliko stalo do muslimana koji su ubijeni kao što im je stalo do kršćana koji bi mogli biti ubijeni. Osim toga, nije im toliko stalo jer oni imaju ideju da rad pisca treba promatrati odvojeno od politike pisca.

STAV: Je li to moguće? Je li to moguće učiniti?

MAASS: Ne. Postoje osobe poput Wagnera, za kojeg se zna da je bio antisemit, on je očit primjer. Ali njegova muzika nije bila antisemitska. I to je vrsta argumenta koji neki ljudi imaju kada je riječ o Handkeu. Misle čak i da je njegova politika poricanja odvojena od onoga što je napisao. Ali, zapravo, ono što je napisao u nekim svojim knjigama, u onima o njegovim putovanjima po Srbiji i Bosni, ono što je napisao u tim knjigama bilo je političko, predstavljalo je negiranje genocida i bilo je činjenično netačno. A nije mala stvar biti činjenično netačan kada je riječ o nečemu tako ogromnom kao što je genocid.

Tu argumenti njegovih branitelja, da njegova politika treba biti odvojena od njegovog književnog rada, padaju u vodu, jer je njegova politika bila ugrađena u neka od njegovih književnih djela. A ta književna djela bila su ona koja je spomenula Švedska akademija. Njegovi putopisi po Srbiji navedeni su poimenično u citatu koji su Švedska akademija i Nobelova organizacija objavili kada su ga proglasili dobitnikom. Dakle, argument da je njegova politika odvojena od njegovog književnog rada apsolutno je netačan.

STAV: Živite u inozemstvu pa možda bolje vidite nego mi. Mi imamo osjećaj da je Bosna stara vijest, da smo zaboravljena tema. Možda su Handkeu zato i dali Nobelovu nagradu, jer nikoga nije briga šta se dogodilo u Bosni prije trideset godina.

MAASS: Je li ikome ikada bilo stalo do Bosne? Gledajte, tokom rata u Bosni, kada je bilo mnoštvo izvještaja o tome šta se događalo, imali ste Christiane Amanpour na CNN-u, koja je radila izvrstan posao izvještavajući ljude o tome šta se događalo u Bosni. Imali ste stvarno sjajne novinare s BBC-ja, iz New York Timesa, pa onda mene i moje kolege iz Washington Posta. Nije nedostajalo izvještavanja iz Bosne o tome što se događa.

Iako je svijet reagirao, iako je UNPROFOR poslan, iako je dolazila humanitarna pomoć UNHCR-a, to nisu bili izrazi istinske brige. To su bili načini da se izbjegne izražavanje jedine vrste brige koja bi stvarno bila važna u takvom slučaju, a to bi bilo davanje oružja bosanskoj vladi kako bi se mogli braniti. Dakle, rekao bih da međunarodna zajednica sve ovo vrijeme zapravo ne mari za Bosnu na fundamentalan način. Ona je bila prisiljena obratiti pažnju na Bosnu tokom rata i poduzela je niz nekakvih akcija.

Ali nju nije bilo briga za Bosnu jer ono što je radila nije Bosni pružilo pomoć koju je Bosna trebala. Pa šta se danas događa s Nobelovom akademijom koja ignorira istinu i ignorira odgovornost koju su trebali preuzeti da se barem povežu s nekim Bošnjacima, da ih pitaju šta misle o Peteru Handkeu. To nije iznenađujuće, oni su tu dosljedni. Ljude zanima samo ono što je priča dana. Prošle godine to je bila Ukrajina, danas je to Gaza. Sve dok zemlja ne eruptira u neku vrstu kataklizme ili rata ili gladi, ljudi u Americi neće tome pridavati previše pažnje. Ali Amerikanci se po tome ne razlikuju mnogo od drugih naroda.

To ne znači da su napori samih Bošnjaka ili saveznika Bosne da zastupaju svoje interese i da dobiju pažnju ili diplomatsku podršku koja im je potrebna uzaludni, to je uvijek korisno. Na elitnoj razini, kao i na razinama donošenja politika u vladama, postoje ljudi koji obraćaju pažnju na Bosnu jer američka vlada i druge vlade moraju imati određene politike koje odgovaraju na sve što se događa u ovom trenutku u Bosni. Iako politička situacija u Bosni danas nije dobra, mogla bi biti još gora da nema ljudi koji pokušavaju utjecati na politike u vladama koje su još uključene u dešavanja u Bosni. I stoga je vrlo korisno da svako ko može pokušava kontaktirati te kreatore politike i utjecati na odluke koje oni donose.

STAV: Strah od novog rata, nažalost, stalno je prisutan u Bosni, posebno nakon svih dešavanja u Ukrajini i oko Ukrajine. Šta mislite, je li moguć opći rat na evropskom tlu u 21. stoljeću?

MAASS: Pa, rat je u Ukrajini, dakle, ratuje se na evropskom tlu. Dok nije počeo, čak i samu noć prije ruskog napada, bilo je ljudi u vladama koji su govorili da se to neće dogoditi. To spominjem kako bih istakao da čak i kada postoji ogromna vojska, koja se sprema pokrenuti invaziju, postoje vlade i ljudi koji vjeruju da se to neće dogoditi. Spomenuo sam to samo kako bih vam rekao da je tako teško predvidjeti šta će se dešavati, da je nemoguće reći – ne i nemoguće je reći – da.

Ili biste to mogli poricati, što je na neki način bio slučaj s mnogo ljudi u Evropi neposredno prije ruske invazije 2022. godine. Dakle, da odgovorim na vaše pitanje – može li biti još jednog rata u Evropi, većeg rata u Evropi? Nadam se da neće. Ne bih rekao. Ali, ko može znati? Osvrnite se samo na iskustvo u Bosni, u bivšoj Jugoslaviji. Bilo je ljudi koji su mislili da bi moglo biti rata u Bosni 1992. godine jer su gledali šta se dogodilo u Sloveniji i šta se dogodilo u Hrvatskoj. Ali bilo je i mnogo onih koji su mislili – ne, to se neće dogoditi. Ali se dogodilo. Dakle, naša sposobnost, sposobnost čovječanstva da predvidi budućnost rata ili mira ostaje jednako nesavršena danas kao što je bila 1992. i kao što je bila i 1939. godine.