Od kule Visovice nije preživjelo mnogo, ostali su tek tragovi bedema i ono što je zemlja uspjela zgrnuti u svoje krilo. Cijelo jedno stoljeće raziđivana je sustavno. Njeno kamenje ukopavano je u temelje kuća u Gati, u Ildži, na Vrsti, u Turiji i u zidine crkava, džamija, škola, posvud. A kada se lahkomisleni Krajišnik dosjetio kako bi umjesto stabljika “šmrekve” svoje raskaljužene drumove, u koje bi se s jeseni krava do prsa zaglibila pa bi je volovima morali čupati iz blata, mogli “popoditi” visovačkim kamenom, spasa kuli više nije bilo.

Tijelom svojim raznesenim učvrstila je cestu za Peć i puteve za Brekovicu, za Vrelo, s Vrste na Kamenicu i dalje za Bihać. Nakon najezde gvozdenjaka s volovskim zapregama ostalo je samo poskokovo gnijezdo i priča kako je jednom davno kralj zmija zaskočio jednog od onih što su dolazili po kamen. Jurio ga je i skakao za njim i udarao ga niz ovu strmen i nije prestajao sve do Turije, tu je jadnika potpuno umlatio. Tri dana niko se iz svih devet sela nije smio popeti po nesretnikove volove.

Ali ta priča ne zaustavi ljudsku pomamu za tvrdim visovačkim kamenom. Još žešće ljudi, obijesni i željni osvete, navališe na rastočene zidine. Dolazio je, vele, i onaj kome je kamen trebao i onaj kome nije. Neki bi došli samo s jednom vrećom, natovarili u nju što veću kamenčinu pa preko ramena i vukljačili je kući. Tamo bi je posadili u dvorište, ni za šta, eto tako, da stoji tu i da govori onima koji budu svraćali kako je i ovaj domaćin imao hrabrosti otići na Bisovac i iščupati kamen iz dvorca kralja zmija. Kada bi, u svih devet sela, ženili sinove pa sazivali kine i kola i obdulju i bacanje kamena s ramena, odriješili bi kesu i dobro plaćali onome koji bi im donio kamen s Bisavca. Cijelog dana hitali bi ga po polju i tako prkosili kralju zmija, koji je, prikane moj, još u ono vrijeme, kada je proganjao onog nesretnika, bio tako star da mu je sve i jedan zub ispao iz glave pa, jureći za onim hrsuzom, nije ga ugrizao i zatrovao smrtonosnim otrovom, već ga udarao tijelom sve dok mu i zadnju džigeru nije strunuo u trbuhu.

Danas, kada je sve manje onih koji pamte priču o kralju zmija i u sjećanjima svojim nose kulu visovačku, kada gotovo ništa nije ostalo da se sačuva, osim, možda, poneki kamen u nekom dalekom dvorištu, sav rastočen kišom i mrazem, kojem niko više ne zna odrediti svrhu i odgovoriti na pitanje zašto je zaboden baš tu, dođoše potomci onih koji raziđivaše tvrđu i, posramljeni, urediše oko nje izletište. Oni, s vremena na vrijeme, kao da se kažnjavaju, dovedu ovamo ponekog starca u čijim sjećanjima visovačka kula još stoji uspravna pa im kazuje svoje uspomene iz mladosti i opisuje njene zidine i crta pogled s njenih vrhova. Kažu da ljepšeg i šireg pogleda ljudsko oko nije vidjelo.

Jedino je ovo mjesto s kojeg se Bihaćka dolina može vidjeti cijela. Vidi se odavde i Sokolac, i Ripač, i Brekovica, i Izačić, a među njima rastegao se uz hrbate Une Bihać kao na dlanu. Na istoku se cijeli Risovac svakog jutra poklanja ovoj ljepoti, poginjući se ka Uni u Grabeška brda. U dar joj ishodi sunce. S juga se usprsio Hrgar, i Jadovnik, i Grmeč, i Ljutoč, sabijeni, oni iz kamena cijede Unu. Svjesni te muke i koliko truda treba uložiti cijela priroda da iz utrobe svoje istjera ovoliku vodu, stanovnici ove doline, kao nigdje, rijeku svoju vide kao najveću dragocjenost. S lijeve unske strane rastegla se Plješevica, kao kakav bdijenik nad Bišćem. Glavice pod njom, Debeljača i Somišlje, dođu kao prednje šape sfinge. Vidjela se odavde i nestala kula na Peći i tako se zatvarao cijeli krug.

Ovdje mora da je stajao onaj koji reče: “Bihaćka dolina je drugi Misir”, ali i onaj koji, zgranut ovom ljepotom, izusti: ”Nema Bihaćke doline do Stambolskih vrata.” Ako se na vrhu visovačke kule okreneš na drugu stranu, opet ćeš vidjeti plodno polje i ravnicu pozlaćenu uzlahorenim klasjem. To su Dubrave. Teško je čovjeku zamisliti da je ovdje ikada bila šuma i da je moguće toliki prostor raskrčiti od dubova i od lužnjaka i od hrasta. Lakše je predočiti kakvu djevicu, Dubravu, koja se spustila ovdje još u vrijeme kada su zemljom hodili divovi. Zalegla je da odahne, a san je zanio i ona mu se sasvim predala, pa se rastegla koliko je duga i široka. I tako ostade ovdje zauvijek, da snije ljude koji hode po njoj i oru njeno tijelo i ratuju po njemu, sasvim uvjereni da su stvarni, tako uvjereni i tako stvarni da nikada ni u najzabačenijem ćošku svoje svijesti ne pomisle da su samo kopilad sna jedne djevojke koja će se jednom probuditi i s njenim snom nestat će i njih kao da ih nikada na svijetu ovom nije ni bilo.

Laktovi Dubravini dvije su rječice u čijim se vrelima kupi sva voda na platou pod Bisavcem. Na istoku, ispod kamenitih uvojaka podno velike zimzelene šume, izvire Mutnica. Po njenom vrelu, još u davna doba, kada ljubljenik Vlaha Hasan-paša Predojević, zauzevši Bihać i okolne gradove, dovede sa sobom kolone naseljenika, cijelom selu nadjenuše ime tako – Vrelo. Na zapadu je Toplica, rječica koja se iskrada od termalnih, ljekovitih izvora i kroz močvare probija se do Korane i sreće je u Raštelu nadomak grada Tršca. Uz obje ove rijeke dižu se utvrde. Historija još uvijek pamti Toplički Turanj, za kojeg neki kazuju da je bio sagrađen ovdje, nad samim izvorom Toplice, po kojoj je i naziv dobio, a drugi ga miješaju s Visovcem, ili Blažujem, kako stoji u jednoj vojnoj karti iz davnine, i govore o jednom gradu s više imena: Visovac, Bisovac, Bišovac, Blažuj, Toplički Turanj...

O njemu se, kažu treći, brinula mala posada koja držaše Visovac, a imao je bedeme od brvna pa zato ne ostade od njega ni najsitniji trag. Dalje, niz Koranu, s Bugara i s Krndije pada dolina rijekom Toplicom, provlači se pored brežuljka na kojem je tik nad samom koranskom vodom čučao grad Tržac, gnijezdo čuvenih Frankopana Tržačkih, a ravnica se dalje stere sve do Šturlića. Šturlićke kule mogle su se nazrijeti za vedrih i prozračnih jutara kada u zraku ne bi bilo vlage koja lomi svjetlost i krivi sliku.

S druge strane, niz Mutnicu, preko Popovih bara, kao nišan pred horizontom nakrivio se Mutnik, za kojeg neki historičari tvrđaše da je stoljećima bio glavni templarski grad na Krajini. U daljini iza njega nazire se Karaula, koja u svojim njedrima krije kulu Radetinu. Ponad nje uzdižu se Pećka brda i, ma koliko sužavali oči i škiljili kroz durbin, nećemo vidjeti Pećigrad, ni kulu Gračanicu prema Korani. Zaokružimo li pogledom dalje na istok i nastavimo li kružiti njime prema Unskom kanjonu, pred našim očima, kao na kakvoj vrtešci, promicat će gradovi i kule: Cazin, Biela Stine, Ostrožac, Brekovica... Pa ko ne bi, stojeći uzvišen na bedemima visočke kule i kružeći oko sebe pogledom od kojeg se ništa ne može sakriti, pomišljao da je Krajina naprosto neosvojiva, jer nigdje na svijetu nema ovoliko utvrda, tvrđa, dvoraca, tvrdih gradova i kula kao što ih je ovdje sabilo jedne uz druge. I na kraju, ko ne bi vrištao od očaja, jer mu je nehaj njegovih predaka sasvim onemogućio takav pogled.

Ni prema jednom srednjovjekovnom gradu ili kuli historija ne bijaše tako škrta kao prema kuli Visovici. I to je, zaista, sasvim čudno i neobjašnjivo. Ne samo zato što se s nje nekada prostirao pogled kojim se moglo obujmiti možda i dvije trećine krajišta između Korane i Une. Pod Bisovcem leži najplodniji dio zemlje na cijeloj Krajini i nije nimalo čudno što se za ovaj grad otimahu pohlepni Kobasići, koji vladaše Brekovicom, s Izačićima, koji se izdigoše kao neprikosnoveni prvaci slobodnog plemena berišićkog pa izgradiše podno Plješevice Izačić i postadoše plemenitaši i svom svojom snagom zaroniše u ambiciju i u planove da postanu vodeća glava bihaćke kapetanije.

Dozvolimo li mašti da nas dalje vodi kroz močvarno polje slobodnih asocijacija, aluzija i preko satruhlih panjeva pretpostavki, mogli bismo doći i do varljivog zaključka kako je kula Visovica, kao i Toplički Turanj – naravno, samo pod pretpostavkom da se radi o dvije kule i dva tabora – čas pripadao Kobasićima, a čas Izačićima. Ne bi to bilo prvi put da se Kobasići Brekovački otimlju s nekim za zemlje i gradove. Pa bi razlog tome što Izačići, ma koliko se bespoštedno propinjaše na historijskoj pozornici, nikada ne dobaciše do mjesta kapetana Bihaćke kapetanije, kojoj su, pored Bihaća, pripadali i gradovi Ripač, Sokolac, Izačić, Brekovica i Toplički Turanj, trebalo tražiti baš u sukobu između ova dva plemena oko Visovice.

Dakle, na tom putu spriječiše ih Kobasići, koji su, kao vrsni špijuni, uživali veliki ugled kod kraljeva i banova, pa ovi toliko puta presudiše u njihovu korist, jer, pričalo se, da ti Kobasići poznaju situaciju u janjičarskim taborima bolje nego vezir u Travniku. Zato je sasvim logično promišljati da baš Kobasići različitim spletkama zaustavljahu Izačiće u njihovoj ambiciji uslijed koje sasvim izgorješe. Možda u prilog ovoj smjeloj pretpostavci treba podastrti pismo koje 22. jula 1540. godine gradonačelnik ili “sudac i sva općina bihaćka” pišu Nikoli Jurišiću, zapovjedniku sve carske vojske u Kranjskoj, te ga mole da nikako ne imenuje Štefana Izačića za bihaćkog kapetana. Možda iza ovog pisma stoje Kobasići, koji su stalno spletkarili i često bili u sukobu čas s crkvenim ljudima, čas s plemstvom oko zemalja, međa i gradova.

U svom izvještaju iz 1563. godine general Ivan Lenković zapisa ovako: “Toplički Turanj. Pripadao je knezu Kobasiću. U njemu drže stražu samo četiri stražara, koje plaća kralj. Treba ga porušiti i napustiti.” Iako nabraja sve gradove i sve kule, pa i Radetinu i Gračanicu, Lenković ne spominje Bisovac, dok je iz njegovog izvještaja sasvim jasno da je Blažuj jedna sasvim druga utvrda, drvena. Piše on ovako: “Blažuj, drveni kaštel, u vlasti kralja. Pod zapovjedništvom je kapetana u Bihaću. Nalazi se na toku rijeke Une i u njemu drže straže 4 čardaklije. Trebalo bi do njega podići još jedan čardak i staviti u nj posadu od 8 stražara.”

U knjizi Bihać i Bihaćka krajina Radoslav Lopašić samo jednom spominje kulu visovačku, i to kada opisuje Bihaćku dolinu: “Sa visočine Zavaljske prekrasan je pogled na starodavni grad i na Bihaćku dolinu, čak do Brekovice i kule Visovice sa brda Debeljače i sa Ripačkog klanca.” Tridesetak godina prije Lopašića, kulu Bisovac, ali s drugog kraja Plješevice, gledao je historičar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski. U knjizi Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije, štampanoj u Zagrebu 1873. godine, piše on ovako: “Od Drežnika vodi cesta preko Sadilovca, gornjeg i dolnjeg Vaganca i Rešetara do bližnje štacije Petrova Sela. Na tom putu vidi se iz ceste u turskoj Hrvatskoj za Koranom, medju ostalimi selo Čerkezovac, a daleko od traga gora Bugar, zatim gradina i mjesto Izačić, straga na visokom brdu kula Bisovac, brdo Brekovica, Hrgar, Prolišće, a s daleka u modrini gore Gomile, Založje, Ljutač...”

Dakle, još kada je Lopašić bio u ovim krajevima, prije više od 120 godina, visovačka kula stajala je uspravno, ali on ne nalazi za shodno da joj posveti dovoljno pažnje kao što je činio s nekim, možda, manje važnim utvrdama i kulama. Doduše, ne opisuje posebno ni povijest kule Radetine, ni kule Gračanice, a možda je razlog u tome što ni on nije mogao sakupiti više historijske građe potrebne da bi jednoj kuli posvetio cijelo poglavlje.

Ako je suditi po ovome, o kuli Visovac, u historijskim dokumentima nije ostao ni najsitniji trag, dok se Toplički Turanj spominje na desetine puta, a nekoliko puta spominje se i Gradac, ili kula gračanička, negdje na prostoru između Mutnika i Radotine. Neki historičari tvrde da su tri kule, Radetina, Gračanica i Bisovac, činile trokut odbrane grada Mutnika, kojim nekada vladaše moćni vitezovi templari i koji je, po njima, uz Bihać, predstavljao najveći i najznačajniji grad na Krajini prije dolaska Osmanlija.

U istoj knjizi Lopašić, isto tako samo jednom prilikom, spominje i grad Blažuj. Piše on ovako: “U Bihaćkom kraju bili su oko g. 1555. posjednuti vojskom osim glavne utvrde Bišća još gradovi: Bojna, Bužim, Blažuj kod Bišća, Brekovica, Bušević, Cazin, Čavički, Hresno, Izačić, Jezersko, Kladuša mala i velika, Krupa, Mračaj, Mutnik, Ostrožac, Peći, Podzvizd, Radotina, Ripač, Sokol, Šturlić, Todorovo (Novigrad), Toplički Turanj, Tržac, Vranograč i Žirovac. Budući da je toliki broj utvrda bilo mučno vojskom posjesti i vojnike u njih uzdržavati, razoreni su počev od 1559. gradovi: Bušević, Mračaj, Žirovac i crkva svete Marije u Ostrožcu, a general Ivan Lenković predloži godine 1563. da se takođe razore: Novigrad (Todorovo), Čavički, Krupa, Toplički Turanj i Radotina.”

I kada opisuje neuspjelu Kevenhilerovu vojnu, koju kršćani pokrenuše u augustu 1578. godine kako bi povratili gradove Drežnik, Izačić, Cazin, Ostrožac, Bužim, Bijelu Stijenu i Todorovo, Lopašić ne spominje ni Blažuj ni kulu Visovac. Piše on ovako: “Posljednjeg kolovoza utabore se kršćani kod Topličkog Turnja (na potoku Toplici nedaleko od Mutnika) i tu se pred njimi pojaviše prvi put Turci, rpa od 500 konjanika. Andrija Auersperg, kasnije general Karlovački (sa Tomom Erdedom i Vukom Egenbergom), pobjeditelj pod Siskom od godine 1593., natisnu se za Turci, koji pobjegoše bez obzira, a Kevenhiler dopre 1. rujna pred tada tvrdi i napučeni grad Cazin. Tu dočeka naše Ferhad-paša sa bosanskimi Turci, ali čim Kevenhiler vojsku u bojne redove svrsti, uzmakoše Turci. Žestoko je bio navalio Krištof Ungnad, koji je vodio prednje čete. Sam je smaknuo dva Turčina, jednog bodežom, drugog sabljom. Jedan Hrvat za kojeg se mislilo da je slabe vjere, ubio je vlastitog svoga šurjaka Turčina i odsjekao mu glavu i donijevši glavu pred generala posvjedoči vjernost viteza.”

Nigdje, u cijelom opisu operacije koju je vodio Kevenhiler, Lopašić ne spominje ni Visovac ni Blažuj, a budući da ova kula ne bijaše na spisku onih koje bijahu porušene na prijedlog generala Lenkovića, ne imade nigdje bolje osmatračnice s koje bi se pratio tok Kevenhilerovog pohoda. Odavde se mogao vidjeti i Drežnik, kojeg Kevenhiler prvog zauze, i Izačić, čija mu se posada predade, i Toplički Turanj, pod kojeg je Kevenhilerova vojska pala i rasula se po strništima Dubrava i obnoć se javila s hiljadu vatri oko kojih sjeđaše vojnici, okrećući na ražnjevima janjce ugrabljene u ratni plijen. Ujutro s visovačke kule mogao si prebrojati sve i jednog od 10.000 Kevenhilerovih vojnika. Kao na dlanu, mogao si ih vidjeti kako zaobilaze Mutnik i udaraju na Cazin, na Ostrožac i naposljetku nestaju preko Macinih dolova i Miostraha, da bi se za nekoliko sedmica pojavili razbijeni kugom i vojskom Ferhad-pašinom, koja vrati Cazin, a na Ostrožac navali topovskom paljbom.   

Kroz oktobarske magle sedam dana i sedam noći, neprestano, praskali su Ferhat-pašini topovi. Osmog dana izroni iz magle tužna kolona na čelu s porkulabom ostrožačkim Ivanom Bogdanićem, potomkom stare ličke obitelji. Uprkos zdravom razumu, koji je svim silama govorio da je svaki otpor uzaludan, njemu epitet “silan junak na Krajini”, kojim ga krstiše plemenitaši u Varaždinu i u Ljubljani i u Zagrebu, nije dopustio da se odmah preda. Možda je taj epitet utjecao i na Ferhat-pašu pa mu je dao obećanje da će, preda li se na vrijeme, moći slobodno proći sa svojom preostalom vojskom ispod Bisovca prema Bihaću. Ali, baš ovdje negdje pod Bisovcem, kazuje jedan izvještaj poslan iz Bihaća, kada se posljednji put okrenu da vidi tvrde bedeme svoga Ostrožca, te zamače prema Vrsti, od bisovačke kule stušti na Bogdanića i njegovu pokunjenu karavanu cijelo jato akindžija i martoloza i orobiše ih. Izvještaj izvjesnog generala Zaha, koji do našeg doba dobaci smjerni Radoslav Lopašić, kazuje da sužanjstva dopadoše i porkulab, i vojvoda, i sedam njemačkih vojnika, i četiri žene.