Vizualni i sonični identitet “Pink Floyda” ponajviše je određen dvama albumima koji bi pojedinačno u bilo kojem katalogu bili dovoljni da učine taj bend svjetskim fenomenom. Riječ je, naravno, o The Dark Side of the Moon i The Wall. Možda i najprepoznatljiviji album cover svih vremena, legendarna “prizma”, dizajnirana od strane “Hipgnosisa”, dugogodišnjih prijatelja i saradnika ovog benda, nastavlja prelamati svjetlo na bezbrojnim majicama i posterima, beskrajno se vrteći na raznim nosačima zvuka, dok je The Wall i dalje polazna tačka za mnoge nove fanove “Pink Floyda” putem nezaobilaznog i najuspješnijeg bendovog singla Another Brick in the Wall pt. 2, ili vrhunske, ponajbolje gitarske solaže u rok-muzici svih vremena koja zatvara pjesmu Comfortably Numb. O utjecaju i značaju ovih dvaju albuma na rok i cjelokupnu pop-muziku i kulturu mogle bi se napisati knjige, ali iole upućeniji “konoseri” klasičnog roka dobro znaju da se inspirativnost, kreativnost i osebujna eksperimentalnost ovog benda iz Cambridgea tu ne završava. Daleko od toga.
Bili to rani, fosforentni radovi psihodelijskog maga Syda Barretta, koji začudnom šarolikošću i dječijom svježinom u čijoj sjeni, pak, vreba egzistencijalna “mrakača”, očaravaju i straše nakon više od pola stoljeća, ili period “traženja” koji je učvrstio status benda kao prve linije eksperimentalnog/progresivnog roka, od hipnotizirajućeg Careful With That Axe Eugene do muzičkog putovanja koje predstavlja Atom Heart Mother, preko “bootlegova” ranih, konceptualnih turneja koje figuriraju kao preteča kasnijih konceptualnih albuma i predstavljaju pravo blago za zahvalnog istraživača – svi ti, dakle, relativno manje poznati izleti u Euterpino moderno carstvo itekako imaju svoj raison d'etre unutar diskografije “Pink Floyda” i uopće drugog vala “britanske invazije”.
Taj raniji period u kojem je “Floyd” tražio svoj glas, posebno nakon tragičnog povlačenja (odnosno izbacivanja iz benda) glavnog tekstopisca Syda Barretta, kulminirao je albumom koji je najavljivao takve epose kao što su Shine on You Crazy Diamond ili Dogs. Bio je to kultni Meddle, njihov šesti studijski album, izdat prije 50 godina.
FABRIKA ZA PROIZVODNJU NIČEGA
Početkom 1971. godine, nakon iscrpljujućih i neprestanih turneja u sklopu do tada njihovog najvećeg projekta Atom Heart Mother (prvi broj 1 “Pink Floyda” na listi najprodavanijih UK albuma), bend se našao u kreativnom ćorsokaku. Kako bi potakli kreativnost, došli su na ideju da svaki od četiri člana benda svira odvojeno na generalnu temu, uz minimalne instrukcije. Rezultati su, međutim, bili više nego neinspirativni i krajnje neusklađeni. Druga metoda kojom se bend bavio neko vrijeme, a koja će, kao mnogo štošta u njihovom katalogu naći mjesta na kasnijim albumima, nosila je naziv Kućni objekti. Waters, Gilmour, Mason i Wright su nastojali svakodnevne predmete kao što su gumice, vinske čaše, escajg i sl. upotrijebiti u stvaranju muzičkih zvukova. Projekt su brzo napustili, ali kasnije će mu se vratiti s mnogo više elana poslije Dark Sidea, a zvuk proizveden pomoću vinskih čaša postat će dio dugog uvoda u Shine On.
Početne demotrake napravljene u ovom ranom periodu nosile su inventivan naziv Ništa, odnosno Ništosti. Bila su to jezgra kasnijih ideja koja će procvjetati u primjetne pasaže ili čitave numere na novom albumu. Otežavajuća okolnost tokom snimanja albuma bilo je i to što je “Floyd” svako malo išao “on the road” da obavi svirku ili dvije. Međutim, to je imalo svoje prednosti u tome što je omogućavalo bendu da isproba nove ideje uživo prije nego se prenesu na vinil. Upravo je taj proces onaj koji će u mnogo čemu učiniti The Dark Side of the Moon konzistentnom epifanijom svega najboljeg u svijetu roka. Ovog puta pomoglo je u kristaliziranju centralne teme novog albuma. Tada je ona nosila naslov Son of Nothing (Sin ničega), odnosno The Return of the Son of Nothing (Povratak sina ničega – svojevrsna je to i potvrda besprijekornog britanskog pedigrea ovoga benda čiji samozatajni humor uvijek ispliva na površinu u njihovim intervjuima), a vremenom će evoluirati u svima dobro poznati Echoes.
MUHAMMAD IQBAL KAO INSPIRACIJA
U ranim skicama za pjesmu Echoes Richard Wright, tihi i nenametljivi klavijaturista benda, za mnoge “George Harrison” “Pink Floyda”, eksperimentirajući s opremom, uspio je proizvesti osebujan ton, jednu jedinu notu koja je podsjećala na sonarni zvuk, ping! podmornice. Bilo je u njemu i nešto muzikalnog, dakako, najavljujućeg, pozivajućeg – slušajući ga, čovjek zamišlja korake po ledu, ili dolazak nečega svečanog, nejasnog, potmulo zlokobnog, ali nečim ipak intrigantnog. Bio je to odličan uvod za ep od 23 minute, koliko traje čitava pjesma i isti snimak tog tona pojavljuje se na konačnoj verziji pjesme, jer bend nije bio u stanju da ga ponovo dostojno replicira.
U to vrijeme “Floyd” je i dalje pratila njima već omrzla reputacija “space rock” benda. Tako su nekoliko godina ranije tokom live TV prijenosa spuštanja na Mjesec pružali muzičku podlogu programu koji su pratili milioni. Bilo je to još u vrijeme dok je na čelu benda bio Syd Barrett. Pjesme kao što su Set the Controls for the Heart of the Sun samo su u očima dijela javnosti potvrdili onu opasku o “space rocku”, ali flojdovci su sada nastojali da se riješe tog epiteta.
Zanimljivo je, međutim, da je neposrednu inspiraciju za tekst pjesme Echoes pružila jedna pjesma pakistanskog pjesnika Muhammeda Iqbala koja je u engleskom poznata pod naslovom Dvije planete. Ona pjeva o prolaznosti i nemogućnosti potpune harmonije i jedinstva među dvjema osobama (Eternal union is a dream/ and severance the world's law supreme), ideja koju će Roger Waters preuzeti i prenijeti je u novo “okruženje”: okeanske dubine umjesto planeta i svemira. Taj motiv otuđenja, tako blizak svom našem mnijenju o svekolikom stanju današnjeg čovječanstva, Waters će razvijati i kroz kasnije albume “Pink Floyda”, koncept koji im je podario oštrinu, svježinu i za barem jedan pedalj veću umjetničku vrijednost u odnosu na olinjale 4/4 “sex, drugs and rock'n'roll” tlapnje.
Echoes je bez sumnje najbolja pjesma “Floyda” tog vremena. Njena usredsređenost, upečatljiva melodija, topla harmonija, rascvjetavajući zid zvuka, prodoran Gilmourov solo, solidan performans svih članova benda, posebno Wrighta, te eksperimentalna srednja sekcija iz koje slušalac naprosto “izroni” koju minutu kasnije blago povučen sijajućim notama da bi se s pjesmom oprostio kao sa starim prijateljem, stvarajući, možda, u sebi sliku stajanja na morskoj litici u predvečerje i mahanja za dalekim brodovima – šta je tu što jednu pjesmu, rok-simfoniju, ne čini pravim klasikom?! S obzirom na to da pjesma traje 23 minute, ona zauzima čitavu drugu stranu ploče. Echoes je i dalje jedna od najreprezentativnijih “Floydovih” pjesama, a posebno je bila omiljena u nastupima uživo. Kultni status ima njena izvedba u Pompejima, koncert koji su flojdovci odsvirali u poznatom rimskom gradiću uništenom u erupciji Vezuva, pred publikom koju su činili samo snimateljska ekipa i duhovi nastradalih Rimljana.
“MONTY PYTHON”, STARE ŽICE, BALET
Prvu stranu albuma zauzima pet pjesama koje potvrđuju eklektičnost i ekscentričnost “Pink Floyda” (recite to triput, ali brzo). Autorstvo za prvu pjesmu One of These Days dijele sva četiri člana benda, baš kao i za Echoes. Ova instrumentalna traka izdvaja se galopirajućim basom, “slide” gitarom i time što jedine “vokale” za nju posuđuje bubnjar Mason. Kostur pjesme čini udvostručeni bas rif koji sviraju zajedno i Gilmour i Waters. “Debeli” zvuk koji proizvodi jedan od basova dijelom je rezultat činjenice da je odsviran na zastarjelim žicama. Kada su Waters i Gilmour poslali studijskog pomoćnika da kupi nove žice, on se vratio dosta kasno, bez novih žica i bez novca. Opravdano su sumnjali da je bio u posjeti djevojci, ali snimanje je moralo da se nastavi, pa i sa starim žicama. Možda je i bolje što je tako bilo. One of These Days je bio redovno sviran na koncertima “Pink Floyda”, ali i solo koncertima Watersa i Gilmoura. U posljednje vrijeme svira ga i Nick Mason sa svojim bendom, koji će, uzgred budi rečeno, naljeto nastupiti u Zagrebu.
Drugo mjesto po redu zauzima jedna od rijetkih “Floydovih” ljubavnih pjesama. Nježna, akustična asocijacija na protekla ljeta i sanjarenje u visećim mrežama za ležanje, A Pillow of Winds je inspirirana igrom Mahjong, kojom je bend ubijao vrijeme tokom dugih turneja. Treća pjesma također je akustični uradak prepoznatljivog početnog, “uspinjućeg” rifa. Fearless je “ohrabrujuća”, “feel good” pjesma, prožeta izvedbom poznate himne fudbalskog kluba “Liverpool” You'll Never Walk Alone. Inače, nijedan član benda ne navija za taj klub (Waters je poznati navijač “Arsenala”). Neke od ranih muzičkih kritika i osvrta su je smatrale najboljom pjesmom na albumu.
Ostale dvije numere na prvoj strani ploče su zaboravne, ali doprinose generalnom osjećanju bezbrižnosti i lahkoti iz prethodne dvije pjesme. San Tropez je još jedna akustična pjesma, oda omiljenom bendovom ljetovalištu na Azurnoj obali, prožeta jazzovskim ukrasima Ricka Wrighta.
Flojdovci su bili veliki fanovi Monty Pythona, toliko da su čak snosili veliki dio troškova za film Monty Python i Sveti Gral. Prikaz njihovog smisla za humor nalazimo u pjesmi Seamus, faux-blues numeri u kojoj glavne vokale dijele Gilmour i pas Seamus. Iako neupečatljiva, više šala nego pjesma, nije mnogo gora od većine pjesama s ranih albuma jednih Rolling Stonesa.
Tokom i prije snimanja albuma bend je mnogo vremena provodio na turnejama. Tako su august 1970. proveli na jugu Francuske, gdje su imali sastanak s baletskim koreografom Rolandom Petitom. Ideja je bila da bend napiše muziku za njegovu baletsku trupu, muziku koja bi bila inspirirana Proustovim remek-djelom. Uvijek spremni da bdiju na granicama pop avant-garde, članovi benda entuzijastično su pristali, a Waters je čak kupio svih dvanaest tomova U traganju za izgubljenim vremenom očekujući da je svi pročitaju. No, kako to često biva s Proustom, Waters je odustao nakon samo jednog toma, a prema anegdoti, dobrohotni Gilmour nakon jedva osamnaest stranica. Ipak, do ugovorene saradnje će doći nešto kasnije, kada će baletani Rolanda Petita zaplesati uz kompozicije kao što su gore spomenuti One of These Days.
Album je izdat 30. oktobra 1971. godine. Prepoznat je odmah kao odmak u stvaralaštvu “Pink Floyda”. Gledajući unazad, bilo je jasno da je bend spreman za nešto mnogo veće. U međuvremenu, nastavit će održavati koncerte i svirke po svijetu i snimit će jedan muzički dokumentarac Live at Pompeii, kada su već uveliko radili na Tamnoj strani Mjeseca.
Ime samog albuma jeste igra riječi, od to meddle – miješati se (u nešto gdje čovjeku nije mjesto), uplitati se, zabadati nos i medal – medalja. Cover je radio “Hipgnosis” na prijedlog flojdovaca koji su htjeli sliku “uha pod vodom”. To je ono što su i dobili. Dizajneri Storm Thorgerson i Aubrey Powell izrazili su nezadovoljstvo ovim coverom, smatrajući da takav album zaslužuje mnogo bolje. Imaju pravo, ali ono zbog čega se fanovi vraćaju ovom upečatljivom ostvarenju jeste vrhunska muzika, jeste eho usamljenosti, ali i empatije koji odzvanja kroz sve najbolje pjesme “Pink Floyda”, što Echoes i nakon pedeset godina dokazuje da očito jeste.
