Bijahu to godine kada glasovitog Karla Paržika modernisti odgurnuše u zapećak. Trošio je penzionerske dane šetajući niz Miljacku i obilazeći svoju bogatu zaostavštinu – Aškenaski hram, Evangelističku crkvu, Zemaljski muzej, Marijin Dvor i, opet, obrnutim redoslijedom – mora da je bio ponosan: on je ovom gradu izvajao lice. Odbačao se od te zgrade kao od kakve stubove i one su budile u njemu sjenke negdašnjih fantastičnih uzleta duha i održavale ga u životu. Njemu nije trebao nikakav fotoalbum, od onih kakvi tada bijahu u modi, sve njegove uspomene krile su se u fasadama i utrobama tih zgrada kojima je produbio duh Sarajeva. Dok je koračao obalama Miljacke i zvektio svojim štapom po kaldrmi, oko njega iskakale su fotografije, svaki od detalja na tim fasadama zrcalio je i fragmente iz njegovog privatnog života.

Iz potpunog zaborava izvlačili bi ga s vremena na vrijeme crkveni oči. Njima se dopadala Paržikova tvrdoglava nakana da od sebe odbaci svaku kićenu novinu, kako je posprdnim tonom u krugu najintimnijih prijatelja nazivao prenaglašene dekoracije koje su donosila secesija, a kasnije i modernisti. Oni, crkvene glavešine, još uživahu u njegovim jednostavnim formama u dahu historicizma i još bi im predstavljalo pravu čast kada bi on pristao da svojim rukopisom, kako su to voljeli kazati, posveti njihovu bogomolju, kao da je kakav kardinal. On je sam slutio da je tu više riječ o sjeti za prohujalim vremenima kada su katoličke crkve nicale na sve strane širom Bosne i kada naprosto nije spuštao glavu od posla, a sa svih strana prostranog Austrougarskog Carstva svakodnevno doseljavahu katolici i tada bijahu glavna konfesija u Bosni. Toliko je tada radio projekata za crkve da su ga kolege u šali nazivale biskupom.

Međutim, taj naziv bi mu pristao tek sada, kada se cijeli njegov posao sveo na iscrtavanje bogomolja te ga je u dubini sebe obavljao nevoljko, nikako ne nalazeći u sebi ni trunke onog starog zanosa kada bi ga nadahnuće obuzelo u takvoj mjeri da su ideje pristizale brže nego bi ih uspio zabilježiti. Pa, ipak, uprkos svemu tome, svaka nova narudžba silno bi ga obradovala i on bi naprosto pohrlio ka novom objektu. Uslijed tog ushićenja, zaboravljao bi da će se odbiti od buduću zgradu čim nad praznim papirom počne da traži neka prošla vlastita rješenja, da ih miješa s drugim prošlim vlastitim rješenjima, da ih dograđuje, potpuno svjestan da to više nije čin stvaralaštva nego da samog sebe odavno kopira i od sebe prepisuje, ako je takvo nešto uopće moguće.

Tako je bilo i ovaj put. Čim je dobio poziv od biskupa Šarića da uradi nacrt za crkvu u Lukavcu, potražio je on u svojim sjećanjima neka rješenja koja je unio u crkvu što ju je prošle godine dovršio u Osovi, mjestu u tronošcu između Žepča, Zavidovića i Maglaja. Projektanti, a kasnije i izvođač radova načinili su u toj crkvi nekoliko kardinalnih grešaka zbog kojih joj je Paržik predviđao kratak vijek te je ovu biskupovu ponudu prihvatio kao mogućnost da je prebaci, ili bolje reći precrta u Lukavac i tako sačuva u životu.

Godina je 1931. i zamišljamo, Karlo Paržik obrete se u Lukavcu. To je pogrbljeni sedamdesettrogodišnji starac, guste sijede kose začešljane odostraga, s nekom dječijom začudnosti na ozarenom licu, nju ni brkovi ne mogu ublažiti. Oslanjajući se na štap i trpeći bolove u koljenima, on se spušta iz kupea i šeširom zaklanja lice kako bi se zaštitio od lokomotivnog dima koji vjetar vije na sve strane i raščešljava niz sprečansku ravnicu. Stenjući, još jednom se samom sebi zaklinje da će već od sutra početi preskakati večeru jer se previše kilograma omotalo oko njegovih krupnih kostiju, a zglobovi načeti reumom sve su slabiji. Iz dima izniče mladić široka osmijeha, izgovara njegovo ime i, ne čekajući odgovora, hvata ga za mišku, pomaže mu da se spusti na peron.

Taj mladić vodi ga prema novom mercedesu. Usput mu se predstavlja: zove se Mato Janešić i prije dva mjeseca doselio je iz Zagreba. Otvarajući mu vrata automobila, kazuje Mato da je lični vozač direktora sodare “Solvay” Fritza Müllera i da ga je on poslao pred cijenjenog arhitektu. Osim toga, govori mu kako ga je velečasni Karlo Cankar, župnik Župe Anđela čuvara, zamolio da se u njegovo ime ispriča jer je nekim hitnim poslom rano morao u Tuzlu te je planirao da se vrati do dolaska vlaka iz Doboja, ali, eto, nije uspio. Reče mu da su u posljednji čas donijeli odluku da župi promijene ime, a time i samoj crkvi, odsad će se zvati Crkva svetog Ante Padovanskog.

Za to vrijeme Karlo Paržik okreće se oko sebe i ne može da se načudi tolikoj bjelini, čini mu se da je cijeli grad sasvim bijel. Oduvijek je sanjao o gradu bez historije koji bi arhitekti izgradili po vlastitoj mjeri, kao što je ovaj prosut iz tvornice niz tračnice na jalovoj livadi kao iskorištena voda. Sasvim zanesen tom bjelinom, on stoji pred automobilskim vratima i brujanje mnoštva s perona udaljuje se kao u nekom dalekom odjeku, a sve bliža postaje huka vode koja pršti na vodoskoku okruženom lijehama šarenog cvijeća.

Mato ne prestaje pričati, skače s teme na temu, govori kako je direktor nedavno kupio automobil, a budući da niko nije imao vozačku dozvolu, onda je doveo njega iz Zagreba, njemu da se sviđa ovo radničko naselje i da planira ovdje da pusti korijenje i da otvori restoran i da je već našao mjesto okruženo prekrasnim bagremima. Direktor Müller u svojoj je vili, čeka ga, pa priča da je ta vila kao da je iz bajke izašla, okružena hrastovima i kestenjem, a direktorova namjera je da se gospodin Paržik prvo odmori od naporna puta, a sutra može obići crkvu, i govori mu Mato kako je fabrika sode, u kojoj radi mnogo katolika, svesrdno stala finansijski iza njihove nove bogomolje, kojoj se cijeli grad obradovao.

Karlo Paržik više ga ne sluša. On je sad zakoračio prema vodoskoku, zamišljajući kako cijeli jedan grad ističe iz bjeline i rađa se u tim prozračnim mlazovima. Naginje se i hvata vodu u dlanove zgrčene u čašu i trlja se vlažnim prstima po vratu. Pred njim kroz rastrgnute draperije dima izniču barake izgrađene pored same tvornice. Preko ramena im izviruju šupe ispunjene blejanjem koza. Nevidljive, kokodaču kokoši, cijelom gradu obznanjujući da su upravo snijele jaje.

Propet na tarabe, kukuriče pijetao šarenog repa, a njegov glas podbača resko kvockanje kvočaka za kojima gaze redovi crnih, bijelih, crvenih, grahorastih pilića. S tim glasovima miješa se cika golotrbe djece, koja se, zavijena bjelinom dima, prskaju pod česmom iz koje teče topla voda. Tu bjelinu razbija rumena jedrina paradajza što se sjaji u tepsiji na glavi žene koja izlazi iz redova bašči. Iza nje proviruju natekla tijela modrih patlidžana i rogate paprike koje tek treba da pocrvene. Preko njih presijavaju se bakrena leđa dvojice muškaraca pred hrpom cjepanica i nad njihovim glavama, nestvarna u toj bjelini, bljesne s vremena na vrijeme sjekira, kao da odašilje neke tajanstvene znake.

Mato mu pojašnjava da je to Kolonija, naselje izgrađeno za nekvalificirane radnike. U svaku od tih baraka, deklamira Mato kao đače koje je napamet naučilo školsku lekciju, dovedena je pitka voda. Onda ponizno obara glavu, poput kakvog amaterskog glumca, spušta glas i kazuje kako, nažalost, česmu, skupa s kupatilom i zahodom, dijele dva stana, odnosno dvije porodice. Ali zato, govori Mato, sad podižući glavu i tražeći u svom glasu izgubljenu veselost i pokazujući razigranu golotrbu djecu, pošto je naselje uz samu fabriku, to njegovi žitelji mogu koristiti toplu vodu u dvorištu do mile volje i ovo su jedini radnici u cijeloj Bosni koji dvadeset četiri sata na dan imaju dostupnu toplu vodu, a zaostali pramenovi lokomotivnog dima viju ponos iz Matinog glasa visoko preko hrbata bijele fabrike.

Bjelina se dalje od fabrike proteže kroz stotine čaršafa ovješenih na štrikove pomoću željeznih štangi uzdignutih visoko, pod krovove prekrivene bijelim prahom. Posljednji rastrgnuti okrajci lokomotivnog dima plaze među njima. Vjetar mlatara njima po krovovima i bijelim fasadama dvospratnica pokazujući s trena na tren ogoljen vrh crkvenog zvonika. U Karlu Paržiku narasta ono davno ushićenje i on dugim koracima, zaboravljajući na bolove u koljenima i na reumu, zakorači tamo. Neispisani bijeli papir, čist i nevin, šapuće kao u nekom magnovenju i čini mu se da bi ovdje podigao grad koji bi se ogledao u samome sebi, ničemu ravan. Ako se ikada neki njegov san otjelovio u stvarnosti i huknuo u javi, onda se to upravo dešava.

Za Paržikom koraca zbunjeni Mato. Potpuno je svjestan da će se direktor Müller ljutiti na njega što odmah nije dovezao njihovog gosta u vilu, već mu dopustio da se, tako umoran, lomata po Lukavcu. Govori mu da se to naselje zove Filipstan ili Filipovac, ali nikako ne može da se sjeti da li mu je direktor Müller pričao kako je, po kojem Filipu, dobilo naziv. Zato mrkljači o tome kako ovdje, u ovim kućama žive soda-majstori i fabrički činovnici i, da bi samog sebe zabašurio, nastavlja deklamirati kako se na sve strane grade novi stambeni objekti i još štošta, gradi se novi vodovod, kanalizacija, kino, škola i čitaonica, i biblioteka, i ambulanta, i javno kupatilo, i vježbalište, i igralište i Mato se sav uspuhao da sustigne svoga gosta. Sad, kao u inat, ovaj naglo staje i zbunjeno zagleda tu zidanu peć i ogromni bakreni lonac iz kojeg se puši i bijela se para, praćena ženskim kikotom, lijeno rasteže preko bijelih čaršafa koji se viju na sve strane oko njih i svojim rubovima ih šamaraju po licu.

Isprepadani Mato sav se predaje nastojanju da stvar koliko-toliko izgladi, te da, ako već nije ispunio svoju zadaću i odmah ovog nezgodnog gosta odvezao u direktorovu vilu, da mu se barem sada nađe pri ruci i da mu pruži svaku moguću informaciju, sasvim zaboravljajući da je ono što on upravo radi posao direktorov i da je planiran tek za dan sutrašnji i da njegove riječi nikako ne mogu imati snagu direktorovih. To je veš-kuhinja, govori zbunjeni Mato i uspravlja se i traži u sebi važnosti i zamišlja da je direktor, i objašnjava kako svi stanari ovdje na Filipstanu jednom sedmično otkuhavaju bijelo rublje i čaršafe i ostalu bjelinu, a u vrelu vodu dodaje se soda i zato su posteljine tako nestvarno bijele i prozračne. I ne zavezuje Mato jezik, već sve žustrije upada u vlastitu besjedu samo kako ne bi mislio na čas kada ga direktor Müller počne pred svima ružiti zbog toga što je dopustio gostu da... Iznad veš-kuhinje, pogledajte, govori Mato, sav zgrudan u grč, direktor je naložio da se postave bojleri i dok se haljinke otkuhavaju, u tim bojlerima zagrijava se voda, i okreće se svome gostu i smiješi se i proučava mu lice da vidi kakav je efekt stvorila na njemu ova novina i dosjetka njihovog plemenitog direktora.

Ali Paržik mu je već okrenuo leđa, ostarjeli arhitekt usporava, ramena mu se spuštaju, sav naliježe po svome koraku. Nešto se u njemu nenadano prelomilo, kao da ga je inspicijent kakvog pozorišta upravo proveo iza zavjese i ondje mu pokazao sva ona vitla i čekrke i ostala čuda pomoću kojih se dobiva čarolija na pozornici. Bijeli grad i sva njegova nevinost ostali su sada iza njegovih leđa, a pred njim stoji crkva, nova, u punom sjaju i on joj se uopće nije obradovao. Naprotiv, u tom trenu postavio je sebi isto ono pitanje koje je desetine puta postavio dok ju je crtao: Zašto biskup nije uzeo nacrte koje je još prije dvadeset dvije godine, još kada je osnovana ova župa, za crkvu u Lukavcu uradio njegov kolega i prijatelj Josip Vancaš? Zašto je angažirao njega, čovjeka koji više ni s čim ne može biti zadovoljan?

U tom trenutku, s lijeve strane od ulaza u crkveno dvorište, iz župnog stana po kojem odjekuju udari čekića, izlazi čovjek u bijelom odijelu, skida šešir, duboko se klanja i namiče na lice osmijeh pun ljubaznosti. To je Florijan Štraus, vlasnik građevinskog preduzeća iz Tuzle koje izvodi radove na crkvi. On će u povijesti Crkve svetog Ante Padovanskog i u historiji grada Lukavca ostati upisan kao autor nacrta za župni stan, koji se, nažalost, po estetskim vrijednostima neće moći uporediti s crkvom, pa će biti potpuno izostavljen kada se crkva bude upisivala među nacionalne spomenike bosanskih naroda.

Dok ga Štraus vodi u obilazak crkve, a Mato se vraća svojim bojaznima, u Paržiku se javlja onaj ukus gorčine koji ga prati već mjesecima, još otkako je završena crkva u Osovu. Kako je u isto vrijeme po njegovim nacrtima građena i crkva u Olovu, to nije mogao najbolje da vrši nadzor, niti da putuje u to mjesto između Žepča, Maglaja i Zavidovića. A kada bi gotova, pokazaše se nepopravljivi propusti. I to ga je tištalo i to je bio možda i najvažniji razlog zbog kojeg je želio da crkva u Lukavcu liči na onu u Osovi. Slutio je da onoj nije dug vijek i da će se za koju deceniju morati sasvim porušiti, kao što su prije koju godinu srušili osovsku staru kamenu crkvu da bi sazidali novu. I dok je Štraus pričao bez prestanka, Karlo Paržik se zaklinje, opet sam pred sobom, da mu je ovo posljednja zidana crkva i da će odsada, kao da je pred njim cijelo jedno stoljeće, svaku narednu raditi u armiranobetonskoj konstrukciji.

Sutradan, dok bude sjedio na balkonu Müllerove vile ili obilazio pogone u sodari, gorčinu u ostarjelom arhitekti zamijenit će jedan sasvim drugi osjećaj: okružen tom nestvarnom bjelinom, ljudima koji govore njemački, nekom prirodnom disciplinom koja je izbijala iz svake riječi i svakog pokreta i nekom potrebom za pojednostavljenjem svega što ih okružuje, Karla Paržika će pratiti osjećaj kako se vratio u prošlost i kako Austrougarska Monarhija iz Lukavca još nije otišla i kako živi ona ovdje kao neki bijesni izgnani maršal na kakvom pustom otoku koji mu pobjednici odrediše kao kaznu i doživotni zatvor.