Kultura | 25.04.2024.

Dan u muzeju

Papa je tražio od Kulina bana da mu pošalje visočko krzno

Ranije se mislilo da lokaciju Kulinove crkve treba tražiti u Gornjem Moštru, na lokalitetu Slibe, ali je nedavnim arheološkim istraživanjima ta mogućnost u velikoj mjeri odbačena jer su otkopane ruševine identificirane kao ostaci rimske crkve

JAKUB SALKIĆ

Visoko je grad u kojem je, slobodno se može reći, najdublje ukorijenjeno bosansko srednjovjekovlje. Grad koji je bio politički i privredni centar srednjovjekovne bosanske države. Brojni su arheološki lokaliteti u kojima su pronađeni neki od najvrednijih predmeta koji svjedoče o slavi i veličini banovine, kasnije kraljevine Bosne – od krunidbene crkve kralja Tvrtka I i njegove grobnice u Milima-Arnautovićima do starog grada Visoki. Svi najznačajniji nalazi čuvaju se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, ali ponešto je ostalo i u Zavičajnom muzeju Visoko, osnovanom 1953. godine.

Zavičajni muzej Visoko ima bogate kolekcije u nekoliko različitih zbirki. Ali ovoga puta željeli smo predstaviti ono što je vezano za srednjovjekovnu Bosnu.

U tom smislu, Dženeta Lepić arheolog kustos-pripravnik pokazala nam je nekoliko pozlaćenih naušnica koje se sastoje od tri jagode izrađene tehnikom filigrana i granulacije. One su pronađene u Zgonovima kod Visokog, a prve informacije o njima dala je Irma Čremošnik, koja navodi kako su tokom istraživanja 1953. godine ispod jednog stećka na nekropoli pronađene dvije pozlaćene naušnice. Potječu iz 11/12. stoljeća.

Kao što je poznato, od tri primjerka povelje Kulina bana, nijedan se ne nalazi u Bosni i Hercegovini. No, Zavičajni muzej u Visokom može se pohvaliti vjernom replikom povelje, koju je uradila konzervatorica Elha Šaran.

“Za izradu replike naručili smo iz Zagreba materijal na kojem se pisalo u srednjem vijeku, a to je pergament. Mastilo koje je koristila napravljeno je na organskoj bazi u skladu s originalom. Ovom replikom, kao jednim jako važnim materijalnim dokazom, upotpunili smo srednjovjekovnu zbirku”, kaže Habiba Efendira-Čehić, kustos Muzeja.

REPLIKA POVELJE KULINA BANA

Vrijednost ove replike jeste u tome što je to naš prvi pisani spomenik u kojem se, između ostalog, spominju i te ekonomske veze s Dubrovčanima, odnosno u kojem ban Kulin dozvoljava Dubrovčanima trgovinu na svojoj teritoriji.

Jedan od zanimljivih eksponata u Zavičajnom muzeju, koji nažalost još nema svoju stalnu muzejsku postavku, ali vjerovatno će je uskoro dobiti, jeste i srednjovjekovno misno zvonce iz kora crkve sv. Nikole u Milima, Arnautovićima. Ono je pronađeno 1967. godine tokom manjih sondažnih istraživanja, i zanimljivo, na njemu je utisnut pečat na arapskom jeziku.

A tu priča postaje još zanimljivija. Naime, postoji mogućnost da bi baš ta crkva u Milima mogla biti ujedno i crkva Kulina bana.

Pavao Anđelić, koji je vodio reviziono iskopavanje, našao je unutar temelja crkve, za koju se smatra da je krunidbena crkva Tvrtka I, temelje manje crkve, čiji ostaci ostaju hronološki neodređeni.

“Ostaci te najstarije građevine vjerovatno su ispod ceste koja danas prolazi pored crkve”, kaže arheolog kustos Dženita Lepić.

Naime, kako piše Pavao Anđelić u knjizi Visoko i njegova okolina, reviziono iskopavanje pokazalo je postojanje rimskih objekata u neposrednoj blizini srednjovjekovne crkve, međutim debljina zidova te crkvice od oko 1,3 metra ne odgovara ni antičkim ni kasnoantičkim crkvama, luk građevine je bio iskrčen, a produžni zid je prekrila cesta, stoga ostaci ovog objekta do daljnjeg ostaju hronološki neodređeni.

Možda ćemo nešto više o tom objektu saznati ove godine kada bude podignuta cesta i urađeno sistematsko arheološko istraživanje.

“Na osnovu ovih podataka možemo pretpostaviti da bi ranokršćanski objekat mogla biti Kulinova crkva. Imamo za nju i materijalni dokaz, odnosno ploču koja je pronađena u Muhašinovićima. Postoji mogućnost da bi to mogla biti Kulinova crkva jer odgovara tom periodu, kraj 12. vijeka”, objašnjava kustosica Efendira-Čehić.

Ćiro Truhelka naveo je da je ploča Kulinove crkve pronađena u “Tuštinoj njivi” u Muhašinovićima, koja se nalazi na lijevoj obali rijeke Bosne, nizvodno od crkve sv. Nikole, koja je na desnoj obali Bosne. Sada je tu naseljeno mjesto, ispresijecano putevima, pa čak i autoputom.

Dakle, pretpostavka da je u Milima Kulinova crkva ima smisla jer je ploča pronađena na obali rijeke Bosne nizvodno od crkve u Milima, mada se ne može isključiti ni pretpostavka da je bila još jedna crkva na lijevoj obali Bosne. Ranije se mislilo da lokaciju Kulinove crkve treba tražiti u Gornjem Moštru, na lokalitetu Slibe, ali je nedavnim arheološkim istraživanjima ta mogućnost u velikoj mjeri odbačena jer su otkopane ruševine identificirane kao ostaci rimske crkve. Replika ove ploče nalazi se u Zavičajnom muzeju, a original je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

VISOČKI ZANATLIJE

Jedna od zanimljivijih zbirki Zavičajnog muzeja jeste etnografska zbirka, koja sadrži sve ono što se odnosi na zanatske djelatnosti, a Visoko je poznato upravo po svojim zanatlijama – kožarima, grnčarima, mesarima...

Najstariji dokument o kožarskoj proizvodnji u Visokom potječe iz 1180. godine, navodi Anđelić u knjizi Visoko i njegova okolina, te dodaje: “U jesen te godine papa Aleksandar III uputio je u Dalmaciju i čitavu Slavoniju svoga legata Tebalda radi sređivanja vjerskih prilika. Legat je ponio sa sobom i posebno papino pismo za bosanskog bana Kulina. Kako je legat (poslanik) bio spriječen da osobno dođe u Bosnu, on je po kuriru poslao Kulinu i papino i svoje popratno pismo. U Vatikanskom arhivu sačuvan je koncept ovoga popratnog (legatovog) pisma, a u njemu se i nalazi najstarija vijest o kožarstvu u Visokom. Koncept, kao i samo pismo pisani su latinski, a njegov prijevod glasi: Plemenitom i moćnom mužu Kulinu, banu Bosne, Tebaldo, po milosti Božijoj, subđakon svete rimske stolice i crkve, poslanik apostolske stolice pozdrav sa blagoslovom i pobjedom. Imali smo veliku želju da vas osobno vidimo i da vam izručimo blagoslov i pismo gospodina pape, sada, pak, kada sami to ne možemo, preko donosioca i blagoslov i pismo gospodina pape šaljemo, te odajemo priznanje veličini vaše dobrostivosti i slave moleći da nam, u čast svetoga Petra apostola i gospodina pape, i za spas vaše duše pošaljete dva roba i kunećih kožica, te, ako vaša mudrost želi po nama što gospodinu papi poručiti, znajte da ću vas rado i vjerno uslužiti.”

Historičari se slažu da je Visoko s najbližom okolinom najstarije poznato sjedište bosanskih vladara. To posebno važi i za Kulina bana; natpis na čuvenoj Kulinovoj ploči s njegove crkve u selu Biskupićima (današnji Muhašinovići) kraj Visokog jedini je dokument koji bana Kulina direktno povezuje sa sasvim određenim mjestom u Bosni. Normalno je i logično očekivati da se u vladarskom sjedištu i obavljaju takve djelatnosti kao što je prerada dragocjenih krzna, koja, uostalom, i služe u prvom redu samom vladaru i njegovu dvoru. Neobično je važna i činjenica kako za kvalitetu, tako i za obim proizvodnje da su bosanska (visočka) krzna bila poznata i cijenjena i na papinskom dvoru. Ne treba zaboraviti da je Rim u to doba, uz Carigrad, najveći centar svjetske mode.

Koža je, kako izgleda, u čitavom srednjem vijeku bila jedan od važnijih artikala izvozne trgovine s Dubrovnikom. Tako se zna da su početkom XV stoljeća otac i sinovi Hrankovići, koji su poslovali u Visokom, između ostaloga, izvozili i kožu. Osnovni tehnološki poslovi na koži morali su biti obavljeni već u Bosni (dakle, u Visokom), a njih su mogli obaviti samo zanatlije – kožari. Godine 1421. visočki trgovac Vukosav Pribisalić imao je među robom i dva tovara učinjenih ovčijih koža. Jeftine sirovine svakako su privukle i dubrovačkog čizmara Antonija, za kojeg se zna da je obavljao svoj zanat u Visokom 1422. godine.

Dubrovački krojači također su povremeno dolazili u Visoko i tu se bavili svojim zanatom duže ili kraće vrijeme. Po slučajnim zapisima, koji su najčešće nastajali prilikom sudskih sporova među članovima dubrovačke kolonije, zna se za imena trojice krojača koji su radili u Podvisokom. To su: Milašin (1423), Milat (1427) i Radivoj (1437).

Godine 1454. jedan mladić iz Podvisokog Stipša Bjelčić stupio je na trogodišnje izučavanje krojačkog zanata u Dubrovniku.

Jeftine sirovine, a zatim i dobre i brojne mušterije, privlačile su u Visoko i dubrovačke zlatare. Za sada se, po imenu, zna samo za četvericu, ali ne može biti sumnje da ih je bilo neuporedivo više s obzirom na veliki promet trgovine srebrom.

“Ukazujem da ime sela Moštre indicira i vrlo staru formu organizacije zanatske djelatnosti; to je tip naselja zanatskog sela u kojem praktično svi stanovnici poznaju određenu zanatsku vještinu. Takvih relikata ima po Bosni mnogo, a posebno u bližoj okolini Visokog. Još uvijek se zna za lončare u Liješevi, krošnjare u Zimči i češljare u Goduši. Kao najstarije i najznačajnije tržište poljoprivrednih proizvoda u gornjoj Bosni, Visoko je, sasvim sigurno, privlačilo i veliki broj zanatlija čiji su proizvodi bili potrebni ratarskom i stočarskom stanovništvu, koje je svoje proizvode prodavalo na visočkom trgu. Nažalost, bliža dokumentacija ove djelatnosti nije moguća”, navodi Anđelić.

Keramičke posude i njihovi dijelovi pronađeni na brojnim arheološkim lokalitetima u Visokom, a koji se čuvaju u Zavičajnom muzeju, potkrepljuju ove tvrdnje.

Habiba Efendira-Čehić objašnjava da su oblici posuda izrađivanih u srednjem vijeku zadržani i danas, kao i ukrasi na njima, s tim da se može pratiti taj razvoj grnčarstva kroz ukrase. Oni su, kako rekosmo, ostali isti, samo su u srednjem vijeku utiskivani u keramiku, a kasnije, od osmanskog doba, oslikavani su na keramici, odnosno grnčariji. Također, po obliku se može pratiti taj razvoj, naime, jasno je vidljivo kako srednjovjekovni krčag prelazi postepeno u ibrik u osmanskom period.

“I tada, u srednjem vijeku, radilo se na grnčarskom kolu koji se ručno pokreće (naravno, danas su se oni mala modernizovali). Na ručnom kolu bilo je teže napraviti posudu jednakih proporcija, ali je to uspješno rađeno. I tada se radilo od iste glina koja se kopala u Liješevi, kao i danas. Ista su se rahtla koristila kao i sada, oslikavalo se guščijim ili kokošijim perom, crvenom i crnom bojom od prirodnih pigmenata, često se upotrebljavao crni pigment struganjem čađi s dimnjaka”, objašnjava Efendira-Čehić.

Iako nema podataka, pisanih izvora koji bi to mogli potvrditi, vjerovatno visočko umijeće sušenja mesa ima svoje korijene u srednjem vijeku, jer morali su imati način konzerviranja mesa ako su proizvodili toliko kože, a i sama važnost koja je pridavana trgovini solju, koja je prirodni konzervans mesa, ukazuju na to da je visočka pečenica vjerovatno bila poznata i u srednjem vijeku.

U svakom slučaju, visočki Zavičajni muzej danas se može pohvaliti da jedini na cijelom Balkanu ima sačuvanu originalnu tabačku stupu, koja je stoljećima bila korištena za obradu kože, kao spomenik svojim kožarima, a i ostalim visočkim zanatlijama.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Jahačica na jahaćici u klanjaćici zabasala kroz stajaćicu

Ibrišimović: Kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao

Šaban Šarenkapić: Na Bajram duša im je ličila na cvijet

SAFVET-BEG BAŠAGIĆ: Na Bajram