Književnost Bošnjaka na području bivše Jugoslavije doživjela je nagao procvat poslije Drugog svjetskog rata, kao i književnost Makedonaca i Albanaca, s tom razlikom što je ona i u međuratnom razdoblju bila razvijena, pogotovo njen najvažniji dio u Bosni i Hercegovini. Poslije rata pojavljuju se pisci u svim dijelovima južnoslavenskog područja gdje žive Bošnjaci, a skoncentrisani su na Sarajevo i najveće gradove Bosne i Hercegovine.
Bošnjački pisci djeluju poslije Drugog svjetskog rata najvećim djelom u Sarajevu, zatim u većim gradovima Bosne i Hercegovine (Banja Luka, Mostar, Tuzla, Zenica), ali i u Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Prištini i drugim mjestima, posebno u Sandžaku. Pisanje je dobilo karakter masovnosti i žanrovske izdiferenciranosti, sa svim odlikama književnoga stila ostalih južnoslavenskih naroda, a možda čak i više nego u drugih. Jer, za razliku od preporodnog i razdoblja, između dva svjetska rata kada su postojale posebne bošnjačke institucije i djelimično odvojen književni život, poslije Drugog svjetskog rata takvih, izuzev onih isključivo vjerskog karaktera, nema i Bošnjaci se književno organiziraju zajedno s ostalim narodima u Bosni i Hercegovini i šire na jugoslavenskom prostoru.
Ta otvorenost prema drugima osobina je savremene bošnjačke književnosti i dokazuje da se njome ne gubi samobitnost već se potvrđuje u slobodnoj utakmici i asimilaciji vrijednosti literatura na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku, uz očuvanje nekih posebnosti orijentalne duhovnosti u izboru tema, u jezičko-stilskim rješenjima i psihološkim odlikama.
Zahvaljujući tome, Bošnjaci su poslijeratnoj kulturi Jugoslavije dali nekoliko značajnih ličnosti u slikarstvu, filmu, a i u književnosti. Čak se može reći da su i najbolji oni poslijeratni bošnjački pisci koji su bili najotvoreniji prema srpskoj i hrvatskoj književnosti i koji su znali sačuvati svoje nacionalne korijene a da time ne ugroze ni prihvatanje evropske kulturne i književne tradicije (M. Selimović, S. Kulenović, M. Begić, M. Dizdar, Ć. Sijarić, D. Sušić).
Ti pisci su se formirali u okviru međuratnog pokreta socijalne književnosti, pa je univerzalna komponenta njihovog djela i odbacivanje uskih konfesionalnih granica i nacionalne zatvorenosti već time morala biti izražena. Ujedno, u njihovim djelima najbolje se prepoznaju posebne odlike bosanskobošnjačke književnosti koje nisu lišene i daleke srodnosti s istočnim književnim naslijeđem.
To su sklonost meditiranju, lirski stil, čulna eksplozivnost, odbacivanje strogih metričkih shema u poeziji, hibridnost izraza, naklonost prema temama i motivima prošlosti, izbjegavanje naturalističkih slika i dijelom pojačana učestalost turcizama u jeziku i slično.
