Milman Peri i Albert Lord bili su istraživači s univerziteta na Harvardu koji su krenuli na balkanske prostore da bi, istražujući osobenosti muslimansko – bošnjačke epike, razriješili homersko pitanje, odnosno uspostavili odnos između analitičke i univerzalističke teorije o nastanku Homerovih epova. Oni su na tim prostorima pronalazili pjesnike – pjevače epskih narodnih pjesama i tragali za onim što ih u pogledu izvođenja, u tehničkom smislu, ali i broju stihova koje guslari znaju napamet čini pjesnicima – pjevačima. Između ostalih, jedno od najznačajnijih pronalazaka do kojih su u ovim istraživanjima došli jeste pjesničko – pjevačka vrijednost Avda Međedovića. 

Milman Peri je boravio u dva navrata na ovim prostorima i to 1933. a zatim se vratio u Jugoslaviju i tamo boravio od juna 1934 do septembra 1935, a pomagali su mu uglavnom Nikola Vujnović (pjevač iz Stoca) i Albert Lord, bivši student na Harvardu i budući kustos zbirke Milman Peri. 

Tokom tih 15 mjeseci prikupili su više od  12.500 pojedinačnih tekstova, uglavnom u pisanoj formi, ali mnogi od njih snimljeni su na dvostranim aluminijskim diskovima. Ovi zvučni snimci nastupa predstavljaju značajnu prekretnicu u zbirci usmene poezije, budući da je uređaj za snimanje koji su koristili, a koji se sastojao od dva gramofona povezana prekidačem, omogućavao Periju i njegovim pomoćnicima da snimaju pjesme bez prekida i neograničeno naizmjenično. Ovi snimci, sačuvani na preko 3.500 aluminijumskih diskova, prepisani su u 95 sveski i nalaze se u Harvardskoj biblioteci.

Pored junačkih i lirskih pjesama, Peri i njegov tim snimili su i brojne razgovore sa sandžačkim narodnim pjevačima.

Tada će snimiti i kolašinskog muhadžera i epskog pjevača Šeća Kolića koji je rođen davne 1867. godine u Kolašinu, a kasnije je učinio muhadžirluk za Bijelo Polje, gdje je živio u selu Zminac (Rasovo). U razgovoru koji su vodili s njim, poteglo se i pitanje nacionalnog osjećanja. Zanimljivo da je Kolić još tada, bez imalo zadrške rekao da je Bošnjak.

Na pitanje: "Kada su bili u Kolašinu, kako su se osjećali, da su Crnogorci ili Bošnjaci", Kolić odgovara bez dvojbe.

"Bošnjaci, no kako. Ooo, Bošnjaci prve klase. A, bez arnautluka", odnosno bez primjesa albanskog identiteta.

Ovaj audio odgovor na svom Facebook profilu nedavno je objavio profesor iz Novog Pazara Damir Gruda, koji već godinama vrijedno radi na skupljanju i prezentaciji arhivskog materijala vezanog za Sandžak i Bošnjake, a koji se u zadnje vrijeme digitalizuje i nalazi po raznim evropskim i svjetskim bibliotekama i arhivama.

Zanimljivo da Šeća Kolića pominje i sandžački historičar mr. Avdija Avdić u tekstu o vođi sandžačkih ustanika Jusufu Mehoniću koji je u listu „Sandžak“ objavljen 1990. godine. Naime, Ustanički komitski pokret u Sandžaku je bio aktivan od 1912. do 1926. u odbrani ugroženog bošnjačkog stanovništva od strane srpsko-crnogorskih režima. Zbog velikog broja uspješnih akcija protiv kraljeve žandarmerije i četnika Koste Pećanca, vođa pobunjenika Jusuf Mehonić ubrzo postaje nacionalni junak. Pomagali su ga i krili mnogi u oba dijela Sandžaka. Zanimljivo da u tom tekstu mr. Avdić upravo Šeća Kolića pominje kao jednog od najvernijih jataka Mehonića, odnosno saradnika koji ga je skrivao prilikom čestih potjera srpskih i crnogorskih žandara. 

Podsjetimo da je sličan odgovor kao Šećo Kolić dao i Avdo Međedović u ovim razgovorima. U razgovoru sa Avdom Međedovićem u julu 1935. godine u Bijelom Polju, a pod nadzorom Milmana Perija, na pitanje:

“Jesu li bili Bošnjaci s vama tada?“, misleći pri tome na one s kojima je Avdo Međedović otišao u osmansku vojsku, legendarni Međedović je odgovorio:

“Iz Sjenice smo otišli mi iz Bijelog Polja. Četiri stotine momaka, svi Bošnjaci se vičemo. Bošnjaci u jedan tabor. Tamo su bili sve Arnauti i Turkuše. Turkuše zovemo mi ove Anadolce…”

Ovi razgovori, i snimljeni odgovori bošnjačkih guslara o svom nacionalnom identitetu, zapravo su bili i glavna brana pokušajima posrbljavanja cijele prikupljenje građe, odnosno predstavljanja ovih narodnih pjesama i epova kao "srpskih narodnih pesama", po modelu kako je to uradio Vuk Karadžić sa baladom "Hasanaginica" koja je Evropi predstavljena kao srpska narodna poezija. I sam Peri je ovo podvukao u više razgovora poslije čega su i prestale aspiracije iz određenih beogradskih krugova prema ovom bošnjačkom narodnom blagu. 

Zanimljivo je da se u zadnje vrijeme slične tendencije javljaju iz susjednog Kosova, gdje se ovi narodni pjesnici i guslari žele predstaviti nacionalno Albancima, prije svega zbog fotografija na kojima nose ćulahe, kapu svojstvenu albanskom stanovništvu. Ipak, sam opus, tematika pjesama i jezik na kojem su ispjevane, a na koncu i lično izjašnjavanje o pripadnosti bošnjačkom narodu ovih pjevača, nepremostiva su brana za sve prošle i buduće pokušaje otimanja bošnjačkog narodnog blaga i bošnjačkih narodnih pjevača koje su od zaborava sačuvala dva Amerikanca.