Veronique van der Meijden, operska je pjevačica, završila je studij na Kraljevskom konzervatoriju u Haagu. Rođena je u Sittardu, a živi u Haagu, holandskom gradu koji je građanima Bosne i Hercegovine poznat kao sjedište Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Međutim, Veronique ne zanimaju ni politika ni suđenja za ratne zločine. Ona je preko svoje ljubavi prema pjevanju i duhovnoj muzici došla u doticaj s bosanskom tradicionalnom pjesmom, sevdalinkom, u koju se, kako kaže, odmah zaljubila.

STAV: Koliko se dugo bavite pjevanjem i kako je počela Vaša karijera?

VAN DER MEIJDEN: Pjevam od svoje trinaeste godine. Dobro se sjećam prvih klavijatura koje sam dobila na sedmi rođendan, koje su na neki način bile odskočna daska u mojoj karijeri. Tada sam se prvi put susrela s muzikom. Kasnije, kada sam krenula u srednju školu, čula sam za te brojne metal-bendove čiji su pjevači išli u klasične muzičke škole i kako je sve što su naučili potjecalo zapravo iz tih škola. U tom vremenu imitirala sam neke od njih čisto zabave radi, ne planirajući ništa ozbiljno. Uvijek sam voljela pjevanje, iako nikada nisam toliko dobro pjevala. Sve se ovo vrlo brzo promijenilo kada sam jedne prilike otputovala u Poljsku u posjetu rođacima. Jedne sam prilike u kućnom dvorištu pjevušila neku pjesmu, onako samo za sebe. Komšija, koji je u susjednom dvorištu potkresivao ruže, čuo me kako pjevam i kazao da imam divan glas, pa mi je preporučio da uzmem časove pjevanja. Nekoliko nedjelja kasnije, počela sam pohađati nastavu gdje sam u svom gradu upoznala divnog nastavnika pjevanja. Imam 23 godine, i kada pogledam unatrag, pjevam već desetak godina, a od toga posljednjih pet godina u Kraljevskom konzervatoriju u Haagu.

Počela sam studirati 2010. godine, a diplomirala sam 2014. Proučavam umjetničke pjesme Istočne Evrope, Balkana, Anadolije i Kavkaza. Imam repertoar za poželjeti. Ovom sam vrstom muzike oduvijek bila fascinirana i uvijek sam uzbuđena kada pronađem nove pjesme koje su mnogi ljudi već odavno zaboravili ili za koje nikad i nisu znali da postoje. Na svojim nastupima ponekad pjevam ove pjesme, a publika ih s oduševljenjem uvijek toplo dočeka. Prvi je nastavnik pjevanja uvijek ohrabrivao moju znatiželju da pjevam pjesme koje niko drugi niti poznaje niti pjeva. Zapravo smo oboje imali strastvenu želju učiti ono što je nepoznato, pa smo i danas prisni prijatelji koji vole dijeliti nova saznanja.

STAV: Gdje ste prvi put čuli sevdalinku?

VAN DER MEIJDEN: Dvije sam godine sarađivala i svirala s gitaristicom Jelenom Ratković. Uglavnom smo prezentirale klasičnu muziku s Mediterana i Balkana. Vrlo su često te pjesme bile obojene tradicionalnom muzikom, pa je linija koja ih dijeli nekada izuzetno tanka. Međutim, mi smo istrenirani da pjevamo na klasičan način, stoga ih mi tako i izvodimo. Prvi sam put u životu čula sevdalinku jedne prilike kada je Jelena na probu donijela neki novi materijal. Zapravo se radilo o pjesmama Emina i Što te nema, koje je aranžirao srbijansko-američki kompozitor Dušan Bogdanović. Odmah smo se zaljubile u ove dvije pjesme. Aranžman je bio veoma dobro komponiran, veoma virtuozno za gitaru. Zaljubila sam se u melanholičnost melodija i predivnu poeziju Alekse Šantića. Kasnije sam počela s istraživanjem ovog žanra te sam saznala i za ostale pjesme. Do sada znam pjevati samo dvije pjesme, ali bih voljela naučiti i više. Uvijek sam voljela pjesme odsvirane i otpjevane u molskoj ljestvici, koja je moja slabost, a tu je i ciganska ljestvica ili melodije protkane ornamentikom, ukrasima, baš kao što je to slučaj sa sevdalinkom. Tu dolazi do izražaja fleksibilnost glasa i imam dojam da su ti ukrasi ekspresija srca koja nama u zapadnoj klasičnoj muzici nedvojbeno nedostaje. Ovdje ne želim kazati da je zapadna klasična muzika bez duše, jer ona ima svoju vrijednost i dira dušu na neke druge načine, ali je sevdalinka, zaista, kada je riječ o duši i srcu, na posebnom mjestu.

STAV: Na jednom od svojih koncerata pjevali ste pjesme Emina i Što te nema. Zašto samo njih?

VAN DER MEIJDEN: Jedino je ove dvije uredio gospodin Bogdanović. Mi pjevamo i sviramo klasičnu muziku i učimo muziku s papira. Stalnim ponavljanjem i vježbom ona postaje dio nas. Ovo znači da je pjevanje i sviranje po sluhu za nas u biti veoma teško. Za mene kao pjevača, određena je melodija lijepa odmah, prvi put kad je čujem, i odmah se u nju zaljubim. Međutim, gitarista ili svirač bilo kojeg drugog instrumenta mora da zna tehniku sviranja i u njoj mora imati veliko iskustvo. Ali moram kazati da je Jelena izvrsna klasična gitaristica koja je veoma senzitivna i kreativna. Ona je dušom moja sestra u muzici.

STAV: Planirate li otpjevati još neke sevdalinke?

VAN DER MEIJDEN: Da, to bih itekako voljela! Uskoro se trebam susresti s poznatim i hvaljenim bosanskim harmonikašem Nihadom Hrustanbegovićem, koji živi u Amsterdamu. Planirali smo saradnju i priređivanje još nekih sevdalinki koje trebamo zajedno izvoditi u Haagu i okolnim gradovima. Veoma se radujem našem zajedničkom radu i vjerujem da od njega mogu naučiti mnogo toga o sevdahu.

STAV: Šta osjećate kada pjevate sevdalinke i jeste li kroz njih našli ikakvu vezu između dviju veoma različitih kultura, bosanske i holandske?

VAN DER MEIJDEN: Uvijek kada pjevam djela iz stranih zemalja moj je doživljaj kao da putujem u te zemlje. Nosim porijeklo iz dviju različitih kultura (otac mi je Holanđanin, majka mi je Poljakinja) i odmalena sam putovala u Poljsku da posjetim majčinu porodicu. Istočna Evropa posjeduje drugačiju energiju, drugačiju nijansu sunčevih zraka. Uvijek sam to smatrala fascinirajućim i uvijek sam sanjala kako putujem još dalje kako bih vidjela i upoznala mnoštvo kultura i zemalja. Pošto ovo nije bilo moguće ostvariti, jer nisam imala posao i stalna primanja, pronašla sam svoj način putovanja u razne kulture kroz muziku. Morate razumjeti da, kada naučite jedno djelo, nije dovoljno da naučite samo riječi, muziku, melodiju, harmoniju i ritam. U jednom djelu, jednoj pjesmi, postoji čitava priča i energija koja ima želju da se ispolji, tako da mi pjevanje tih stranih melodija omogućava da putujem, ako ništa, onda unutar svog uma, i da osjećam značenja kroz muziku, iako nekada nisam u stanju da sve to razumom obuhvatim. Ne vidim da bosanska i holandska kultura imaju išta zajedničko i ne vidim tu jasnu vezu. Ustručavam se pripisati određena svojstva bilo kojoj kulturi, prosto iz razloga što naše viđenje određene kulture nikada nije isto za svakoga. Ako bih se ipak usudila opisivati ih, rekla bih da su obje veoma zanimljive i da se nadopunjavaju. Holandska bi bila veoma racionalna, dok bi s druge strane, bosanska bila veoma emocionalna, strastvena. Mislim da je ovo itekako povezano s klimom i podnebljem u kojem živite. Ja sam umjetnik i moja je glavna misija da ljudima ponudim nešto drugačiju perspektivu. Svakodnevno smo doslovno bombardirani stravičnim vijestima na TV-u, u novinama, na radiju i internetu. Neko je nepisano pravilo da je vijest gora ako je više senzacionalna. Odavno sam prestala pratiti medije, i kada god čujem da se negdje dogodila neka tragedija, uputim svoju molitvu i blagoslov stradalima, jer u biti ništa drugo i ne mogu učiniti. Umjesto da se fokusiram na negativnosti i sagorijevanje tog amorfnog polja prouzrokovanog medijima, ja više volim doprinijeti amorfnosti ljepote, povezanosti, razumijevanja i ljubavi. Ovo činim kroz muziku na način da svojoj publici ponudim dio duše i dio ljepote. Ove su vrijednosti već odavno ocrnjene i bačene u zaborav u tim, nazovimo ih racionalnim kulturama, ali nema sumnje da je to neophodna komponenta ljudskog roda kako bi izrastao u svoju najbolju verziju. Kada publici ponudim prelijepu pjesmu, ja im zapravo na neki način poručujem: “Evo, pogledajte ovamo. Svakodnevno čujete stravične vijesti u medijima koje dolaze s raznih prostora, ali evo, te kulture pored toga mogu ponuditi i veliku količinu ljepote.” Zbog toga uvijek podstičem ljude koji imaju potrebu za stvaranjem umjetnosti, poezije, muzike, ljepote, da se okušaju u tom polju i da naprave nešto od toga, bez obzira koliko to malo i u njihovim očima beznačajno bilo. Jer je svako takvo djelo autentično i veoma potrebno današnjem vremenu i ljudima.

STAV: Kad ste prvi put bilo šta čuli o Bosni? Ovo pitam zbog “slučajnosti“ da se u Haagu sudi optuženima za ratne zločine počinjene i u Bosni i Hercegovini?

VAN DER MEIJDEN: Mislim da je to puka slučajnost, ako uopće postoji nešto takvo, ili pak Božiji smisao za humor. Rođena sam 1992. godine, iste one godine kada je u Bosni počeo rat. Neka od mojih najranijih sjećanja jesu gledanje televizijskih vijesti o ratu u Bosni, u Srebrenici, vijesti o političarima, ratnim kriminalcima i kasnije o suđenjima ovdje u Haagu. Ja sam to kao dijete posmatrala nekako sve kao kroz maglu, iz velike daljine, ali su mi itekako upečatljive vijesti o neuspjehu holandskih trupa u Srebrenici, o čemu se ove godine mnogo govorilo na TV-u.

STAV: Jeste li ikad bili u Bosni i uživo slušali nekoga dok izvodi sevdalinku?

VAN DER MEIJDEN: Nažalost, nisam nikada, ali mi je velika želja da jednog dana dođem u Sarajevo i da prisustvujem koncertu nekog od poznatih izvođača sevdalinki, jer mislim da je najmanje što se može učiniti, ako neko poput mene već ima toliku želju za sevdahom, jeste doći u Sarajevo i u Bosnu i vlastitim očima vidjeti kolijevku sevdaha.

STAV: Šta je za Vas sevdalinka? Je li ona narodna ili klasična muzika?

VAN DER MEIJDEN: Teško je reći. Mnogi će vam ljudi odmah reći da je to zapravo klasična muzika, čisto iz razloga što su i autori i kompozitori poznati, ali Bosanci joj pristupaju širokog duha, što bi se reklo narodski, i to mi se u ovoj priči najviše sviđa. Mislim da klasični muzičari mogu mnogo naučiti iz ovoga. Za nas klasične muzičare, ono što piše na papiru jeste svetinja, tako da uređivanje određene pjesme za neke druge instrumente mora biti izuzetno promišljeno. Neki ovakvi potezi i uređivanja smatraju se i danas svetogrđem. Međutim, za mene, muzika je muzika. Ako je izvodite otvorenog srca, čuvajući umjetnički integritet, dirnut će ljude i prenijet će im željenu poruku. Ovo je za mene najvažnija stvar.

STAV: Kako ste tako dobro naučili pjevati na bosanskom jeziku?

VAN DER MEIJDEN: Kada sam počela učiti pjesme Emina i Što te nema, slučajno sam na Facebooku u grupi za poliglote naišla na mladića po imenu Muamer Maličević. On mi je zaista mnogo pomogao i od njega sam naučila mnogo o sevdahu, a preveo mi je i neke riječi koje nisam mogla nikako razumjeti, a nije ih bilo nigdje u rječnicima. Nadalje, imala sam sreću što govorim poljski jezik, tako da sam zbog sličnosti bosanskog i poljskog jezika mnogo lakše razumjela samu strukturu jezika i sintakse, pa sam ga vrlo brzo savladala. Ipak se ne mogu pohvaliti da govorim bosanski jezik tako dobro. Mogu ga čitati i razumjeti između 40 i 60 posto, a za sve ostalo koristim rječnik. Ne bih bila u stanju govoriti ga, ali kada sam učila sevdalinke, trudila sam se da u potpunosti poznajem značenje riječi u pjesmi.

Za mene je najvažnije da pjevam pjesmu na originalnom jeziku, jer se u prijevodu izgubi oko 80 posto značenja. U pitanju su nijanse, značenja, dvosmislenosti, riječi koje izražavaju emocionalna stanja nepoznata drugim jezicima i riječi koje su nepretočive u druge jezike. S druge strane, tu je uvijek i boja određenog jezika. Dobar pjesnik mora uvijek imati istkanu tapiseriju slojeva značenja i zvukova koji jedino mogu biti izraženi u jeziku u kojem je i nastala određena pjesma. Prema tome, nije važno samo poznavati tekst pjesme, već je važno i dobro, jasno i pravilno izgovaranje svake riječi kako bi se što bolje prenijela poruka. Kada je sve ovo na svom mjestu, publika, koja najčešće ne razumije jezik na kojem pjevam, može čuti muziku poezije i u stanju je podsvjesno, na emocionalnom nivou, razumjeti muziku koju pjevam. Moram dodati i to da sam svjesna da neću nikada biti u stanju pjevati sevdalinku kao vi Bosanci, i zbog toga zaista žalim. Sve što mogu jeste ponuditi vam moj način pjevanja i viđenja sevdalinke te se nadam da je moje pjevanje puno poštovanja prema vašoj tradiciji, a isto tako mislim da kroz moj način izvođenja sevdalinke možemo napraviti most između naših kultura.