Svako jutro, zajedno s milionima korisnika, moja djeca i ja s neizvjesnošću ulazimo u pariški javni prijevoz. Rijetko koja radna sedmica prođe  a da na nekoj od linija podzemne, prigradske, autobuske ili tramvajske linije kojom se vozimo ne dođe do jednog ili više incidenata: od tehničkih problema do prekida usluge uzrokovanih zaboravljenim paketom, koji aktivira zahtjevan sigurnosni protokol.

Pitanje koje sebi mnogi od nas postavljaju je: kako grad nije u stanju adekvatno osigurati kretanje svojih stanovnika kako bi primio milione putnika koji će doći u grad tokom Olimpijskih igara koje će se održati ovog ljeta?

Uz sigurnost (trenutni stepen upozorenja u Francuskoj je "pojačana sigurnost - rizik od napada"), prijevoz je postao Ahilova peta olimpijskog Pariza. “Imamo zastarjelu mrežu. Najmanje osam od deset linija više nije u mogućnosti pružati kvalitetnu javnu uslugu”, rekao je Jean Castex, bivši premijer i sadašnji predsjednik RATP-a (Autonomni pariški prometni režim).

Uz strukturne nedostatke stare metro mreže i prigradske mreže, postoje očekivana kašnjenja u izgradnji dviju novih linija metroa i nedostatak osoblja u mreži, od vozača do tehničara. Problem je posebno ozbiljan s obzirom na to da će se takmičenja odvijati na 13 različitih unutarškolskih i još 12 vanškolskih mjesta. Ono što bi trebala biti prednost, iskoristiti postojeću sportsku infrastrukturu u cijelom gradu i okolici, podrazumijeva da će milioni posjetitelja svakodnevno morati putovati s jedne tačke na drugu.

Iako će se Igre održati tokom razdoblja ljetnih praznika, kada se procjenjuje da će između 30% i 45% njegovih stanovnika napustiti Pariz, postojat će "baza od pet miliona dnevnih korisnika kojoj će se svakodnevno dodavati oko 500.000 gledatelja Igara”, prema podacima koje je objavio list Les Echos. Vlasti su započele kampanju podizanja svijesti u kojoj od Parižana traže da rade od kuće tokom Igara te da predvide i prilagode svoja putovanja.

Možda nije iznenađujuće da je entuzijazam za igre pao posljednjih mjeseci: već u novembru gotovo svaki drugi stanovnik u regiji Île-de-France gledao je na olimpijski događaj kao na nešto negativno. U otvorenom pismu nadležnima hotelijeri i ugostitelji reagirali su na nedavnu kampanju kao “anksioznu” i “defetističku”: ono što bi trebalo biti kolektivno slavlje sve više liči na zatvaranje lokalnog stanovništva.

Pariz je olimpijski grad po treći put otkako su Igre ponovno uspostavljene 1896. godine na inicijativu Pierrea de Coubertina, osnivača Međunarodnog olimpijskog odbora (MOK). Izazovi s kojima se susreće francuska prijestolnica nisu iznimni i ima se šta naučiti iz dosadašnjih iskustava u organizaciji ovakvih megadogađaja.

Postoji priličan konsenzus da je ključ uspješnih igara planiranje, ne samo samog događaja, već i srednjoročnog i dugoročnog nasljeđa; više od budžeta. Međutim, olimpijski budžeti su posljednjih desetljeća vrtoglavo porasli. Kada slave Igre, univerzalnu izložbu ili Svjetsko fudbalsko prvenstvo, gradovi traže najmanje tri stvari: privući turizam i investicije, proširiti i poboljšati urbanu infrastrukturu i, u simboličnom smislu, postaviti se na globalnu kartu.

Ako se Olimpijske igre u Barceloni 1992. često spominju kao priča o uspjehu, to je zato što se smatra da su te tri stvari postignute. Radovi na urbanističkom preoblikovanju poduzeti u godinama prije događaja poslužili su za modernizaciju grada, otvaranje prema moru i stvaranje prostora i infrastrukture koji još uvijek opstaju. Zajedno sa Svjetskom izložbom u Sevilli, Igre su bile dio pokretanja mlade španske demokrazije i pretvorile su Barcelonu u svjetsku turističku referencu.

Nije sve teklo glatko, ali kontrast s nekim kasnijim iskustvima poput Igara u Ateni 2004. ili onih u Rio de Janeiru 2016. i njihovim lošim planiranjem je primjetan. U oba se grada većina sportske infrastrukture brzo prestala koristiti, postali su bijeli slonovi kojih se svi plaše — bazeni i stadioni sa skupim održavanjem — za koje nijedna vlast ne želi preuzeti odgovornost. U slučaju Atene, neki stručnjaci finansijsku krizu koju je Grčka pogodila od 2009. godine, barem djelimično, pripisuju dodatnim troškovima nedovoljno dobro planiranih olimpijskih radova.

Mnogi gradovi koriste organizaciju makro događaja za obnovu osjetljivih ili naizgled neiskorištenih područja, nastojeći pružiti im bolji smještaj, usluge i prijevoz. Međutim, nije neuobičajeno da postoji značajan jaz između ciljeva poboljšanja koji se pojavljuju na papiru i rezultata postignutih u praksi.

Planovi za preuređenje golemog područja londonskog East Enda kako bi se smjestio Olimpijski park za Igre 2012. obećavali su izgradnju 30.000 do 40.000 novih pristupačnih domova. Obećanje nikada nije ispoštovano, niti je razmatran utjecaj obnove na postojeće urbano tkivo. Za Juliet Davis, autoricu Brižnog grada, koja je dokumentirala područje prije radova, primijenjena je logika tabula rasa, protjerivanjem ranjivih lokalnih stanovnika i trgovaca, umjesto da ih se zaštiti i reintegrira.

U Pekingu je, otkriva geograf Hyun Bang Shin, hiljade ruralnih migranata koji su živjeli od uličnih štandova i drugih neformalnih aktivnosti protjerano iz grada prije Igara 2008. godine. Također je poznat po otporu koji su njegovi stanovnici pružali protiv preseljenja, slučaj favele Vila Autódromo u Riju, srušene kako bi se olakšao pristup olimpijskim objektima. Na temelju tih iskustava širi se percepcija da Olimpijske igre, kakve se održavaju posljednjih desetljeća, i nisu tako dobar biznis za gradove. (EL PAIS)