Svaki konj traži posebnu brigu svoga timarlije da ne bi bio zapušten. Za konje je, stoga, najveći problem ako nemaju svoga timarliju, usljed čega njih nema ko da timari, te posljedično postaju zapušteni, ritaju se bespotrebno i jadno, nepočešljane su grive, neukroćeni i divlji, destruktivni po sebe i svoju okolinu. Ne daju prići ni insanu koji bi ih nahranio, ni rasplodnim kobilama, niti bilo kojem drugom hajvanu. Problem je tim veći ako to nisu ni divlji nego trojanski konji u koje se nijedan insan ne može pouzdati, pa čak ni kauboj (cowboy) koji ih je oktroirao. Zato je naredni tekst poruka ne samo njima, neotimarenim, oktroiranim, divljim, bahatim i neukroćenim trojanskim konjima, nego i kaubojima.

KORAK NAPRIJED, NAZAD TRI

Bosna i Hercegovina i njeni dobri i plemeniti Bošnjani žrtvom su susjednih agresivnih, nacističko-fašističkih i iredentističkih politika, što je i vrapcima na grani jasno, ali ne i oktroiranim i izgubljenim trojanskim konjima-trojancima, koji ne žele shvatiti da je za opstanak Bosne i Hercegovine nužno što šire okupljanje, prije svega bošnjačkog, odnosno patriotskog političkog bloka, bez upliva kaubojčića i bjelosvjetskih vlasteličića. Zbog toga ćemo danas čuti nesuvisle, lažne i prokazivačke komentare kojekakvih analitičarčića iz trojanskog spektra da je Alija Izetbegović mogao izbjeći sve zlo i zločine od 1992. do 1995. godine da je samo pristao na ponude koje su od srpskih političara dolazile početkom devedesetih.

Zanemarimo činjenicu da su ponude podrazumijevale “muslimansko sužanjstvo”, političku marginalizaciju i stigmatizaciju. Zanemarimo i to da su zločinci već u momentu slanja tih ponuda koje analitičarčići spominju imali razrađen genocidno-zločinački i agresorski plan. Zanemarimo i činjenicu da je SANU mnogo ranije izdao instrukcije srbijanskim političarima. Zanemarimo i to da je jednako opak i zločinački plan imao Tuđman kroz revitalizaciju “Banovine Hrvatske”. Pogledajte koliko smo stvari stavili po strani da bi trojanskim servilistima i analitičarčićima ukazali na povijesnu istinu. Valjda će napokon shvatiti da je za opstanak ove zemlje, a posebno žrtava genocida, Bošnjaka, najvažnije očuvanje patriotskih političkih kapaciteta, a ne usvajanja bilo kakvih zakona koji pretežno znače urušavanje ove zemlje i bošnjačkog nacionalnog kapaciteta.

Jednostavnije kazano, ne mora se država milimetra pomjeriti “prema naprijed”, ako to pomjeranja podrazumijeva bošnjačku servilnost, velikohrvatske interese (energetske... itd.) i velikosrpsku hegemoniju, što je s ovakvim snishdoljivim i oktroiranim trojanskim konjima sasvim izgledno.

Pošto su trojanci, kao i njihovi kauboji, analitičari i savjetnici očigledno propustili mnogo lekcija iz državnopravnog razvoja Bosne i Hercegovine, u nastavku ćemo im skrenuti pažnju na to kako su srpski hegemonisti rastakali Bosnu i Hercegovinu, perfidno “dobronamjernim i miroljubivim” aktivnostima, koje su se vanjskim posmatračima na prvi pogled mogle učiniti korektnim, uvažavajućim, pa čak i prijateljskim, iako tim aktivnostima ne pripada nijedan od navedenih epiteta. Jednako su činili i oni velikohrvatski iredentisti i fašisti, ali njih ćemo analizirati drugom prilikom, iako su to dva jednaka fašizma u različitim pakovanjima. Plašeći se da bi oba primjera, istovremeno prikazana, predstavljala preveliki zalogaj trojancima, usljed čega ne bi shvatili nijedan, u nastavku prikazujemo perfidni hegemonizam istočnih susjeda.

NEDOVOLJNO NAUČENE HISTORIJSKE LEKCIJE

Samo tokom prve polovine 20. stoljeća, i to u svega dvije decenije (od uspostave Kraljevine SHS 1918. do sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine) sve se navedeno po pitanju susjednih iredentističko-hegemonističkih i zločinačkih politika objelodanilo i pokazalo kristalno jasnim. Ma koliko nam se činilo da ni tadašnji bošnjački politički prvaci nisu u potpunosti bili svjesni mimikrijske politike srpsko-hrvatskog političkog bloka u Bosni i Hercegovini, današnji trojanci definitivno su nesvjesni svoje političke pogubljenosti i nesvijesti.

Prije činjenica koje ćemo iznijeti, utvrdimo da je srpski i hrvatski politički blok u Bosni i Hercegovini još od vremena formiranja prvih političkih partija predstavljao samo i isključivo ekspozituru i produženu ruku iredentističke i agresivne politike susjednih zemalja, Srbije i Hrvatske. S tim u vezi srpsko-hrvatski političari u Bosni i Hercegovini pretežno su govorili jedno, a radili nešto sasvim drugo. Tako je bilo i tako je ostalo.

To vrlo jasno uočavamo tokom borbe Srba u Bosni i Hercegovini za crkveno-školsku autonomiju za vrijeme austrougarske okupacije, ali i u prvoj fazi jugoslavenskog perioda, kad su sve svoje namjere srpsko-hrvatski politički blokovi prema Bosni i Hercegovini otvoreno, jasno i nedvosmisleno i pokazali. Susjedi upućuju poruke o uvažavanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine, dok ih svakodnevno urušavaju, planski, sistematično i uporno, po dobro oprobanom receptu.

Prisjetimo se 1897. godine i početka borbe Srba za crkveno-školsku autonomiju u Bosni i Hercegovini koju im je, kako su tvrdili, narušila okupaciona vlast od koje su tražili da im barem vrati ona prava koja su uživali za vrijeme “turske vlasti”. Boreći se za svoju autonomiju formirali su odbor koji je lobirao od Moskve do Carigrada za rješavanje navedenog pitanja. Početkom 1899. godine počela je i borba Bošnjaka za vakufsko-mearifsku autonomiju, što su Srbi nastojali iskoristiti sklapajući savez s Bošnjacima kako bi se što lakše suprotstavili Austro-Ugarskoj. Do određene saradnje dva pokreta došlo je 1900. godine. U proljeće te godine otputovala je u Budimpeštu jedna bošnjačka grupa s muftijom Džabićem na čelu, a sve s ciljem iznošenja bošnjačkog pitanja pred opoziciju u Delegacijama (austrougarski parlament). Tim povodom je Gligorije Jeftanović, vođa bosanskih Srba, obavijestio češkog publicistu Jozefa Holačeka da, po mogućnosti, zastupa u štampi “muslimansku stvar”, te da “muslimansku deputaciju” preporuči članovima Delegacija, odnosno da im “bude na ruci, jer njihova borba može i Srbima koristiti”. Površno i trojanski gledano bosanski Srbi su postupali tako prijateljski, ljubazno i obzirno prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, da im se čak trebalo i zahvaliti na tome.

 Realno gledano, zahtjevi bosanskih Srba i Bošnjaka za autonomijom u vjersko-prosvjetnim poslovima bili su usmjereni ka okupacionoj vlasti, ali sa potpuno različitim ciljevima. Dok su Bošnjaci, boreći se za vakufsko-mearifsku autonomiju, gledali da preuzmu brigu o svojim poslovima isključivo u Bosni i Hercegovini, kao jedinom okviru njihovog djelovanja, ovdašnji su Srbi, boreći se za crkveno-školsku autonomiju i patrijaršiju, imali za cilj uspostaviti što bolje osnove do konačnog pripajanja Bosne i Hercegovine Srbiji.

Primjer drugi. Tokom 1901. godine pokrenute su aktivnosti na sklapanju bošnjačko-srpskog sporazuma, tako da su se već u augustu u Kiseljaku tajno sastali bošnjački i srpski predstavnici s ciljem da potpišu sporazum kojim bi ozvaničili saradnju. Nacrt ugovora ponudili su Srbi, a isti se sastojao od 25 članova. Sporazumom je bilo predviđeno da se na prvom mjestu traži autonomija Bosne i Hercegovine pod sultanovim suverenitetom, da na čelu vlasti bude guverner imenovan od Porte, neizmjenično “jedan musliman i jedan pravoslavni Srbin”...

Međutim, ugovor je s bošnjačke strane ostao nepotpisan, jer se nije postigla saglasnost oko rješavanja agrarnog pitanje koje je bilo pitanje svih pitanja za Bošnjake, kao i oko odredbi koje su predviđale da službeni naziv jezika u Bosni i Hercegovini bude srpski, te da se u javnom pismenom saobraćaju, školama i državnim organima upotrebljava isključivo ćirilica. Pošto Bošnjaci na to nisu pristali, nacrt je propao.

UCJENE, PRETVARANJA I OSTALA SRPSKA POLITIČKA ORUŽJA

Trojanski analitičarčići rekli bi da su ovdje Bošnjaci sve zabrljali, da su trebali potpisati sporazum koji im je nudio agrarno osiromašenje i kohabitaciju pod hegemonističkom srbijanskom politikom. Pogledajte sad paradoksa. Priučeni analitičarčići za sve i svašta Aliju Izetbegovića optužuju i tvrde da bi sve zlo izbjegao da se nagodio sa srpskim političarima, a ne shvataju da se s njima možete nagoditi samo ako pristajete da budete “donji”, potlačeni i podređeni.

Najslikovitije je to prikazano kod “rješavanja” agrarnog pitanja. Kad Bošnjaci nisu pristali da vlastitim potpisom sebi zabiju nož u srce pristajući na rješenja o agrarnom pitanju koja su bila u isključivo “srpskom interesu”, uslijedila je otimačina, pljačka i prisvajanja bošnjačke zemlje. Isto se ponovilo devedesetih. Kad Bošnjaci nisu pristali na ucjene i snishodljivi status, kad nisu pristali da budu roblje, što trojancima trenutno odgovara, uslijedio je vojni nasrtaj na Bošnjake. Trojanci i njihovi analitičarčići zapravo nam žele kazati da smo sve trebali dati olovkom, zanemarujući da nam je naša decenijska borba omogućila današnji nacionalni status i položaj koji čuva ovu državu.

Primjer treći. Prva bošnjačka politička stranka je MNO, osnovana 1906. godine. Jedan od njenih programskih ciljeva bio je i državnopravna autonomija Bosne i Hercegovine pod sultanovim suverenitetom. Taj dio njenog programa u potpunosti se poklapao s političkim programom prve srpske političke stranke u Bosni i Hercegovini – SNO. Naivci bi odmah konstatirali da se moralo ići u savez sa SNO i po svaku cijenu izbjeći bilo kakvu konfrontaciju. Međutim, savjesni i odgovorni građani, patriote ove zemlje, Bošnjaci sebi nisu smjeli dozvoliti da krenu tako naivno, te su u zahtjevima bosanskih Srba prepoznali velikosrpsku politiku, odnosno onu srbijansku političku nit koja stoljećima stremi ka otimanju bosanskog teritorije.

Iako su se jedino MNO i SNO postavile kao opozicija prema okupacionoj vlasti, političkim slijepcima će tek nakon 1908. godine i aneksije Bosne i Hercegovine postati jasno da je SNO provodila srbijansku politiku u Bosni i Hercegovini, dok je MNO bila okrenuta samo i isključivo ka Bosni i Hercegovini. Pošto su opoziciono djelovale prema okupacionoj vlasti, MNO i SNO nisu željele priznati aneksiju Bosne i Hercegovine. Međutim, nakon što je Njemačka 21. marta 1909. godine poslala ultimatum Rusiji, ona je priznala rezultate austrougarske aneksije, da bi nakon toga, po principu koncentričnih krugova, rezultate aneksije 31. marta 1909. godine priznala Srbija, a SNO, tek po odobrenju iz Srbije, 3. maja 1909.

Stoga i vrapcima na grani, osim kvazianalitičarima, koji šute ili nastoje opravdati trojansku servilnost, mora biti jasno da se u pozadini srpske politike u Bosni i Hercegovini uvijek nalazi ona hegemonistička velikosrpska politika skuhana u srbijanskoj kuhinji te da je za opstanak ove zemlje najvažnije skratiti pipke toj i takvoj politici, koja se u Bosni i Hercegovini efektuira upravo kroz srpski politički korpus, gotovo stopostotno! Jednako je i s velikohrvatskom politikom, ali o njoj ćemo drugom prilikom.