Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3700-3744/III (drugi dio)
Priredio: Šaban GADŽO
Kaže hz. Mevlana:
„Ja sam dim te vatre. Ja sam dokaz za Njega.“
Daleko su od Cara oni koji izgovaraju te lakrdije.
Tvoj život je dokaz Njegova postojanja, jer je On život dao. Svašta se govori o Gospodaru, pripisuje Mu se te ovo te ono, a daleko je Gospodar od toga. Inače, šta god bi pokušao čovjek, kao definiciju, da kaže o Gospodaru, to Gospodar nije; On je iznad svega toga, jer Ga ne može dokučiti, ni pogled, ni opis, niti čula naša. Meazallah – da Bog ima sina, a da je hz. Merjema bogorodica!
Da sunce zaista postoji,
nema drugog dokaza, osim svjetlosti sunca!
Da sunce postoji, dokaz je samo sunce! Jer ga njegova svjetlost pokazuje nama! Dakle, ako tražiš kakav dokaz, što će ti dokaz drugi osim da pogledaš prema Njemu – eto Ga tu pred tobom! Toliko je Gospodar jasan (ez-Zahir – Otkriveni) putem ovih znakova pored tebe, i šta će ti koji drugi dokaz, nego – pogledaj u to što te okružuje! A On je istovremeno i el-Batin – Pokriveni!
Šta je sjena? Ko je ona, pa da može biti
dokaz Njegovog postojanja? Pa dosta joj je časti,
da bude Njegov pokorni rob!
Čovjek je Allahova sjena na zemlji i dokaz Njegovog postojanja, kao što je sjena štapa ili drveta, dokaz sunčevog postojanja. Prema tome, dosta je čovjeku časti da bude pokorni rob, a da se oholo ne uzdiže, kao da je on neko i nešto!
Ja Rabbi, pomozi nam da se obistinimo kao Tvoji istinski robovi, koji Ti robuju čisto iz ljubavi, jer si Ti toga dostojan!
Ja bih volio kad bi mi svi bili takvi robovi, bez one sračunate trgovine (mada je i to dozvoljeno) da ćemo svojim dobrim djelima kupiti / pribaviti sebi Božiju naklonost i nagradu...
Ova veličanstvenost, u pogledu dokaza je jasna.
Sva poimanja zaostaju, On prednjači.
Njegova veličina prednjači pred svim ovim dokazima koje bi mi navodili, kao što je i prije hz. Mevlana govorio – sve je to manjkavo, ali nemamo drugog puta, osim da navedemo primjer.
Sva poimanja su na topalastom magarcu.
On je na vjetru koji leti kao strijela.
Sva znanja i svi dokazi njegovi (jednog dunjalučara) su poput nekoga koji se oslanja na topalastog, šepavog magarca. Ili kao strijela koja jaše na vjetru! Ona ne zna gdje će je vjetar odnijeti, a ni strijelac to ne zna. Ima u pozadini, iza zastora, drugi Strijelac Koga mi ne vidimo a Koji upravlja tom strijelom. To je ono: Nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio. Ovo što i ja navodim – kaže hz. Mevlana – je nepotpuno i manjkavo... A takvi su i dokazi drugih.
Ako On izmiče / bježi, niko ne nalazi praha ni traga Cara!
A ako oni bježe, On će im zapriječiti put!
Ako Gospodar želi da se pokrije, pa nema toga traga koji bi te uputio na Njega! A ako oni bježe, tj. robovi Božiji – mi, On će im zapriječiti put! Od Njega se ne može pobjeći, a Gospodara ne može niko dokučiti, čulima, shvatanjima, predodžbama bilo kakvim. Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, Esteizubillah: Reci: Ako bježite od smrti ili pogibije, bježanje vam neće pomoći; opet ćete samo kratko uživati! (el-Ahzab, 16)
Sva poimanja nemaju smiraja.
Vakat je mejdana, nije vakat pehara!
Hoće da nam kaže: Ovo je vakat borbe, zalaganja; nije vakat pehara, uživanja i pića – tog napitka Božanske ljubavi. Sad bi mogli ovako da kažemo: Vakat je mejdana, tj. na ovome svijetu, na kom se mi nalazimo, nije vakat pehara; to će biti sutra, ako Bog da, kao nagrada za ono što smo, inšallah, u ovim danima koji su nam stavljeni na raspolaganje činili. Možemo postaviti pitanje: Pa zašto se mora to čekati, tamo da se pije? Sigurno da se taj pehar može i ovdje ispijati, vidjet ćemo da će nas kasnije jednim bejtom uputiti na ono – umrite prije smrti... Pa ako u ovoj borbi čovjek zaista umre, umre od sebe, od svoga ega, svoga nefsa, on će, ako Bog da, imati mogućnost da pije piće koje je drugima nedostupno. To smo imali priliku čuti u minulim bejtovima. Dakle, vakat je zalaganja, borbe i truda.
Sad će nam u nekoliko bejtova pojasniti ta naša stremljenja i poimanja u ovome smislu: naše slike, uobrazilje, predodžbe – kako one pokušavaju da uhvate taj manevijski plijen, ovu ljepotu da uhvate, ovo blago o kome mi govorimo, da nam ono ne bi pred tim jednim lijepim prizorom ostalo pokriveno, ako bi (ne dao Bog) pogrešno prišli tome, pa nam kaže:
Jedna iluzija kao soko leti,
a druga, kao strijela prolaz dere.
(Jedan želi, da leti kao soko, drugi – brz i okretan – kao strijela prolijeće, prevaljujući / derući razdaljine.)
Treća je poput lađe sa jedrima,
a četvrta, u vraćanju svakog trena.
Kad im se lovina pojavi izdaleka,
sve pojačano navale te ptice.
Bude li im lovina skrivena, zbunjene postaju;
kao sove koje lete u svaku viraniju,
Iščekujući, s jednim okom zatvorenim, a drugim
okom otvorenim, da se pojavi ta mila lovina.
(Tj. onaj vrijedni i neprocjenjivi duhovni kapital, kao rijetki plijen. Kad ta lovina bude skrivena našim mogućnostima poimanja i shvatanja, zbunjeni postajemo...)
Ako bi se taj plijen, to duhovno blago, još jednom pojavio, a ljudi su ga već jednom vidjeli i njegovu vrijednost upoznali, njegovo prisustvo osjetili, lovci u prikrajku čekaju i vrebaju ne bi li se taj plijen na taj način dograbio. (Ilum je lov, a pisanje je mreža! – El 'ilmu sajdun, vel kitabetu kajdun! ) العلم صيدٌ والكتابةُ قيدٌ
Vidite kako je sad naveo primjer sove: Bude li im lovina skrivena, zbunjene postaju... (Ovim nam bejtom kazuje: kad znaš šta loviš, onda si morao prije toga imati susret s tim.) Mi smo svi u praiskonu imali tu čast da čujemo obraćanje Gospodara: Elestu bi rabbikum? (Nisam li Ja vaš Gospodar?) I sve duše, duše sviju nas, potvrdile su: Jesi, svjedočimo da Si to, da Si naš Gospodar! (v. el-E'araf, 172-173) Dakle, čuli smo i vidjeli smo, ali smo zaboravili... E zato je ova voda zikrullaha potrebna – potopi se u tu vodu, jer zikr znači sjećanje. Sve što treba da uradimo, to je – da se samo probudimo po ovom pitanju i da se sjetimo onoga što smo zaboravili. A evo, ovo nam je sve podsjetnik, svaki ovaj bejt nas podsjeća na taj zaborav. Znači, možeš iščekivati nešto jedino ako znaš šta je plijen. I onda navodi primjer sove: ona leti u viraniju, u ruševinu, i s jednim okom zatvorenim, a drugim okom otvorenim očekuje da se pojavi ta mila lovina. Znate dobro, sova po noći vidi, i sad je ovdje išaret na one koji noći provode budni; i oni drže jedno oko otvoreno i samo čekaju da se pojavi to blago, a znamo da je blago skriveno u ruševinama. Vidjeli ste Hidra, a. s., on ispravlja ruševan zid, a ispod tog zida je blago o kome Musa, a. s., nije bio upućen do tog trenutka.
A ovo naše tijelo je jedna viranija; ono treba da bude jedna ruševina, u smislu da ovaj lik padne, da bi se ovo blago otkrilo. Međutim, ko se zaustavi na ovom liku, on sad dotjeruje tu ruševinu, koja neminovno mora jednog dana da propadne. Takav, nikada nećeš otkriti to blago, koje je tako bilo blizu, koje nikad od tebe nije bilo odvojeno; išao si sa njim, nosio si ga, a tražio ga na nekom drugom mjestu...
Kad duže izostane, govore iz klonulosti:
„Čudnovato! Ili je ono bila lovina, ili fantazija?“
(Vidite kako će se ovo sad razviti, na koji način će čovjek uspjeti da ne bude jedan od onih koga je ovo mašilo.)
Najkorisnije je, da za jedan časak,
proveden u miru, prikupe snage i ojačaju.
(Bilo bi sad najkorisnije da se jedan časak malo povučete i u miru provedete vrijeme, da prikupite snagu.)
Zašto, gdje je ta snaga izgubljena?
Da nije noći, sav bi svijet – iz pohlepe i gramzivosti,
sam sebe spržio i zapalio, od podrhtavanja.
Pogledajte koliko je ova osobina pogubna! Da nije noći, kad čovjek ono malo prilegne i zaspi, ostao bi i dalje budan, iz pohlepe, koja dominira nad nama, i gramzivosti da što više skupimo imetka; da nije tog noćnog odmora, čovjek bi sam sebe spržio i zapalio, od podrhtavanja.
Iz silne žudnje i pohlepe za zgrtanjem dobiti,
svaka osoba bi svoje tijelo vatri predala.
Vidite ovo: Silna žudnja i pohlepa... Sjećate se onoga dersa kad onome ashabu, koji se žali Poslaniku, s. a. v. s., da u svojim trgovačkim poduhvatima gubi, stalno je na gubitku? Poslanik, s. a. v. s., mu kaže: Ostavi tri dana sebi roka, jer tehir (promišljenost, da malo osaburiš) – to je od Rahmana, a brzina je od šejtana. Čovjek je stvoren od žurbe (el-Enbija, 37), takav je, u prirodi mu je to – žudi što prije da dođe do ovoga traženog. Vidite, u bejtu kaže: Iz silne žudnje i pohlepe za zgrtanjem dobiti, / svaka osoba bi svoje tijelo vatri predala. E zato nemojmo to uraditi! Premda ti je ponuđeno nešto naoko lijepo, korisno, dobitak veliki vidiš u tome, ostavi sebi tri dana roka, kako nam je Poslanik rekao. Za ta tri dana sigurno će se srediti tvoj pogled i ono sve što ti je moglo biti pokriveno u toj budućoj transakciji (da tako kažemo) bit će ti otkriveno, jer si izabrao put da budeš u okrilju Rahmanovom, a ne u šejtanovom. Jer kad čovjek pohiti, on je već (što bi i rekli) na samoj granici. A vidjeli ste, rečeno nam je: Ne prikučujte se tim hududima (granicama), koje je Gospodar postavio! Ko će od nas znati da smo, već sada prešli tu granicu i, recimo, da povratka nema?! Jer iz ove silne žudnje i pohlepe da što prije dođeš do toga, ti postaješ slijep, ta silna žudnja te čini slijepim!
Noć dolazi i spušta se, kao riznica rahmeta.
Da bi se ljudi oslobodili, od svoje pohlepe, bar za jedan sat.
Eto koja je to milost Gospodareva! Pa ti sada, i u toj svojoj nazovi budnosti, izdvoji makar malo vremena za ibadet. Provedi u ovoj noći, koja je (vidite) kao riznica rahmeta, jedan dio u ibadetu, ne bi li se od ovog pogubnog svojstva oslobodio...
Kad ti kabd dođe, o putniče,
to je dobro za tebe. Stoga, neka ti srce ne sagara!
E sad, jelde, mi ćemo reći – kako je to dobro?! Evo nam kaže da je to dobro, samo je pitanje našeg stava prema kabdu (tjeskobi). La dīka, illa fis-sudūr! – Nema tjeskobe, osim u prsima! (Tj. nema tjeskobe, kao što je tjeskoba u prsima!) Šta da radimo? Kad ti se javi kakva tjeskoba u duši, strpi se i pričuvaj – ne sagaraj od tog kabda, jer će doći razgala...
A sad ćemo vidjeti kako će nam to lijepo primjerima objasniti:
Zato što, ovaj ferahluk, zahtijeva izdatak.
Da bismo nešto dali, treba prethodno zaraditi i dobiti.
Da bi bio u situaciji da nekom pomogneš, moraš prvo sebi pomoći. Da bi nekog finansijski pomogao, to podrazumijeva da si zaradio i da imaš odakle dati. E zato, što ovaj ferahluk (oslobođenost od hali-kabda) zahtijeva izdatak, a to je upravo ova tjeskoba na koju si morao naletiti, koju si onda na lijep način iskoristio, i tako došao u situaciju da sad možeš i drugom da pomogneš. Pogledajte, mi možda imamo toliko lijepih želja, nijeta, da nekome drugom pomognemo, a vidimo da sami patimo... Pa kako sad, kao takvi, možemo pomoći drugome?! Vjerovatno ćemo samo zakomplikovati još više stvar. Prije toga, moraš zaraditi i dobiti, moraš duhovno biti jak, ako duhovnu hranu nudiš.
Vidite sad ovih lijepih primjera:
Kad bi stalno bilo ljeto,
vrelina sunca bi se u bostanu ustalila.
Svo bilje, iz korijena bi izgorjelo:
ne bi drugo moglo niknuti i staro obnoviti.
Zima je smrknuta lica, ali osvježavajuća!
Ljeto je nasmijano, ali prži, kao vatra!
Kad ti kabd dolazi, ti u njemu gledaj bast!Ž
Svjež budi, a ne smrknuta čela!
(*kabd = tjeskoba; *bast = širina, razgala – Kad ti dođe tjeskoba u duši, gledaj u tome razgalu!)
Djeca se smiju, a učeni su smrknuti.
Briga izbija iz džigerice, a veselje iz pluća.
Oko djeteta je kao oko magarca u štali.
Oko pametna čovjeka je upravljeno na konac stvari.
Znači, u matore djece, oko je poput magarca u štali: upućeno i skoncentrirano na sijeno (na hranu), a oko pametna čovjeka upravljeno je na konac stvari. On razmišlja o izlasku prije ulaska (Tefek-kur fil hurūdži, kablel vulūdž!) i o kraju, jer zna: Kako čovjek živi, tako i umire (takav mu je kraj), a kako umre, u takvom stanju biva i proživljen.
Ono u aharu velike količine stočne hrane gleda,
a ovaj, svoj kraj vidi telefom od kasapa.
Ovaj odrasli (misli se duhovno budan čovjek), za razliku od dječijeg gledanja koje u aharu vidi samo veliku količinu hrane, pametan i dalekovidan čovjek vidi u aharu žrtvu kasapina. U prenesenom smislu: vidi da je njegov kraj pod nožem kasapa, jer došao si na ovaj svijet i taj mesarski nož kasapa – smrt, sigurno će te (i mene i tebe) odvesti sa ovoga svijeta. Ovaj prvi gleda: magarac u štali, vidi pred njim hrane u izobilju, i on je radostan zbog toga. Na jednom mjestu u Mesneviji (mislim da nam je taj ders prošao) hz. Mevlana govori o tome kako treba prozrijeti ljude, i kako ljudi prilaze drugim ljudima, pa kaže: Ulazi čovjek u ahar (u štalu) sa sijenom i daje ga teletu; tele se raduje, a on ga vaga, jer on sad hoće da ono dobije na težini i da ga zakolje, a cilj mu je samo da što više mesa dobije. Oni pametni znaju da je kraj i klanje neminovnost – moraš otići sa ovoga svijeta! Onda on nema aha prema ovoj hrani, stočnoj hrani. Sad se on trudi da zadobije onu hranu koja, kad dođe rastanak s ovog svijeta, to biva njegova afirmacija, vječni život u Allahovom zadovoljstvu.
Ta hrana je gorka, jer je ovaj kasap daje.
Radi našeg mesa, terazija je postavljena.
Sve će ovo što smo radili biti izvagano! Pa da Allah dadne da nam tezulja naših dobrih djela prevagne onu drugu stranu – Amin!
Još ćemo reći ovaj jedan bejt, pa ćemo se tu zaustaviti:
Idi, jedi hranu mudrosti, koju ti je Bog dao na dar,
Hranu, u kojoj nema nikakve hille ni interesa!
Pa ćemo, ako Bog da, nastaviti, a nastavit će nam dalje o toj hrani govoriti hz. Mevlana.
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi dio 87. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 23. 03. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
