Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

 ''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3700-3744/III (prvi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri...

Da se podsjetimo na tri posljednja bejta u minulom dersu. Hz. Mevlana nam poručuje:

Kad god te na ovom svijetu neka stvar obraduje,
tog trena imaj na umu rastanak od nje.
Zato što su mnogi bili obradovani onim čime i ti,
a na koncu, to im je iz ruku iskliznulo, i kao vjetar postalo.
I tebi će to iskliznuti. Srce na to ne polaži!
Uteci Mu, prije nego ti utekne!

I onda nam daje savjet: Uteci Mu!, tj. Gospodaru Uzvišenom, prije nego ti utekne taj lijep prizor, lijepa stvar, lijepa osoba. I sad prekida započetu priču o Sadri Džihanu i onome vekilu koji je pobjegao od njega i da bi ovo Uteci Mu, prije nego ti utekne! podvukao, počinje jednu novu priču.

Naslov:
POJAVA RUHUL-KUDUSA (SVETOG DUHA ODNOSNO DŽIBRILI-EMINA) U SURETU ČOVJEKA, MERJEMI, U ČASU KAD SE ONA RAZODJENULA RADI KUPANJA I NJENO OBRAĆANJE HAKKU UZVIŠENOM DA JE SAČUVA

Kao Merjema, prije nego ti posjed izmakne,
slici reci: „Utičem se Milostivom od tebe!“
U osami, Merjema je ugledala mlada čovjeka, prekrasnog
lica, savršenog tijela – ljepote, koja srce osvaja
Pred njom se pojavi, kao da niče iz zemlje,
poput mjeseca i sunca, taj Ruhul-Emin.

(Povjerljivi Duh, Džibrili-Emin.)

Iz zemlje niče jedna krasota, bez nikaba,
kao kad se sa istoka rađa sunce.

(Iz zemlje niče jedna krasota, bez nikaba, znači nezastrta, nepokrivena pokazala se u svoj svojoj ljepoti.)

Cijelo tijelo Merjemino poče drhtati,
jer bijaše razodjevena i poboja se fesada.

(Mlad čovjek pred njom, a takva ljepota...)

Suret (lik), koji kad bi ga Jusuf jasno vidio,
ruku bi iz hajreta porezao poput žena.

Opisuje nam hz. Mevlana kakva je to ljepota bila u kojoj se pokazao Ruhul-Emin, da bi i Jusuf, a. s., koji je primjer ljepote, kad bi vidio tu krasotu, i on bi poput onih žena misirskih, koje su gledajući njegovu ljepotu, porezale ruke, tako bi i Jusuf porezao svoje ruke iz hajreta, iz zadivljenosti, zapanjenosti.

Bio je, poput ruže, koja pred njom iz zemlje izrasta;
poput vizije, koja iz srca glavu podiže.
Merjema bi van sebe, ali i u toj izbezumljenosti,
reče: „Ja se sklanjam pod zaštitu Božiju!“

Ovdje upućuje na ajeti-kerim, Esteizubillah: Inni eūzu bir-rahmani minke! – in kunte tekijja. = „Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!“ – uzviknu ona. (Merjem, 18)

Zašto je ona tako rekla, vidjet ćemo iz sljedećeg bejta, u kojem hz. Mevlana opisuje njene vrline, pa kaže:

Zato što je adet bio, kod te, čistog srca,
u povlačenju, teret ponijeti put gajba.

Tu tegobu, bilo koje vrste, okrenuti prema nevidljivom, obratiti se svom Gospodaru. Vidite kako je nju opisao u ovom bejtu: Zato što je adet bio, kod te, čistog srca, / u povlačenju (u osami), teret ponijeti put gajba. I nama se ovdje kazuje: Čuvaj se, u osami, Gospodara, a ne da čovjek vodi računa (i to treba, svakako) u vanjštini svojoj i u susretima sa vanjskim svijetom da se dotjera, a da mu bude zadnja stavka u životu da ga Gospodar njegov prati u svakom halu... E ona je (hz. Merjema) u svojoj povučenosti ovakva bila.

Kad je ovaj svijet vidjela, carstvom bez stalnosti,
razborito je načinila, od tog Hadreta, utvrdu.

Hz. Merjema je vidjela kakva je ovo kuća, ovaj prolazni, dunjalučki svijet, i da na njemu nema stanka – sve što dođe, što se pojavi, mora otići sa njega... Kad je to vidjela, razborito je načinila od Hadreta, od Hakkove blizine, utvrdu (ona je izabrala opreznost i sklonila se pod zaštitu Svemogućeg Stvoritelja) jer će u toj utvrdi čovjek biti zaštićen od onoga niskog svijeta, koji vreba da nas uhvati na krivoj nozi.

Da joj do časa smrti bude utočište,
da ne bi, do nje, imao puta njen dušman.

Kako je to i u dva ajeti-kerima u suri Mu'minun kazano: I reci: „Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđenja šejtanskih, i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me od njihova prisustva zaštitiš!“ (el-Mu'minun, 97-98) Eto to je taj bijeg u tu tvrđavu, u utvrdu Hakkova hadreta, Hakkove blizine, svijesti o Njegovoj blizini...

Od Hakkova utočišta boljeg bedema ne vidje.
Jurtu je blizu te kule izabrala.

(*jurta – to je onaj šator Turkmena; i blizu te kule / blizu tog hadreta, izabrala je da boravi.)

Znamo kako je rekla hz. Asija u svom halu (nju Allah Uzvišeni i hz. Merjem uzima za primjer vjernika). Pa kaže, Allah Uzvišeni: A onima koji vjeruju, Allah kao pouku navodi ženu Faraonovu (Asiju binti Muzahim, a. s.) kad je rekla: „Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od Faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!“ (et-Tahrim, 11)

Vidimo kako ona traži, kako se obraća Gospodaru: Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe (prvo traži blizinu Gospodara, taj hadret o kojoj govore ovi bejtovi u slučaju hz. Merjeminom) sagradi mi kuću kod Sebe u Džennetu. Vidite kako je to posuredala. Tako i treba. Izaberimo Gospodara, Njegovo zadovoljstvo – sve će nam se ostalo dati.

Kad je vidjela te treptaje, koji pamet sagaraju –
kao kad se strelice zabadaju u džigerice,

Tako je ona postupila tražeći utočište kod svog Gospodara.

Da se malo zadržimo na ovom što nam je do sad kazao. Sad će nam hz. Mevlana nastaviti sa nasihatima / sa savjetima. Vidimo šta hoće hz. Mevlana da nam kaže i da nam to dobro podvuče: uteći Njemu, jasno nam je to; po pitanju svega za šta se čovjek veže – znaj, da će to jednog dana izaći iz tvog života... Prošli put smo naveli dio hadisi-šerifa: Voli koga hoćeš, jednog dana ćeš se rastati sa njim... To sigurno dolazi. Pripremi se, ma kako izgledala ta slika, ma kakvu ljepotu imala, valja se sa njom rastati.

Prije tri četiri dana jedan prijatelj mi kazuje (nije on vezan za to jedno društvo) a ja sam razmišljao o ovim bejtovima, pa rekoh baš ću o tome progovoriti. Može nam ovo pomoći, ako Bog da, da jednu od ovih beskrajnih poruka shvatimo, a koja je vrlo značajna za nas na hodu po ovom svijetu. O čemu se radi? Kaže on: jedan njegov prijatelj..., pa imaju jedno lijepo društvo. Taj koji je pročelnik tog društva, malo se povukao, i sad imaju osjećaj da on ne želi više da se vrati njima, a dvadesetak godina (možda i više) su uz njega bili. I ovaj jedan njegov prijatelj kaže: Kao da su mi sve lađe potonule! Prosto bi sad posumnjao u sve. E vidite – slika. Znam tog čovjeka, fina osoba, jedan hizmećar na Allahovom putu i tako... Ali, bitan je ovaj hal, trenutak jedan, koji se može nama desiti pred svakim lijepim prizorom, a pogotovo kad su kontakti – evo ovako – sa osobama gdje se ta veza posebno podvlači. Znači, ne smijemo dozvoliti ni u kojoj situaciji da nas izmicanje ove slike zbuni. A nije to nimalo lahko. Znate kako je veliki hz. Omer, r. a., reagovao kad je Allah, dž. š., uzeo Sebi Poslanika, s. a. v. s., da je on pored svog tog znanja koje je imao i za koga je Poslanik, s. a. v. s., – govoreći kako je u prijašnjim ummetima bilo nadahnutih ljudi – rekao: Ako u mome ummetu ima nadahnut čovjek, to je Omer. I eto, takav velikan isukao je sablju i rekao: Ko god kaže da je umro Božiji Poslanik, ovom sabljom ću mu glavu odsjeći! On nije umro, on je poput Musaa, a. s., otišao na razgovor sa Gospodarom i vratit će se. Hz. Ebu Bekr mu je samo proučio ajeti-kerim u kom se kaže da je Muhammed Allahov Poslanik, ako on umre ili bude ubijen, zar ćete se vi vratiti svojim stopama (tj. u neznanje)?! (v. Ali-Imran, 144) Hz. Omer je odmah pao kao pokošen i rekao: Noge su me izdale..., i tad, kao da prvi put čujem taj ajeti-kerim. Vidite, kad dođe ta situacija, kod ovakvih ljudi bio je dovoljan samo ajet da čuje, i sve mu je bilo jasno. Po ovome vidimo, nije to nimalo lahko rastati se sa jednom prilikom preko koje smo dobivali ljepotu.

Jednom, preselio jedan učitelj, a učenik koji je već za života njegova bio proizveden u učitelja, plače. Vide oni što su s njim kako mu suze liju niz obraze pa ga pitaju zašto to ti radiš? Zar tebi nije jasno da smrti suštinske nema? To je samo prelazak u bolje stanište (u vječno stanište) pa, zašto plačeš?! Nije primjereno da te vide učenici... On im kaže: – Ne plačem, plaču oči moje, jer i one imaju udio svoj u gledanju te ljepote. Sad one plaču, suze rone, zbog nemogućnosti da više gledaju tu ljepotu i da se hrane na tom licu, a ja im ne mogu kazati da ne plaču, i kad bih rekao, neće me čuti...

Dakle, nije ovo nimalo lahko razumjeti, ove stvari. Vidimo da su mnoge religije otišle u bogočovjeka, u tu konstrukciju, zbog toga. Znači, prema ovim pojavama trebalo bi da postupamo ovako kao što je učinila hz. Merjema: ona se utiče Onome Koji je iza toga. Sjećate se, prošli put nam je govorio o onome: Nisi bacio kad si bacio, nego je Allah bacio! Vidiš lik koji baca, al' ti Gospodar kaže: Nisi ti bacio! Ima drugi Bacač koji je pokriven. Moramo se na ovaj način vezati, a onda tako na pravi način i uspostavljamo vezu sa ovakvim lijepim slikama. Jer ta slika će izaći iz našeg života, izgubiti se, ali kod Boga neće nikad biti izgubljena. Ko je koga volio, sutra će biti sa njim, naći će ga sutra u Vječnom staništu.

U četvrtom svesku Mesnevije, hz. Mevlana navodi jedan primjer, pa kaže: go čovjek, i na njega naletile ose, jato osa, hoće da ga izubadaju. On skače u vodu i zaroni. Ose iznad vode kruže, čekaju da on samo digne glavu i da ga napadnu. Hz. Mevlana je taj primjer naveo da bi nam pojasnio ovo: Ta voda je zikrullah, sjećanje na Allaha, a te ose, to je sjećanje na tu i tu ženu, na tog i tog čovjeka. Evo opet lik jedan koji ne može čovjek da zaboravi, vezan za to... I sad, on je rekao da su to ose, i onda nam ovakav savjet daje: Zadrži dah pod tom vodom – zadrži dah u zikru Hakka, u toj vodi, u sjećanju na Boga Uzvišenog, i ustraj! Znači, izdrži dugo držeći taj dah da bi se oslobodio od starih misli i vesvesa, nagovora šejtanskih. Sad, tih slika ima raznih. Znate kako nam razne slike dolaze u životu... Teško se od njih odlijepiti, i onda kaže, kao završna misao: Pošto si u takvom stanju, sad si zadobio prirodu vode (ti, koji si zaronio u zikrullah) ti sad dobivaš tu prirodu potpune budnosti. Sad slobodno izađi iz vode, izroni, ne prijeti nikakva opasnost više, nisi podesan za te ose: mokar si, vlažan si, voda si, dobio si tu prirodu. Vidite ovdje šta je ta slika. Jelde, koliko smo, da kažemo, i proganjani preko slika... Čovjek je svašta gledao što nije trebalo, i slušao što nije trebalo, i sad te prosto proganjaju te slike... Kad se to desi, ne možemo ništa učiniti, onako napinjući se da to sad potisnemo. Možemo samo povećati agoniju. Nego, onako, kad vidiš tu sliku, možemo blago reći – ne to, ne želim tu sliku, nego želim Onoga iza te slike! Jer Allah se pokrio svim svjetovima koje je stvorio. Sve je to uveo u postojanje da bi Njega mi potvrdili. Pa onako, samo blago kaži tim slikama – ne to, ne želim to, ne želim da se vežem za to, i pusti, proći će one. A ako te uhvate, e onda te one potapaju ovamo, na svom terenu. Sve nas odvukoše ove slike! A svako, kad se zatvori (osami), kad razmisli, zna kako to izgleda. Pa neka nam ovo bude primjer, šta je slika. Ova će slika, vidjet ćemo to kasnije, progovoriti hz. Merjemi. Ova slika nije ta koja bi njen iman uzela, jer od strane Džibrila doći će riječi: Pa ja ti upravo dolazim od Gospodara (upravo od Toga kod Kog tražiš utočište) da ti poklonim jednog čistog dječaka, koji će biti ajet svim svjetovima (v. Merjem, 19). I ta je stvar gotova, to je od Allaha tako! (v. Merjem, 21)

Mi bi trebali, biiznillah, poput hz. Merjeme da očistimo sebe, svoju nutrinu, da naš nefs, naša „Merjema“, bude potpuno čista. Vidite, on joj dolazi u njenoj potpunoj nagosti, nagosti od enanijeta, potpuno čista od ega... Kad budeš takav, onda si otvoren da ti se spusti visoki svijet... I on donosi Riječ od Gospodara. Ta Riječ sad ima pravo mjesto gdje će se smjestiti, kod hz. Merjeme, odnosno kod naše čiste duše, ako Bog da. I rađa se naš Isa. U „Fihi ma fihi“ kaže hz. Mevlana (ne citiram, već prepričavam): Iskoristi taj trenutak, dočekaj tog svog Isaa, ili u protivnom, on će otići putem kojim je i došao. Znači, naš ruh – to je naš Isa. Ako se on ne probudi, nećemo biti sigurni od podvale. Jer, vidite, samo je Isau dato da ubije Dedždžala, tog podvaljivača koji će nuditi vodu i vatru, pa nam Poslanik, s. a. v. s., kaže: Vi idite za onim što je vatra, jer to je voda suštinski... Znači, vara ta varalica! E vidite, to je samo dato Isau, a. s., da ga ubije. Fizički će to tako biti, najavljeno je to. A istinu je rekao Allah Uzvišeni i Poslanik Njegov: Doćiće Isa, a. s., da ubije tog prevaranta. Ali pošto je to svevremenska dimenzija, nije to samo – čekaj da to sutra dođe... Mi smo sad, i ti i ja, u toj situaciji. Jer zašto je onda od Nuha, a. s., svijet upozoravan na Dedždžala! Onda bi rekli – sve je to bilo beskorisno, nije trebalo, jer se nikad nije pojavio! Ta dimenzija prevare, tu je stalno pred nama... Samo naš živi Isa može to razotkriti i anulirati. A da bi se desilo da ta Riječ odjekne u našoj nutrini, moramo (kako smo prošli put rekli) biti potpuno prazni, čisti, ovako (u svoj nagosti) biti otvoreni prema svijetu Istine; i nikada ne vezati din za neku osobu, ma kakva osoba bila, jer Allah će uzeti život tome za koga si vezao svoj din... Kad je govorio o Dedždžalu, Poslanik, s. a. v. s., je rekao: Ako on dođe, a ja budem prisutan, ja ću vas štititi od njega; a ako mene ne bude, onda ste zalog svak za sebe. Ja to razumijevam ovako: tada bi trebalo, sve ono što ste stekli družeći se sa mnom (a to su tragovi poslanički u dušama ashaba i sviju nas) da vas brani od tog prevaranta.

E sad nam govori hz. Mevlana o tom prizoru. Hoće da nas malo pripremi za ono što nam želi reći. Evo kako sam ja razumio ove malo kompleksne bejtove: o tedžellijatu Hakkovom, o pojavi Njegovoj. U ovakvoj jednoj ljepoti se pojavljuje hz. Merjemi, jer sve što je stvoreno u univerzumu – kaže Abdurahman Mula Džami – poput je jednog ogledalca, a u tom ogledalcu se odrazilo nešto od Allahova Veličanstva i Ljepote. Zato, gledajući u svako to ogledalce, odnosno u svakog halka / svako stvorenje, mi treba da posvjedočimo Njega. Ali, na ta razna ogledala padne prašine, deblje ili tanje, pa se zamagli ta slika, ili se zaustavimo ovako (ne dao Bog) pred prizorima raznim, i ne prođemo iza ovoga da potvrdimo Onoga Koji šalje te prizore. A Allah izabire preko koga će to pokazati, pa nam ovako kaže hz. Mevlana:

Car i vojska su Njemu pokorni!
Pamet carevā, bez Njegove upute i pomoći, ne može opstati!

Svi carevi i vojske na ovom svijetu su Njemu pokorni, Gospodaru Uzvišenom. Jer vidite kad kaže u suri Isra (5. ajet), nakon što su Izraelićani navukli na sebe gadab, srdžbu Božiju, kaže: Mi poslasmo našu vojsku silno moćnu..., dolazi babilonski vladar sa svojom vojskom. Sve su vojske Njegove, Car i vojska su Njemu pokorni! / Pamet carevā (svih careva), bez Njegove upute i pomoći ne može opstati. Da ovome bejtu priđemo i s drugog nivoa: pamet duhovnih careva (poput hz. Merjeme i dobrih Allahovih robova) pred ovim prizorima, opet bez Njegove pomoći i upute ne može opstati, jer to je sad tolika ljepota da bi čovjek lijep poput Jusufa, porezao ruke svoje (kao žene misirske) jer ne bi bio svjestan šta radi.

Na stotine hiljada careva bili su u službi Njemu;
na stotine hiljada uštapa preokrenuli su se u mlađake.

Na stotine hiljada punih mjeseca preokrenulo se u mlađake, tj. oslabili su i smršali od groznice ljubavi, gledajući tu ljepotu.

Allah je lijep i voli lijepo. Zamislimo se malo pred ovim lijepim prizorima, svakodnevno što imamo priliku da vidimo. Nažalost, malo imamo vremena da obratimo pažnju na ove prizore iz prirode, na smjenu dana i noći, na zvjezdano nebo... Kako li izgleda izlazak i zalazak sunca, tamo gdje ruka ljudska nije puno imala posla? Kad bi smo se malo izvukli iz ovoga što se zove civilizacija, vidjeli bi jedan novi svijet ljepote i čuda Božijeg stvaranja.

Ni Zuhra se ne bi odvažila, riječ progovoriti,
ni Univerzalni um, kad bi Ga vidio.

Sve bi bilo razoružano, čak i Univerzalni um (Najveća pamet) pao bi na tle bespomoćan pred tom ljepotom. Za Zuhru / Veneru je vezano ono kazivanje da je ona bila sevep da se pokliznu, da izgube svoj mekam, dva meleka kad im je Gospodar uveo Zuhru, tu prelijepu osobu, kao iskušenje u njihov život. Kad su vidjeli taj prizor i meleki su izgubili svoj mekam... Eto, i takva Zuhra, takva ljepota – kaže hz. Mevlana – ne bi se odvažila riječ progovoriti, pred ljepotom koju bi Gospodar mogao i njoj da pokaže, a ni Univerzalni um, kad bi Ga vidio.

A onda kaže hz. Mevlana:

Šta da kažem, kad sam i ja zanijemio?!
Njegov dah, prigušio je moj dah.

On sad govori da je pred njim ta Ljepota, on je vidi; nije od onih robova koji prolaze pored Allahovih znakova okrećući glavu od njih. A i mi svi, okruženi smo tim znakovima, oko nas i u nama. I vidite šta je rekao: Šta da kažem, kad sam i ja zanijemio?! – gubim dah, pred tim prizorom. Njegov dah, prigušio je moj dah – nisam mogao dahnuti od uzbuđenja!

On, kao jedan od Allahovih velikih robova, kad je potpuno očistio svoju dušu, svoju Merjemu, rodio se njegov Isa, i sad može da kaže: Ovo nije gatanje po zvijezdama, šaranje po pijesku, niti kakav san, / nego je ovo vahji-hakk, nadahnuće od Hakka. Zašto? Zato što je izložen ovim oživljavajućim dahovima... Pogledajte šta i mi osjećamo kad dolazimo u kontakt sa ovim bejtovima. Sigurno vas to i privlači pa dolazite, hvala Bogu, u ovolikom broju, da čujete živi govor od žive osobe, koja nije fizički prisutna, ali jest riječju svojom koja neće nikad umrijeti. E takva je riječ svih Allahovih istinskih robova, jer oni ne govore od sebe. Allah je postao jezik s kojim oni govore...

Prvi dio 87. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“ koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 23. 03. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.