Na osnovu Pravilnika o dodjeli Nagrade „25. novembar“ za životno djelo iz oblasti umjetnosti sedmičnog lista „Stav“, Stručni žiri u sastavu prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović (predsjednik), književnik Almir Zalihić, prof. dr. Almir Bašović, prof. dr. Sead Šemsović, prof. dr. Nehrudin Rebihić, prof. dr. Ena Begović-Sokolija i glavni urednik sedmičnog lista „Stav“ Filip Mursel Begović donosi
O D L U K U
Nagrada za životno djelo za 2023. godinu dodjeljuje se slikaru i grafičaru Safetu Zecu.
Odluka je donesena jednoglasno.
O b r a z l o ž e nj e
Safet Zec rođen je u malom bosanskom gradu Rogatici 5. decembra 1943. godine. Njegovi roditelji, otac Mehmed i majka Fatima, njegova dva brata i dvije sestre, njegovi rođaci, nakon četničkih masivnih zločina, doživjeli su egzodus i kao izbjeglice završili u Sarajevu. Nakon završetka rata vratili su se u Rogaticu, ali su se ubrzo ponovo našli u Sarajevu, gdje su se definitivno skrasili. Safet Zec je kao dječak rastao u Sarajevu, završio osnovu školu i tada vrlo prestižnu Srednju školu za primijenjene umjetnosti. U toj školi profesori su mu bili neki od najvećih bosanskohercegovačkih slikara i umjetnika.
Godine 1964. Safet Zec je upisao Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu i završio je 1969. godine. 1972. godine na ovoj Akademiji završio je i postdiplomske studije iz historije umjetnosti. U Beogradu živi do 1988. godine, vraća se u Sarajevo, a od 1992. godine, nakon egzodusa iz Sarajeva, živi u Italiji – Udinama i Veneciji i Parizu. Danas, kako sam kaže, živi i radi na relaciji između Sarajeva, Počitelja, Venecije i Pariza.
Ovaj biografski, ovdje samo u naznakama, put od dječaka-prognanika do građanina Svijeta, ipak neprikosnoveno ukotvljenog u Sarajevo i Počitelj, čudesna je priča koja je morala imati i svoje reperkusije na slikarsko i grafičarsko djelo višestruko talentiranog velikog Safeta Zeca.
Kao slikar, dječak i mladić, oglašavao se, nekako stalno uprkos, što će ga pratiti cijeloga života, svojim „poetskim realizmom“, što ga je nostalgično njegovao, i to od beogradskih studentskih dana do egzodusa u Italiju 1992. godine. Njegova remek-djela iz tog perioda, mnogobrojna i fascinantna, rasuta po galerijama, muzejima i privatnim zbirkama i kućama, svjedoče o tvrdoglavosti, upornom ustrajavanju i uvjerenju da se njegov talent može najbolje iskazati i realizirati baš kroz poetski realizam.
To nikako ne znači da eksperiment, istraživanje, slika i gravura ili samo crtež nisu bili prisutni u njegovom stalnome nemiru. Svejedno je da li je to minijatura, takozvane mrtve prirode, portret ili soba njegove majke, ili kuća njegove sestre, ili krošnje drveća što se iz dubine i tame uvlače u prozore, u avlije ili prosto u sam pogled onoga ko ih promatra. Ili je to komad kruha na stolu ili, opet, freska velikih razmjera. Ma gdje se oni stvarali ili ostvarivali, sve su to bili otisci Bosne.
Nakon 1992. godine relativno mirni, a uzbudljivi poetski realizam u stvaralaštvu Safeta Zeca zamijenio je nemir u njegovoj duši kozmičkih razmjera. Taj nemir ide od Egzodusa do Zagrljaja, od dramatičnih studija ruka, do prepoznatljivih i istih onih ruka s portreta njegove majke do ruka majke u neponovljivom „Skidanju Isusa sa križa“.
Stotine i stotine djela, slikarskih i grafičkih, svjedoče ovu fazu umjetničkog, estetski neprikosnovenog ostvarenja velikog slikara. To je autentično i ljudsko i umjetničko potresno svjedočenje sumraka civilizacije koji se desio u njegovoj Bosni, poglavito u Srebrenici. Ali djelo Safeta Zeca nosi bolan simbolički trag duboke prošlosti i istovremeno iskazuje bol stradanja i egzodusa u našoj svakodnevnici. Taj „svjetski bol“ tako komprimiran je iz vlastitog iskustva, iz priča iz najranijeg djetinjstva, zatim ličnog egzodusa i egzodusa njegovog naroda 90-ih godina 20. stoljeća. Istovremeno njegov umjetnički izraz je baštinio i umjetnička svjedočenja najvećih klasičnih slikara i kipara od antike do danas.
Safet Zec je svojim toliko upečatljivim umjetničkim svjedočenjem možda danas najznačajniji svjetski slikar i grafičar. Nije čudo, a on to potvrđuje u svojem intervjuu, da od deset hodočasnika njegovom djelu osam izlazi sa suzama u očima i duši.
Safet Zec je svoje umjetničko svjedočenje Bosne, njezine ljepote i njenoga bola, kao niko prije njega, digao na nivo univerzalne umjetničke virtuozne, estetski beskrajno sugestivne poruke. On nije mogao prihvatiti zavodljivost savremene površnosti zato što je njegov stvaralački nemir i iscrpljujući rad u traženju estetskog savršenstva zapravo njegov životni i umjetnički kredo. Safet Zec je svojim ostvarenjima, zapravo, obilježio epohu. On je klasik. On je umjetnik koji je nesumnjivo poznavao eksperimente savremenika, a istovremeno baštinio dostignuća klasika. Zato je on umjetnik Svijeta ukotvljen u historijske, društvene, kulturne i estetske sedimente Bosne.
Odluka Stručnog žirija sedmičnog lista „Stav“ da ovogodišnju Nagradu „25. novembar“ za životno djelo dodijeli Safetu Zecu, samo je jedna u nizu značajnih i značajnijih svjetskih priznanja koje je ovaj veliki naš umjetnih dobio. Ona je samo simbolička zahvalnost. Stručni žiri želi da ona bude, osim priznanja umjetniku, podsticaj i putokaz današnjoj generaciji i generacijama koje dolaze. Bili bismo sretni da ona podstakne i bude izazov za izradu jedne nove, bosanske monografije Safeta Zeca.
Predsjednik Stručnog žirija:
Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović
