Savremeno je društvo proizvelo univerzalne neznalice – o svemu mogu govoriti, mnogo znaju, a ništa pouzdano. Takvi su intelektualci i kvaziintelektualci osuđeni na svaštarenje, jer bi svako usmjerenje ka određenoj temi podrazumijevalo usredsređenje i rad, ali tome ipak nisu skloni. Pravdat će sebe potrebom za širokim uvidom u mnoga znanja, ali, u konačnici, njihova upotrebna vrijednost niskog je nivoa i nejakog intenziteta.
Tako se ovih dana, osnovano ili ne, pažnja javnosti okrenula ka Suljaginoj Fati. Ne možemo reći “ni krivoj ni dužnoj”, jer će neke interpretacije ipak ukazivati na neki oblik Fatine krivice, odnosno njezinog planskog djelovanja. S druge strane, ono što je i pokrenulo cijelu priču jeste optužba mostarskog mladog bazerdžana Muje za silovanje. Nije Fata tužila Muju za njegovo neprimjereno ponašanje i atak na njezinu ličnost, već se u njezino ime javila beogradska spisateljica Biljana Srbljanović. Koje su to muke natjerale mladu spisateljicu da podigne tužbu protiv mladca Muje, do sada je nejasno. Nakon optužbe, još nisu uslijedila saslušanja, ali dokazivanja jesu. Kao Mujini pravni zastupnici javili su se najprije Muharem Bazdulj, temeljeći svoju odbranu na činjenici da je to “sama tražila”, dok će Esad Bajtal zalaziti u skrivene namjere Srbljanovićeve i njezin pokušaj urušavanja kulturnih vrijednosti Bosne. Uvidom u slučaj utvrdili smo da je nešto ranije istu optužbu pokretao i sarajevski režiser Haris Pašović, također bezuspešno.
Dok će se pravne službe nastaviti baviti ovim krucijalnim pitanjem za opstanak dviju država, naša pažnja ipak je ostala na samoj oznaci – sevdalinka. Ova pjesma zapravo niti je usmenoknjiževna, odnosno narodna, niti je sevdalinka. Vjerovatno da nastaje između dva svjetska rata, a u samom tekstu ne da se prepoznati niti jedna od osobina sevdalinke: ljubavna čežnja, ljubavni zanos, bol do granice s beznađem. Ova pjesma ne sadrži niti razdraganu vickavost, začikavanje, flert, niti melanholiju, bol ni dert. U pjesmi Lijepi li su mostarski dućani ne nalazi se slika emotivnog stanja bilo kojeg od junaka – ni Muje ni Fate: ona traži njega, nalazi ga tek u sedmom dućanu, traži oku zlata, on se pravda da su mu jarani obatalili terezije te da ona sama uđe i uzme koliko joj je drago, ona ulazi – Mujo za njom i zamandali vrata. U ovako raspoređenim događajima bez emotivnog monologa ili emotivnog dijaloga nema sevdalinke. Postojeći je razgovor formalnog hladno-poslovnog karaktera i kao takav ne ulazi u korpus sevdalinskih dijaloga, u kojima mora postojati neko oduševljenje:
Ja kakve su kara-krzli obrve,
Odnesoše moju pamet do mrve.
Ili:
Gdje si dragi, živa željo moja,
Živom sam te željom poželjela.
Ovakvi primjeru jesu sevdalinka, sadrže snažne slike ljubavne zanesenosti. U tim se slikama jasno razaznaje bol prouzrokovana ljubavlju, zabezeknutošću, iščekivanjem i očajem. Sevdalinka pretače snažnu unutarnju emociju u pjesničke slike. Životne okolnosti, sudbine, neuzvraćene ljubavi, principi ponašanja u muslimanskoj urbanoj sredini Bosne i Sandžaka proizvele su sevdalinku. Sve druge pjesme koje ne sadrže snažnu emotivnu impregniranost nisu sevdalinke, makar se pjevale na sevdalinski način. Brojni su istraživači i u prošlosti i danas često bili zavarani načinom izvođenja pjesama pa su među sevdalinke ubrajali Put putuje Latif-aga, Beg ali-beg ićindiju klanja, Sunce bi sjalo – sjati ne može, a potom i autorske tekstove: Šantićevu Eminu, Bašagićevu Uzeh ovu rumen ružu, Heineovu Azru i tako redom do tekstova Joze Penave i drugih kompozitora i harmonikaša.
Pod imenom sevdalinka podrazumijeva se melopoetski žanr čiji tekst pripada lirskoj ljubavnoj poeziji Bošnjaka, u kojem se izražavaju ljubavna čežnja, ljubavni zanos te bol zaljubljenih do granice s beznađem, a u muzičkom smislu pjeva se poravno, odnosno s prekomjernom sekundom, te se posebna pažnja posvećuje melizmima – ukrasima vokala koji se nalaze na kraju stiha.
I Srbljanovićeva i Pašović ovu pjesmu najprije neosnovano tretiraju kao sevdalinku, da bi Pašović otišao korak dalje pa će reći kako sevdalinka obiluje scenama silovanja.
Na kraju valja konstatirati kako su i tužioci i branioci preskočili osnovne lekcije iz oblasti žanrova usmene književnosti. O ovoj se pjesmi, koja ni na koji način ne može biti sevdalinkom, može govoriti iz nekih drugih rakursa posmatranja: sociološkog, kulturno-historijskog, kulturnomemorijskog i slično.
Zašto je važno osporiti njezino imenovanje sevdalinkom? Jer sevdalinka, i kada sadrži elemente erotskog, ne propagira nemoral. Zato stihovi Za njom Mujo zamandali vrata kao i stihovi Neka ljubi ko god koga hoće ne pripadaju svijetu sevdalinke, oni su slika ateiziranog društva komunističkog režima bivše nam države, u kojoj su ovi tekstovi i promicani, a nauštrb originalnih tekstova sevdalinke.
(Sead Šemsović vanredni je profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu na predmetu Usmena književnost.)
