Česta je zabluda u historiografiji i javnom diskursu da se postanak Gradačca i njegovog Starog grada veže za osmanski period. Tome je zasigurno doprinijela ubrzana urbanizacija grada i veliki graditeljski poduhvati gradačačkih kapetana u 18 i 19. stoljeću. Međutim, Gradačac nema veze samo sa Husein-kapetanom Gradaščevićem i turbulentnim događajima iz 19. stoljeća nego ima mnogo stariju historiju koja seže duboko u kasno srednjovjekovno razdoblje.

Do sada se smatralo da je Gradačac prvi put spomenut u povelji posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića od 18. septembra 1461. godine pod nazivom Gračac. Ova povelja nije sačuvana u originalu nego u franjevačkom ljetopisu iz 17. stoljeća, u nauci poznatijem kao Fojnička hronika. Prepisao ju je, pretpostavlja se sa originala, jedan nepoznati franjevac u vrijeme u kojem je sjećanje na Bosansko Kraljevstvo sve više blijedilo. S obzirom na veću vremensku razliku i moguće teže razumljivo pismo, ili jezik bosanske srednjovjekovne kancelarije, prepisivaču su se potkrale greške praćene određenim nelogičnostima, koje u cjelini ne utiču mnogo na historijski značaj dokumenta, a njegova autentičnost ne može se dovesti u pitanje. Sadržaj povelje govori o posjedima koje bosanski kralj daruje svom stricu Radivoju Ostojiću – u historiografiji poznatom protukralju, a u ovo vrijeme veoma važnoj ličnosti u Bosanskom Kraljevstvu – a zapravo samo potvrđuje zemljišta koja mu je darovao kraljev otac, odnosno Radivojev brat, kralj Stjepan Tomaš. Među nekolicinom naselja koja se u ovom dokumentu spominju nalazi se i dio u kojem se navodi: "i grad Gračac sa svim selih, koja mu je bio dao gospodin kralj Tomaš".

Dugo je u historiografiji vladalo mišljenje da je, nakon prvog spomena Gradačca iz 1461. godine, drugi spomen datiran tek u 1533. godinu, odnosno prvi sumarni popis Zvorničkog sandžaka. Međutim, postojanje tvrđave u Gradačcu potvrđuju ugarski izvori iz vremena od pada Bosne pa do osmanskog osvajanja ovog područja. Jedna od najvećih nepoznanica u vezi gradačačke historije u domaćoj historiografiji je činjenica da je jedno vrijeme služio kao utvrda vitezova hospitalaca ili ivanovaca. To znamo na osnovu povelje ugarskog kralja Vladislava II od 1. novembra 1512. godine, u kojoj je on zbog "čestih i strahovitih upada Turaka, neprijatelja kršćanstvaˮ izuzeo dvije tvrđave: castri Grachacz i castelli Miihaloucz (tvrđava koja se najvjerovatnije nalazila na mjestu utoka Bosne u Savu) iz nadležnosti Vranskog priorata, te ih stavio pod svoju neposrednu vlast. Ivanovci su svoje sjedište imali najvjerovatnije u današnjem kompleksu starog grada, danas poznatog pod nazivom "Ičkala". Stoga će biti zanimljivo istražiti koji su dijelovi starog grada izvorno pripadali periodu dok su u njemu bili Ivanovci, a koji su novijeg datuma.

Novi najstariji spomen Gradačca u izvorima je pismo pape Pia II od 4. aprila 1460. godine. Ovo pismo pronađeno je prilikom nedavnog istraživanja u Apostolskom arhivu u Vatikanu, u okviru 475. volumena najopsežnijeg registra – Registra Vaticana, u kojem se nalaze prijepisi akata koje je donijela Rimska kurija u vrijeme prve dvije godine pontifikata pape Pia II (1458-1464).

„ Svim vjernicima kršćanima koji ovo pismo budu gledali, pozdrav itd. [i apostolski blagoslov]. Iako on, čiji je dar da mu vjernici služe na dostojan i hvale vrijedan način, od svoje bogate ljubavi, koja prevazilazi zasluge i želje onih koji se mole, daje više zauzvrat onima koji im služe na dobar način, nego što zaslužuju, ipak pozivamo, da tako kažemo, nekim primamljivim nagradama, naime, oprostom i oproštenjem grijeha – u želji da zajednica bude ugodna Bogu i pristaše dobrih djela – ove vjernike da budu njemu ugodni, tako da se na taj način mogu učiniti prikladnijima za božansku milost. Stoga želimo da se crkva Svete Trojice u podgrađu Gračca posjećuje s dužnim počastima, te da se i sami vjernici s većom spremnošću slijevaju u istu, jer su vidjeli sebe bogato napojene nebeskim darom. Milošću Svemogućeg Boga i blaženih apostola Petra i Pavla, uzdajući se u njihov autoritet, svim istinskim pokajnicima i ispovjednicima, koji na Božić, Obrezanje, Bogojavljenje, Uskrs, Uznesenje i Pedesetnicu tijela Gospodina našega Isusa Hrista, kao i na Rođenje Blagovijesti Očišćenja i Uznesenja Presvete Bogorodice, i Rođenja Blaženog Ivana Krstitelja, svetkovine navedenih apostola Petra i Pavla, sv. Franje, sv. Jurja, sv. Katarine, te na Dan posvećenja pomenute crkve praznicima i proslavi svih svetaca, te kroz osam dana nakon ovog Rođenja, Obrezanja, Bogojavljenja, Vaskrsenja, Vaznesenja i tijela Gospodnjeg, kao i Rođenja i Uznesenja Presvete Marije, i rođenja bl. Ivana i apostola Petra i Pavla, i za šest dana koji slijede neposredno poslije pomenutog praznika Pedesetnice, neka pobožno posećuju pomenutu crkvu svake godine na svaki od praznika, i za sedam godina slavlja, i za čitavih četrdeset dana, ali na osmi dan i na šesti od prethodno navedenih dana u kojima su posjetili spomenutu crkvu, tako da se može nastaviti, stotinu dana pokore da im bude naloženo.

No, naša je želja da svim posjetitelji spomenute crkve, koji u njezinoj popravci ili izgradnji pruže ruku pomoći, ili pobožnima daju milostinju, ili bilo koju drugu pomoć, oprost koju smo im dali da potraje zauvijek, ili određeno vrijeme koje još nije proteklo, ovo pismo neće imati nikakvu snagu niti vrijednost. Datum po Sieni. 1460. godine od Gospodnjeg utjelovljenja, dan prije aprilskih nona, druge godine našeg pontifikata“.

Ključni događaji za razumijevanje ovog pisma pape Pia II desili su se godinu dana ranije, 1459. godine. Tokom nekoliko turbulentnih mjeseci, najprije je došlo do drugog i konačnog osmanskog osvajanja Smedereva i uništenja Srpske Despotovine (20. juni), zatim su se pojavile glasine da su za tu vojnu katastrofu krivi bosanski kralj Tomaš i njegov sin, posljednji srpski despot, princ Stjepan Tomašević, a naposlijetku je kralj Tomaš, da bi se opravdao od tih optužbi i vratio dobar glas na Kuriji, zvanično zabranio dalje djelovanje Crkve bosanske kao institucije. Nakon toga uslijedilo je veliko ubrzanje procesa katolicizacije Bosanskog Kraljevstva, čiji se početak može datirati nekoliko desetljeća ranije, tokom zadnjih godina pontifikata pape Eugena IV i vladavine kralja Tvrtka II Tvrtkovića. Ovaj se proces ponajviše bazirao na konverziji vladajuće porodice Kotromanića, te nekih drugih velikaških porodica na katoličanstvo, te izgradnjom novih crkava u okviru djelovanja franjevačke Bosanske vikarije. Posebno aktivna u izgradnji novih crkvenih zgrada bila je supruga kralja Tomaša, kraljica Katarina. Jedna od najznačajnijih ličnosti Bosanskog Kraljevstva, bio je svakako i polubrat kralja Tomaša, Radivoj Ostojić, koji je ranije imao jake pretenzije na krunu, da bi se u kasnijoj fazi života zadovoljio ulogom pratioca i savjetnika Stjepanu Tomaševiću. Radivoj je upravo početkom 1460. godine stupio u kontakt sa papom Piom II i zamolio za posvećenje crkvenih građevina koje je podigao na nekoliko lokacija unutar Bosanskog Kraljevstva, uključujući Gradačac, Tešanj, Bobovac itd. Razloge za njegov užurbani angažman za afirmacijom katoličanstva u Bosni treba svakako tražiti zbog spomenutog gubitka Smedereva godinu ranije, u čemu je bio aktivan sudionik budući je bio u pratnji mladog despota i bosanskog prijestolonaslijednika. Ugarski kralj Matijaš Korvin mu je početkom jula oduzeo posjede koje je uživao u Požeškoj županiji zbog navodne počinjene nevjere.

Razlog zašto ovo papinsko pismo nije ranije dovođeno u vezu sa Bosnom vjerovatno treba tražiti u izostanku bilo kakvog drugog geografskog ili biografskog podatka unutar njega, izuzev navoda "sub castro Grachaz". Također, postojanje pisama izdatih u približno vrijeme prema istom obrascu s ciljem oslobađanja kršćana od nametnute pokore u kojima se spominju gradovi sa sjevernih prostora Bosanskog Kraljevstva kojima uglavnom upravlja Radivoj Ostojić govore u prilog tome da je spomenuti Grachaz bez sumnje srednjovjekovni Gračac, a današnji Gradačac.

Još jedan važan kontekst u vezi našeg izvora jeste njegova vezanost za rad franjevačkog reda u Bosni. Ovaj siromašni crkveni red bio je prisutan na području srednjovjekovne Bosne od 1340-te godine, kada je utemeljena Bosanska franjevačka vikarija, koja je dugo vremena bila jedini oblik institucionalnog katoličanstva, iako nije bila dio hijerarhije i sistema katoličke crkve. Misionarska aktivnost franjevaca u Bosni počela je ostvarivati rezultate jako brzo, no, suštinski značajno se razvila tek nakon približavanja interesa Bosanske kraljevine i Rimske kurije u spriječavanju širenja Osmanskog carstva dalje na zapad. Nakon spomenutih događaja iz 1459. godine i prestanka djelovanja Crkve bosanske, ta je akcija izgubila i posljednji faktor inhibicije i mogla je da se slobodno razbukta. Tome svjedoči i da su do sada u historiografiji bila poznata četiri pisma pape Pia II upućena Bosanskoj vikariji, a datirana na isti dan kao i pismo koje je predmet ovog rada. Franjevci u Bosni nisu gradili samo samostane, nego i dvorske, te gradske crkve. Gra(da)čačka crkva bi prema tome spadala u zadnje spomenute sakralne građevine.

Gradačac sadrži jednu od najimpresivnijih utvrda u Bosni i Hercegovini, a po arhitektonskim rješenjima i dekorativnim elementima jedinstven je u regionu. Iako su konačni pečat njenoj fortifikaciji udarili kapetani Gradaščevići u 18. i 19. stoljeću, često se zaboravlja da je utvrda na današnjem mjestu egzistirala još u srednjem vijeku.

Novi izvor koji je ovdje prezentiran, datiran 4. aprila 1460. godine, nudi nove uvide u njegov politički značaj u okvirima Bosanske Kraljevine, te otkriva do sada potpuno nepoznate detalje iz historije ovog grada. Tako smo saznali da je srednjovjekovni Gradačac imao podgrađe i u njemu crkvu Svete Trojice. Također, ovaj izvor potvrđuje da je područje današnjeg Gradačca spadalo u vladarsku domenu – Contrata del Re, kojom su upravljali različiti pripadnici dinastije Kotromanića. Izvor svjedoči atmosferi, mogli bismo reći ubrzanog uklapanja Bosanskog kraljevstva u vjerske, urbane i običajne norme evropskog kasnog srednjovjekovlja.

(Skraćeni tekst)

Dženan Dautović, Nedim Rabić; Najstariji do sada poznati spomeni Gradačca u pisanim izvorima srednjeg vijeka; Diwan br. 57-58