Nermin Šehić (Goražde, 1993)
PATAREN ILI RANJENIK
Jedan od mojih dvoraca kuća je ćerpičara
Podignuta na zimzelenom dlanu svih
Mojih emaneta, izgrađena mojim djedom
I mojom nenom, ostavljena da orone,
Napola urušena, vremenu poklonjena.
Na četiri njena ćoška slijevaju se vode
Surog neba koje od djetinjstva tone
I čiju površinu zamreška nekad
Bijela ruka protjeranog patarena
Koji nosi moje lice, smiješeći se zaludu,
Rastući mahovinu umjesto brade,
Naslonjen na oblak.
Ili je to mudrac na mrkom dromedaru
Pod teškim turbanom teškog zemana
Slijedeći crvenu zvijezdu nestajanja
Došao da prenese poklon prije poklona
Sivih konjanika umotanih u krzna polusudbe
(one koja se jednom naslućena obistini
samo onda kada se zaboravi)?
Ali duhovi ovdje igraju kolo, tu gdje trava
Nije pogažena. Vidiš li one resaste vlati
Ispod reda jagoda? To je trava ranjenik.
Ako se kad posječeš i ako te zaboli,
Zgnječi travu u rukama i protrljaj po rani,
Možda ti bude lakše. Tako su govorili stari.
A ako se nađeš sam na svijetu i pomisliš
Da nemaš nikoga, ako se prepadneš
Potonuća horizonta i poplave divlje trave
Tamo gdje su gole stope nekad ljubile zemlju,
Kroz pukotine u zidovima ugledaš
Ljubomorno oko neba i osjetiš kako
Pod zemljom u temeljima dvorac drhti
Kao na zubu pakosnog siječnja gola ptica –
Baci krunu i nasmij se –
Strah je urokljiva usidjelica.
SERHATSKI LJETOPIS
U ona vremena
Krenu Derviš-paša Bajezidagić
/prije nego ga je Berber naslikao/
“Vallahi, braćo, neka vam je sve halal,
ja sam naumio mrijeti” i kasnije, krišom
da ga ne vide akindžije
“Čuvaj mi, Gospodaru, Mostar”
Šeher Mostar ures je svijeta
upravo jedan Boabdil reklo bi se
jer konj je nemirno rzao
iz ljutog krša prijekor izvirao
zaklonjenih stoljeća
“zašto plačeš kao žena?”
to najzad, nije bila Granada
o kojoj kasnije El Mancebo de Arevalo piše
“starac je gorko plakao za minulim vremenima
i ja sam s njim plakao”
a neko je u divanu zapisao
“na pravi put sam ti majko, izišo”
i neko je izbezumljen zavapio
“Smiluj nam se, Gospodaru!”
godine 1492-e, ili 1992-e
Svejedno
Smiluj nam se
Die Mohamedanner haben keine Schöpfungslehre
&
The Moslem, by his very nature, does not belong in Europe
&
“šta ćemo s domaćim Turcima?”
&
zar nisi plakao s Hasanom K.?
zar nisi plakao za Hasanom K.?
“kad sam bio mali, igrao sam se s mecima
do sedme godine nisam znao šta je banana
i kasnije kad smo našli babove kosti
svi su meci nestali i rodila je iza kuće divlja džanarika”
a kad je prof. M. P. s univerziteta Harvard tražio Homera
pod sjenom munara još prije onog rata
reumatični brkati guslari svim su carevima kroz vijekove
pjevali glasom teškim od rakije i derta
“Bosna ti je sorguč carevini”
ili je to sve bilo u oku jednog envera čolakovića
kojega nismo smjeli čitati
jer tad smo, razumije se,
bili neopredijeljeni
begovi u Beču igrali šah uz svijeću
to je nekad bilo
nekad i sad
ali ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu,
ne zato što ne pamtim, već zato što neću
PLES PREKO ŽARA
Ovaj život koji nije život vodi smrti
Koja nije smrt koja vodi životu.
Ove ruke koje su bile prah postaće
Prah da bi opet bile samo ruke.
I ove riječi koje imaju svoja značenja
Otkriće se u goloj svojoj punini
Onda kada bude kasno za ispravljanja
I ponavljanja.
Ono što je bilo
Postaje sadašnjost postaje budućnost
Postaje čovjek u tački
Koja postoji samo u misli
I ono što će biti značenje crpi
Od sadašnjosti od prošlosti od čovjeka
U tački koja jeste u misli.
U misli gdje šuti jezerce tamne vode,
Iznad kojeg, na grani,
Pjeva tiho ptica,
Žaleći one za koje sve što jeste
Jeste ovdje i jeste sad,
Jeste u misli koja zato nije,
U tački u kojoj prošlost ne postaje sadašnjost
Ne postaje budućnost ne postaje vječnost,
U kojoj život neživot vodi smrti nesmrti
Da bi postao vječna, živa smrt, izvan misli
I iznad vremena – vatra koja ne jenjava.
NEPOKORENI
Probuđeni, stojimo na ivici šume.
Slabi glasovi vila tonu, tonu
Kroz šiblje u mahovinu.
Zrāk šutljivoga sunca titra u granju
Čijim čvorovima naša misao bi i sada
Htjela gore.
Različni nas svjetovi more.
Noge bi na put, ali na putu carina čeka.
Ostajemo ovdje. Naše su ruke grube,
Ali duša meka.
I osluškuj, čija vojska sada putem stupa,
Čijeg kralja na nosilima nose?
Stomak bi na ognjište, ali mjesto ognjišta ima samo
Zgarište. Ostajemo ovdje. Naša su srca hrabra,
Ali noge bose.
I proviruj. Čija zastava sada se na kuli vihori,
Čija tuđa pjesma i sad se našim dolinama ori?
Pomireni, stojimo na ivici šume.
Čekamo utjehu sumraka. Sjenke nam šaraju lica.
Otkrili bi se, borili bi se,
Ali među nama ima izdajica.
Padni mrače na svoju djecu!
Pamti našu povijest u grlima ptica.
Naša će duša nebu da se vine
Izlazeći kao para
Iz mahovine.
RASTI
Ne sjećam se rata
I ne sjećam se kraja rata.
Miris narandžine kore
Na šporetu. Nena pod
Šamijom, nad čitavim svijetom
Monarh tihog i zbog toga
Poštenijeg svijeta. Naše planine
Mutne u daljini, čeznutljive
Za morem.
I avion, uvijek avion
Na čistom goraždanskom nebu.
Kao ptice pod strehom.
Lasica je na tavanu
Rađala mlade i oni bi,
Kolačići mesa
Padali na beton ispod.
Babo je jutrom
Energično laštio
Svoje vojničke čizme.
Jednom na straži
Ja sam mu mahao
A on nije smio
Mahnuti meni. Moj otac,
Pleća neba
Jednom je pokušao prestati
Pušiti i u šporet bacio
I mamine cigare.
Mati, čežnja na prozoru,
Za inat,
Odgoji mene i brata.
Ne sjećam se rata
I ne sjećam se kraja rata,
Ali pamtim želju da se živi.
I sjećam se – ljeti, dok se raslo,
Uvijek otvorena
Bjehu kućna vrata.
BEZMJESNI
Mimogor, mimozor
Mrazomorni otac moj
I otac tvoj
Ustavio je rijeku
Zelenrijeku
A iz rijeke se čuo
Ovaj poj
1.
Dođite u Kuću spasa, Kuću znanja, Kuću mira, dođite pod čelenkama od suhe vlati osmoljetne trave, dođite s čuđenjem i ovnujskim kožama, prašinom po kosi i riječima za zubima, dođite, o vi zaljubljeni;
2.
Dođite u carstvo vaše, vama predano u emanet (ko je taj koji će prihvatiti emanet?), kao što su dolazili i oni prije vas, dođite, da biste bili spašeni od suše;
3.
Evo mene, i evo moje duše, zapretene u zelene ruke
Spasonosne rijeke, hudonosne rijeke,
evo meni moga nefsa, moga zora,
kismeta moga iz užasnog zemana;
4.
Sjećaš li me se, Umihana?
Davno sam ti prešao na drugu stranu,
da su mi usne, da mi je jezik, da mi je grlo
presahlo bez riječi i bez pjesme,
davno sam ti utonuo u bezmjerno more
životonosne mȍre i sad me spominju
gavrani i vrapci, igrajući se po kamenu
bijelom;
5.
I svom svijetu bijelom reći: “Ja nisam jedan od vas, ja nisam putnik u vozu, moje noge su izranjavane, ja nikada nisam tražio hlad drveta običnog, ni plodove ukusa nemirnog; među svojima ja sam prvi početnik, u tuđini ja sam posljednji prolaznik”; o narode moj, ja vas pozivam, a vi se rugate –
6.
Uspavani Endymion vidio je more u očima Mjeseca,
igrao se uspomenama
kao podojeno mače
igrao se žmire
sa svemirom
i majka ga je zvala
iz udoline podno brijega
“hajde sine na ručak”
(čovjek inosušan
od rana i soli)
hvali uvijek, ujutro i navečer
hvali uvijek Boga svoga
– u radosti i u boli –
7.
Koga ćeš onda da voliš, na čiju ćeš postekiju od snova leći,
čijim se kožuhom pokriti? Ovdje, u Samarkandu, u Tabrizu,
ovdje u Konji, u Dimašku moje duše, ovdje u Garnati?
O Saadi, o Širazi, o Hafize, o Hajjam,
O Nerkesi, o Lamekani, o Kaimi, o Vahdeti –
8.
iz Dobruna pored grada
Višegrada, pjesniče – ne zovem te glasom mnoštva,
ne zovem te glasom pustinje ni luka
razbacanih po mapi patnje,
ne zovem te iz crnokletih
provalija posrnuća,
ne zovem te mirom, ne zovem te ratom,
ne zovem te nemiran nikad
ne zovem te
ne zovem te nikad;
9.
osim slovom.
10.
Slovo zna sve što je zaboravljeno,
slovo čovjeka ne trpi
mlogo. Kakvo čudo!
Ljubav i život
U slovu
Ukotvljeni
Smireni sidrom
Obećanja i traganja
Ponuđeni na sofri za odabrane
I oprost i spas
I milost i spas
I vječnost i spas
Odabrani za odabrane
Poklon
Carstvo vječno
Neprolazni čas
Sreće;
11.
Za nas.
I šta će mi ova misao,
Što se kao mačka plete oko nogu mojih
Tijela moga
Ja je nisam tražio
Ja je nisam želio
Kao da te nisam nikad ljubio
Kad da te nisam nikad želio
Među kolonadama mrtvih u Ypresu
Ili ovdje kod nas u Prijedoru
Pod olujnim nebom
Što ne obećava spas
Za tebe i mene
Za nas
U dalekom serhatu na kraju tuge
Gdje su noći svrbljive i duge
Gdje noge izranjavane na
Hidžri od svijeta do svijeta
Ljube samo vlati
Izmaštane trave –
A ostadoh te željan
Lutajući
Od Eufrata do Save
