Nacionalno bosanstvo sve se više nameće u javnom diskursu kao spasonosan ideološki okvir za Bosnu i Hercegovinu i sve se više propagira i putem mainstream medija, ali i sve većeg broja javno više ili manje utjecajnih pojedinaca koji sebe vole nazivati intelektualcima. To su oni koji, prema Alainu Finkelkrautu, imaju obavezu, čiji je posao o svemu imati mišljenje, odnosno u svaki se segment javnog i društvenog života miješati. No, stvarni intelektualci moraju ispunjavati dva osnovna uvjeta.
Prvi je stvarna obrazovanost, i to ne specijalistička iz pojedinih područja, već ona koja po Kur’anu znači znanje o stvarnoj prirodi stvari i imenima istih, kojima je Allah podučio Adema. Drugi uvjet je postojanost u načelima i vrijednostima, a promjenjivost stavova. Kako smo se već nebrojeno puta uvjerili, većina tih javno prisutnih samozvanaca niti posjeduje stvarno znanje, već se kiti titulama, niti je postojana u vrijednostima i načelima, već samo u stalnoj promjeni istih. Upravo se u ovom stanju svijesti nacionalno bosanstvo nameće kao sve više dominantna tema, otežavajući pritom prirodan razvoj bošnjačkog nacionalnog identiteta i njegovo smještanje u sadašnjost i historiju. Inaugurira se “novi” nacionalizam koji bi, za razliku od postojećih, a posebno bošnjačkog, bio “dobar” i spasonosan, čak i jedini mogući za Bosnu i Hercegovinu i njezine građane.
REVOLUCIONARNA IDEOLOGIJA
Karl Marx ideologiju je primarno definirao kao iskrivljenu sliku radničke klase o sebi samoj. Svojevremeno su nedoučeni gauleiteri Saveza komunista Jugoslavije marksizam opisivali kao ideologiju radničke klase, pa su ih filozofi nastojali demantirati Marxovim riječima. No, suštinski nisu bili daleko od istine. Revolucionarna kasta, koja je nedemokratski preuzela vlast u ime radničke klase, naprosto je trebala ideologiju koja će u ime radničke klase kao revolucionarnog nositelja promjene društvenih odnosa cementirati stanje i osigurati im “vječan” ostanak na vlasti. Izumila je marksizam kao navodnu filozofiju, odnosno stvarnu ideologiju i koristeći se njome vrlo uspješno održavala na vlasti 45 godina. Stvorila je socijalističku, istinitu ideologiju naspram buržoaske, one Marxove lažne.
Dio ideoloških mjera bio je i preimenovanje Komunističke partije na kongresu 1952. godine u Savez komunista, čime je trebalo otkloniti prizvuk jednopartijskog totalitarizma i stvoriti iluziju o bespartijskom društvu općeg konsenzusa i jedinstvene ideologije, uz kasnije priznavanje “pluralizma samoupravnih interesa” kao surogata za stvaran a nepriznat politički pluralizam koji je u društvu postojao, čak i oko temeljnih pitanja društvenog uređenja, odnosa među republikama, slobode mišljenja i izražavanja... Čitav nevladin sektor strpan je u jedinstven Socijalistički savez, čime se željelo sugerirati da oko socijalizma kao puta u pravedno društvo postoji društveni konsenzus, a članovi Saveza komunista vršili su vodeće funkcije. Tako su se u članstvu Saveza nalazila profesionalna udruženja imama i inžinjera, ali i dobrovoljna udruženja ljubitelja ptica pjevica i folklorna društva. Iako su u društvu u kojem je na vlasti sama radnička klasa sindikati bili višak, ipak je postojao i Savez sindikata, pod kontrolom Saveza komunista, koji se, na koncu, sveo na humanitarnu organizaciju koja je za male novce prodavala svinjske polovice svojem članstvu. Naravno, onome dijelu koji je za te polovice bio zainteresiran.
REVOLUCIJA KOJA TEČE
Imalo je to čak i nekih prednosti. Mi filozofski bilmezi ne bismo nikada niti čuli za filozofa njemačkog klasičnog idealizma, teologa Ludwiga Feuerbacha, da nismo, u ideološkoj obradi, koja se spuštala do osnovne škole, morali pročitati sve, a naučiti barem jedanaestu Marxovu tezu o Feuerbachu, onu revolucionarnu kako su filozofi dotada samo opisivali, interpretirali svijet oko sebe na različite načine, dok ga je, zapravo, važno izmijeniti.
Time su neki dobili mrvu interesa za Feuerbacha, njemačke klasične idealiste kao osnovu Marxove filozofije, pa onda i šire za filozofiju samu. Savez komunista, ideološki definiran kao avangarda radničke klase, one klase koja revolucionarnim metodama mijenja svijet, dobivao je time širi legitimitet vlasti, odnosno čuvanja predstraže (avant garde – franc.) u kontinuiranoj borbi za pravedne društvene odnose, njihovo očovječenje, odnosno za put u besklasno društvo – komunizam. Kako je to naslovom svojih kontroverznih memoara iz 1968. godine nazvao Svetozar Vukmanović Tempo – Revolucija koja teče. Contradictio in adjecto, rekli biste. Da, sa stajališta definicije revolucije kao preokreta, prevrata, nagle promjene društvenih odnosa. Ne, sa stajališta ideologije koja je bila vezivno tkivo struktura vlasti i moći.
Čitavo je društvo tako bilo u permanentnoj revoluciji, u zanosu promjene odnosa ka pravednijima, posebno u raspodjeli ekonomskih dobara, viška. Čak se i država odrekla vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i “predala” ih, barem formalno iako nedefinirano u pravima i obavezama radničkoj klasi, stvorivši koncept društvenog vlasništva, odnosno izvršivši jedan od ideoloških zadataka – podruštvljenje proizvodnih odnosa. To se zvalo samoupravnim socijalizmom i imalo je neke odlike ekonomske demokratije, no s puno grešaka i formalizma koji se pretvorio u birokratizam, posebno zbog činjenice da oni koji su trebali donositi strateške odluke u preduzećima nisu imali potrebna znanja.
Tako su odluke počeli donositi profesionalni predstražari – avangarda radničke klase u Savezu komunista, postajući od svoje klase otuđeni centri moći. Eksperiment je postao zanimljiv i lijevim teoretičarima i zanesenjacima iz demokratskog svijeta zbog radničke participacije u upravljanju, čime se smanjivala tenzija rada i kapitala, a u zemljama Varšavskog pakta Jugoslavija je ideološki definirana kao od ideologije odmetnuta, skoro kapitalistička zemlja.
IDEJA I IDEOLOGIJA
Ključne su riječi ovdje ideja i ideologija. Ovaj potonji termin nastao je u 18. stoljeću kao i niz drugih evropskih -izama, izveden je iz prvotnoga, starogrčke riječi idea. (ἰδέα: misao, pojam). Ideja je mnogoznačna imenica starogrčke filozofije koja označava i neki subjektivni misaoni sadržaj (pojam, zamisao, predodžbu) i objektivni aspekt neke pojave (oblik, bit, model). Etimološki, prema ἰδεῖν: vidjeti, riječ ideja izvorno označava način i oblik u kojem se prikazuju stvari i pojave.
Služeći se enciklopedijskim izvorima saznajemo da Demokrit ideji daje specifično filozofsko određenje kao oznake za unutarnju strukturu pojedinačne stvari (átomos idéa), što je uviđa um nasuprot varljivim svjedočanstvima što ih pružaju čula. Platon smatra da je ideja ono bitno i nepromjenljivo u nekoj stvari, a to može biti jedino ono što je objekt mišljenja samoga. Platon razvija idealističku filozofiju kao nauku o nematerijalnoj biti, što se krije iza svega pojavnoga. Svijet ideja osigurava istinsku realnost materijalnoga svijeta, koji podložan stalnoj mijeni i ne može biti ništa drugo do li prividan. Aristotel pojmom εἶδος – eidos (oblik), sličnog značenja i korijena, označava razumljiv element svijeta predmetnosti, dok skolastici zamišljaju ideju jedinstva, koja je bit samoga Božijeg uma, što ujedno određuje pluralitet ideja u svijetu, po Tomi Akvinskom. Za Kanta, ideja je pojam neke savršenosti koja se još ne nalazi u iskustvu, ali koja u svojem ozbiljenju (postajanju zbiljskom) postaje odrednicom tog iskustva. Dobar je primjer ideja savršene države koja se ravna prema načelima pravednosti. S time valja usporediti i glavnu vrijednost, zapravo ideju islamskog društva – pravednost, do mjere rajske nagrade pravednom vladaru iako nije musliman. Kod Hegela, po kojem je umno proglašeno zbiljskim, a zbiljsko umnim, ideja poprima objektivno-povijesni oblik, ona je osnova sveukupnoga procesa u kojem se oblikuje zbilja, što se smatra osnovom idealizma u filozofiji, pa onda i već spomenutog njemačkog klasičnog idealizma. U materijalističkim koncepcijama ideja je shvaćena u prvome redu kao proizvod ljudskoga mišljenja, što se u krajnjoj liniji svodi na odraz njemu primarne stvarnosti. Lingvisti su se prepirali oko potrebe čuvanja klasičnog jezika kao instrumenta prenošenja ideja, pa time i napretka. Svijet kao kosmos ideja vidio je i Leibnitz, uvodeći nematerijalni pojam monade – idejne čestice u filozofijski rječnik.
Prema istim enciklopedijskim izvorima doznajemo i to da ideologija (francuski idéologie, od ideo + logija) izvorno označava nauku o idejama. U marksizmu, kako smo naglasili, definira iskrivljenu i lažnu svijest koja izražava interes vladajuće klase ili političke skupine, odnosno iskrivljenu sliku potlačene, radničke klase o sebi samoj. Danas, funkcionalistički, označava više sistem ideja i vjerovanja koji pružaju orijentaciju za razumijevanje stvarnosti i društveno djelovanje. Zapravo, ona je polifunkcionalna – pridonosi razvijanju osobnog i kolektivnog identiteta, omogućuje individualnu i kolektivnu perspektivu i orijentaciju, motivira na svakovrsno djelovanje, olakšava odvijanje procesa odlučivanja te omogućuje jedinstvo ili barem temeljni konsenzus grupe ili zajednice.
Pojam ideologije javlja se prvi put krajem 18. stoljeća. Neki teoretičari govore o pretpovijesti pojma u nauku o idolima Francisa Bacona i spoznajnoj teoriji Johna Lockea. Grupa francuskih filozofa na čelu sa A. L. C. Destutt de Tracyem (koji je skovao termin), nazvali su svoju filozofiju ideologijom, a sebe ideolozima. Po njima, ideologija ima značenje nauke o idejama, tj. o osjetima (senzacijama), koji svojim odnosima i spajanjima – preko mozga kao organskoga središta – daju osnovu i građu sveukupnoj ljudskoj spoznaji. Novo značenje ideologija dobiva kada je Napoleon ideologe koji su se kritički odnosili prema njegovim imperijalnim stremljenjima ironično nazvao “ideolozima”, tj. onima kod kojih teorija i filozofija nemaju veze s političkom stvarnošću. Marx je, osim kao lažnu sliku i spoznaju, ideologiju smatrao, iako rjeđe, sinonimom za duhovnu proizvodnju, nadgradnju, koja obuhvata sva područja duhovne djelatnosti – moral, religiju, znanost... Karl Mannheim razlikovao je ideologiju kao lažno i pogrešno mišljenje (partikularni pojam ideologije) od ideologije kao društveno uvjetovanoga mišljenja (totalni pojam ideologije). Taj je drugi pojam vrijednosno neutralan. U njemu se sistemi ideja svih društvenih grupa pokazuju društveno uvjetovanima, što omogućuje ispitivanje funkcionalnog odnosa ideja i društvenih uvjeta. U savremenoj sociologiji ideologija se, između ostaloga, shvata i kao racionalna tvorevina, prirodna sastavnica društvenog života i posljedica ljudske racionalnosti (Raymond Boudon u Analizi ideologije), obitelj ideja, po Johnu Plamenatzu, ili kao konceptualna zajednica koja obuhvata pojmove s jasnim i nesporivim značenjima, po Michael Freedenu.
IDEJA SUŽIVOTA I PRAZNA IDEOLOGIJA
Imamo li danas barem ideologiju, ako već ne i ideje. Ako svojevremeni usklik Bakira Izetbegovića da je program SDA sastavljen od triju riječi (Bosna i Hercegovina) shvatimo kao okvir, čime ga punimo? Imamo li odgovore, sadržaj koji dopire do ljudi i koji ljudi prihvataju, barem ideološki. Jer, šta god mislili o onome što se danas, nemarksistički naziva komunističkom ideologijom, ona je je uspjela mobilizirati ljude, čak i neistomišljenike i upregnuti ih u voz napretka, izgradnje, izlaska u svijet. Je li Bosna i Hercegovina ideja, kako je to tumačio Alija Izetbegović, čiji je govor u kojem je tu misao izrekao uvršten među najznačajnije govore u povijesti i, ako jeste, šta sadrži, šta je ontološki? Ili je ideologija shvaćena kao skup ideja? Kosi li se s narodnim, nacionalnim osjećajima, je li domovinski i/ili državotvorni pojam, podrazumijeva li različitost, odnosno suživot različitih vjera, uvjerenja i kultura, kako je to u spomenutom govoru naglasio Alija Izetbegović? I ako je tako, kako se taj unutarnji suživot različitosti manifestira i regulira te međusobno komunicira? Ili se Bosna i Hercegovina ideologizira u smislu dominantne Marxove ili Mannheimove definicije? Drugim riječima, nemamo li iskrivljenu sliku, spoznaju o Bosni jer neki sve agresivnije ideju suživota različitosti kako ju je vidio Alija Izetbegović svode na ideologiju bosanstva kao novog, besadržajnog nacionalizma umjesto nadgradnje postojećih nacionalnih identiteta u racionalnom državotvornom i njima potpuno kompatibilnom domoljublju.
Zapravo, ako Bosnu i Hercegovinu, po Izetbegoviću, smatramo idejom, onda se njezinom ideologizacijom u smjeru nacionalnog bosanstva ne uspostavlja sistem ideja za društveno uređenje koje teži harmonizaciji kolektivnih identiteta i individualnih težnji u uvjetima što je moguće veće pravednosti, već se klizi u totalitarizam nametnutog uniformizma, bez stvarnog sadržaja. Taj uniformizam, potirući različitosti, pokušajima uobličavanja stvarnosti u ideologem nacionalnog bosanstva kao totalne ideologije i posljedičnog nestanka onoga što smatra partikularnim identitetima ili ideologijama, poput bošnjaštva (ali i hrvatskog i srpskog (trans)nacionalnog identiteta), stvara sukob umjesto harmonije, i to na razini historijski osviještenog nacionalnog identiteta, prvenstveno bošnjaštva (jer na druga dva nema nikakvog utjecaja), suprotstavljajući ga historijski nepotvrđenom nacionalnom, a zapravo ontološki potvrđenom državotvornom identitetu bosanstva, odnosno državi Bosni i Hercegovini. Potpuno nepotrebno i neproduktivno, čak i dugoročno opasno, stavlja ih u odnos trajnog animoziteta. Istovremeno budi animozitet druga dva nacionalna identiteta prema bošnjaštvu, koje se onda iz takve perspektive smatra unitarističkom ideologijom. Time, paradoksalno, s vlastitog idejnog, a zapravo, iskrivljenog ideološkog stanovišta, uništava ideju Bosne i Hercegovine i njezin državno-pravni okvir. Dakle, baš poput Napoleonovih “ideologa” kod kojih “teorija” nema veze sa stvarnošću. Odnosno, ne postoji sukob i animozitet između bošnjaštva kao nacionalnog identiteta i osjećaja i Bosne i Hercegovine kao domovinskog i državotvornog identiteta i osjećaja. Oni su kompatibilni kao što su bili tokom gotovo čitave historije i Bošnjaka i Bosne. Jedno drugo ne samo da ne isključuju već se međusobno jačaju. Postoji samo sukob između nepostojećeg i besadržajnog nacionalnog identiteta bosanstva i realnosti.
