Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

“Ne volim da sam praška, hoću da se čuje za ono što radim”, kaže Goran Mikulić dok listamo knjige i monografije koje je izdao u protekle skoro tri decenije. Njegov osmijeh zarazi svakoga ko mu kroči u ured, opusti ga i oraspoloži. Njegova je energija fascinantna, ona skriva da je riječ o čovjeku na sredini osme decenije života koji je trebao davno biti u penziji. No i dalje radi, svake sedmice šparta Bosnom i Hercegovinom promovirajući knjige i monografije koje izlaze iz njegove kancelarije i štamparije.

Ipak, ovih je dana Goran Mikulić pomalo živčan. Goran Mikulić, poznati bosanskohercegovački izdavač, sin čuvenog slikara Marija Mikulića, kojem se Sarajevo pokušalo odužiti imenujući po njemu jednu od ulica u svojoj centralnoj općini, večeras će, četrnaestog će septembra, Špancima u Sefardskom centru u Madridu predstaviti svoju izložbu “Sarajevska hagada”.

“Ponosan sam”, kaže nam Mikulić dok nam pokazuje reprint i faksimile Sarajevske hagade koje je ponio sa sobom u špansku prijestolnicu. “Godi mi što ćemo se predstaviti u Madridu. Ova je izložba obišla svijet, ali još nikada nije bila u zemlji u kojoj je Sarajevska hagada nastala, to mi je velika čast i zadovoljstvo. Knjiga je skupa, košta 1.900 eura i ova je izložba namijenjena onima koji su zainteresirani za priču, a koji nisu u stanju da kupe knjigu. To je čudesna priča o njenom putovanju iz Španije do Bosne, kažem često da me to njeno putovanje podsjeća na put čovjeka koji je svjesno zagazio u minsko polje.”

Izložba “Sarajevska hagada” bit će postavljena do 17. decembra u Sefardskom centru u Madridu uz pomoć čuvene Casa de Sefarad i španskog Ministarstva vanjskih poslova. “Bit će postavljena Sarajevska hagada, ona je u centru izložbe. Uz nju ćemo predstaviti ostale knjige koje smo štampali, poput Mađarske hagade, i te posebno 52 stranice iz Sarajevske hagade uz koje će stajati tekst na španskom i engleskom kao pojašnjenje te dokumentarni film o putu Sarajevske hagade”, pojašnjava Mikulić.

Na osnovu stilske analize iluminacija i minijatura s njenih stranica, utvrđeno je da je Sarajevska hagada nastala u srednjovjekovnoj Španiji, u oblasti nekadašnje kraljevine Aragon, najvjerovatnije u Barceloni oko 1350. godine. Moguće je da je nastala kao dar za vjenčanje članova dvije tada poznate familije Šošan i Elzar, jer se njihovi grbovi, štit s ružom (hebrejski shoshan) i krilom (hebrejski elazar) nalaze na stranici na kojoj je i grb grada Barcelone. “Najvjerovatnije je to tačno, jer su to simboli stupanja u brak”, kaže Mikulić.

Sadržaj Hagade ispisan je krasnopisom na prerađenoj i istančanoj koži, u razdoblju kada papir još uvijek nije ušao u masovnu upotrebu. Ova izuzetna rukopisna knjiga ima 142 pergamentska lista. Neki od njih ispisani su krasnopisom, neki iluminirani, a neki su potpuno prazni. Uvezani su u tabake po osam ili dvanaest stranica.

Na prva 34 lista nalazi se 69 minijatura koje nadahnuto prikazuju stvaranje svijeta, egipatsko ropstvo, izlazak iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom i dalje, sve dok status vođe Jevreja nije preuzeo Jošua, sin Nunov. Posljednje četiri minijature predstavljaju izuzetak u smislu da nemaju direktan biblijski karakter. Na sljedećih 50 listova nalazi se tekst Hagade pisan s obje strane kvadratnim hebrejskim pismom srednjovjekovnog španskog tipa. Posljednju cjelinu knjige čini naknadno uneseni pjesničko-obredni dodatak, koji sadrži po nekoliko pjesama najslavnijih pjesnika hebrejske književnosti iz njenog takozvanog zlatnog doba, od desetog do trinaestog stoljeća.

U bilješci nastaloj 1609. godine kaže se da knjiga ne govori protiv crkve, što je vjerovatno rezultat provjere njenog sadržaja od inkvizicije. Tokom 16. i 17. stoljeća knjiga se nalazi na prostoru sjeverne Italije, što potvrđuju dvije kratke zabilješke na njenim stranicama, a kada i pod kojim okolnostima dospijeva u Bosnu i Hercegovinu, nije poznato. “Ono što je meni fascinantno kada je ona u pitanju jeste činjenica da je njen autor u vrijeme inkvizicije nacrtao zemlju kao okruglu, ne kao neku ravnu ploču”, naglašava Mikulić prelistavajući knjigu. “Dalje, stvaranje svijeta po predanju je trajalo šest dana, sedmi je dan bio odmor. On je nacrtao i kako se Bog odmara. To je šabat. Autor Hagade bio je jedan od prvih koji je nacrtao likove.”

Malo se, skoro ništa ne zna o vremenu u kojem je iz Italije dospjela u ruke sarajevske sefardske porodice Koen. Bili su, vrlo vjerovatno, veoma siromašna porodica i nisu ni znali kakvo su blago imali u svojim rukama kada su 1894. godine odlučili Hagadu prodati Zemaljskom muzeju za 150 tadašnjih kruna. Preračunato u današnju vrijednost, za oko 900 dolara.

“Oni su očigledno bili veoma siromašna porodica dok su tako vrijedan rukopis prodali Zemaljskom muzeju zbog finansijske situacije u kojoj su se nalazili. Kada je Zemaljski muzej otkupio Hagadu, nisu ni oni znali šta imaju u svom vlasništvu. Tek nakon što je knjiga poslana u Beč na ekspertizu i restauraciju, tek se tada zapravo otkriva njena prava umjetnička vrijednost. Što se porodice Koen tiče, teško se može vjerovati da danas ima iko živ od njihovih potomaka”, priča nam Igor Kožemjakin, hazan (chazzan) sarajevske Sinagoge i jedan od čelnika male jevrejske zajednice u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

“Hazan je”, pojašnjava nam Kožemjakin, “u izvornom značenju pjevač, onaj koji predvodi vjernike u molitvi. U Sarajevu je hazan i mnogo više. U odsustvu rabina, svi aspekti vjerskog života spadaju na pleća hazana, od vjerske poduke za djecu i odrasle, preko sahrana pa do obrezivanja.”

U Bosni i Hercegovini danas živi nešto manje od hiljadu Jevreja. U Sarajevu ih je oko 600, a ostatak živi u nekoliko bh. gradova. Jevreji imaju svoje općine u Mostaru, Zenici, Tuzli, Banjoj Luci i Doboju, te općine uz onu sarajevsku čine Jevrejsku zajednicu Bosne i Hercegovine.

Dok stojimo u dvorištu sarajevske sinagoge, izgrađene 1902. godine, Kožemjakin nadgleda građevinske radove koje trojica radnika obavljaju na upravnoj zgradi naslonjenoj na sinagogu. U dvorištu se igraju djeca kada dođu nedjeljom na vjersku poduku, ali sa stare zgrade otpadaju komadi fasade, nekoga mogu ozlijediti pa se to uređuje. Novaca za kompletnu restauraciju nema, mala su zajednica i snalaze se kako znaju i umiju.

“Hranimo i pomažemo siromašne, dvadesetak je posto Jevreja, ostalo su naše komšije svih nacionalnosti koji su u potrebi”, ponosno će Kožemjakin. Za njega je, naglašava, posebno važno to što Sarajevska hagada ne pripada samo Jevrejima. “Sarajevska hagada je, jasno, nama vrlo važna, ali ono što je posebno zanimljivo jeste da je ona dio zajedničkog identiteta, činjenica je da je svaki građanin Bosne i Hercegovine ponosan na to što imamo Sarajevsku hagadu.”

Suživot s komšijama druge vjere oduvijek je bio svakodnevica sarajevskih Jevreja, još od vremena kada su iz Španije, preko Soluna, došli u zemlju koja je tada bila dio Osmanskog Carstva. Mnoštvo je primjera dokaz takvoj tvrdnji. “Naša zajednica nema moela, osobu koja obrezuje muško dijete osmi dan po rođenju. Jedno je vrijeme čuveni berber Skaka, musliman, u 19. stoljeću imao ferman od paše iz Istanbula da može obrezivati jevrejsku djecu, s tim da su rabini govorili blagoslove, odnosno obavljali taj vjerski dio.”

Ta je zajednica skoro pa uništena, nažalost, na početku Drugog svjetskog rata, kada je Sarajevo palo pod vlast takozvane NDH, kada su ustaše uvele rasne zakone i počele progon Sarajlija. Nestalo je u prvoj godini rata oko 85 posto sarajevskih Jevreja, uništena je i opljačkana njihova imovina, uništen jezik kojim su govorili. Jezik koji su donijeli iz Španije i dopunjavali ga bosanskim i turskim riječima i izrazima tvoreći tako čudesnu jezičku konstrukciju.

“Nažalost, jezik koji je do Drugog svjetskog rata bio maternji jezik Sefarda, ladino, danas je skoro pa mrtav jezik, govori ga svega dvoje ili troje ljudi”, priča nam Kožemjakin. Sredinom 1942. u Sarajevu je ostalo tek stotinjak Jevreja koji su se krili kod svojih komšija pod lažnim identitetom. Kraj rata dočekali su oni i rijetki koji su preživjeli koncentracijske logore. I oni koji su bili u partizanima.

Veze sa Španijom, svojom pradomovinom, danas skoro pa i da nemaju. Kožemjakin kaže da je razlog tome činjenica da su španske jevrejske zajednice uglavnom imigrantske i uglavnom prevladavaju Aškenazi. “Mada se i to polako mijenja, ima dosta Sefarda, posebno s Balkana, koji su zakonom o ponovnom sticanju španskog državljanstva ispunili uslove i odselili se u Španiju”, kaže Kožemjakin.

Ne zna koliko je tačno osoba iz Bosne i Hercegovine iskoristilo to pravo, misli da ih je najviše dvadesetak. “Proces dokazivanja porijekla nije bio toliko težak jer naše evidencije i knjige su u dosta dobrom stanju i mogao se dokazati trag. Veći je problem bio u drugim uslovima, u poznavanju španskog jezika, ustavnog uređenja, kulture i tradicije pa su ljudi bili limitirani.”

Ono s čime se danas bore jesu stereotipi i na svu sreću veoma rijetki izljevi mržnje na društvenim mrežama kada se razbukta sukob Palestinaca i Izraelaca. Simpatija koju Bošnjaci imaju prema Palestincima Kožemjakinu je razumljiva, no ipak brinu ga izljevi antisemitizma koje pročita u komentarima članaka ili na mrežama.

“Nikada nas niko nije fizički napao, takvih problema nismo imali. Nažalost, u posljednje vrijeme je evidentan porast govora mržnje u javnom prostoru, mi osjetimo kada god izbiju sukobi na Bliskom istoku. Nije nam svejedno ali se osjećamo sigurno jer smo lojalni građani ove zemlje, ona je naša i volimo je.”

Sarajevska hagada je 2003. godine proglašena pokretnim nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a 2017. godine je upisana u UNESCO-ov Registar memorije svijeta, posvećen pokretnoj kulturnoj baštini svijeta. U februaru 2018. godine otvorena je obnovljena prostorija u Zemaljskom muzeju u kojoj je izložena Sarajevska hagada.

Nakon što je prodana, u Zemaljskom muzeju dočekala je Drugi svjetski rat i ulazak nacista u Sarajevo u aprilu 1992. godine. Jedan od prvih koraka koje su poduzele okupatorske fašističke vlasti bio je otići u muzej i tražiti Sarajevsku hagadu. Nacisti su vrlo dobro znali koliko je ona vrijedna i šta predstavlja. Tražili su od tadašnjeg direktora muzeja Joze Petrovića da im preda Hagadu. Ipak, ona je zahvaljujući kustosu Dervišu Korkutu spašena.

Prije nekoliko godina, Dervišova supruga Servet, koja je u međuvremenu preminula, ispričala nam je da je Derviš Korkut donio Hagadu kući. Istog dana je otišao u Visoko, pedesetak kilometara od Sarajeva pa na planinu Treskavicu, gdje je kod jednog hodže u džamiji sakrio Hagadu, među Kur’anima. Nakon rata je hodža donio Hagadu Dervišu, a ovaj ju je vratio u Muzej. Korkuta i njegovu porodicu je, zbog spašavanja Jevreja u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata, izraelski muzej “Vad Yashem” proglasio pravednicima. Zbog odbijanja da pristupi Komunističkoj partiji, komunističke su ga vlasti proganjale i zatvarale nakon rata.

Pedesetih godina prošlog stoljeća radnici Zemaljskog muzeja spriječili su krađu Hagade, a u najvećoj je opasnosti bila tokom troipogodišnje opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine. Nalazila se u sobi koja je bila izložena granatama. Profesor Enver Imamović ju je, uz pomoć dvojice policajaca, iznio iz prostorije u kojoj se nalazila, a koja je već bila granatirana i poplavljena. Nije uništena samo zbog čvrstine sefa u kojem je bila zaključana. Najprije je odnesena u katakombe koje se nalaze ispod muzeja, ali kako je muzej bio na prvoj liniji fronta, odatle je ubrzo prenesena u trezor banke. Prema nekim podacima Narodne, a prema drugim Union banke.

Kraj rata dočekala je u trezoru banke, a tadašnja Vlada RBiH bila je nerijetko osumnjičena da je prodala Hagadu u zamjenu za oružje. Stoga su je 1995. godine nakratko izložili da bi demantirali glasine. I danas je u trezoru i samo četiri puta godišnje bude izložena u posebnoj prostoriji u sarajevskom Zemaljskom muzeju.

“Ona je najvažniji dokument koji svjedoči o prisustvu Jevreja u BiH”, kazao nam je Jakob Finci. “Mi bismo voljeli da Hagada bude izložena i dostupna svaki dan, a ne samo s vremena na vrijeme. Pravila su takva i Hagada ne može putovati iz Zemaljskog muzeja po svijetu kako bi je svi vidjeli, onako kako putuju i drugi eksponati iz velikih svjetskih muzeja”, kaže Finci, objašnjavajući zašto u Madridu neće biti postavljen original već Mikulićeva reprodukcija i faksimil.

Prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu Goran Mikulić je bio građevinski inžinjer, gradio sarajevska naselja. Branitelj Sarajeva, ranjavan, nakon rata je počeo privatan posao u građevini, ali kako nije išlo, prebacio se, na nagovor pjesnika Izeta Kike Sarajlića, u izdavaštvo. Objavio je Sarajlićevu zbirku pjesama, svidjelo mu se i nastavio je.

Mikulićeva firma “Rabic” 2006. godine odštampala je 613 primjeraka Sarajevske hagade. Jedan od tih primjeraka ide u Madrid. Taj je tiraž određen na molbu Svjetskog jevrejskog kongresa jer, po predanju, sveta jevrejska voćka nar ima 613 sjemenki, onoliko koliko ima i zapovijedi u Tori. Fotografije je napravio Dragoljub Zamurović, popratni tekst napisao Valerijan Žujo, a projekt je uredio Bato Tomašević. Odštampana je u Trstu, u Lloydovoj štampariji vrijednosnih papira.

Kada je trebala biti predstavljena, pojavio se neočekivan problem. Nisu za nju dobili CIP. Kada je Goran Mikulić otišao u Narodnu i univerzitetsku biblioteku da vidi zašto kasni izdavanje CIP-a, službenica mu je kazala da joj nije dao ime autora. Tek nakon što joj je Mikulić objasnio da se ne zna ko je autor, izdala je CIP, ali je ipak kazala da su joj trebali dati makar prvu godinu izdanja.

Danas Mikulićevu Sarajevsku hagadu posjeduju kraljevske porodice, premijeri država, papa... Prva dva primjerka Sarajevske hagade predstavljena su u Washingtonu 2006. godine. Ta dva primjerka danas su raritet i povučena su iz prodaje jer su odštampana s greškom, s netačnim rasporedom stranica. Njih je Goran Mikulić ostavio svojim unucima.