Tokom tri godine boravka u Bosni i Hercegovini, od septembra 1879. do septembra 1882, oficir austrougarske vojske Eduard Loidolt, tada poručnik po činu, naslikao je 136 akvarela malog formata koji su postali vlasništvo Hery Schaefena, bankara i kolekcionara u Zürichu. Već u prvom susretu s ovom zbirkom akvarela, pisao je historičar umjetnosti Ibrahim Krzović, stječe se dojam da je oficir i slikar Eduard Loidolt pokazao široko interesovanje za različite teme i motive tadašnje bosanske zbilje. Ljubaznošću vlasnika Heryja Schaefera, zbirku akvarela iz Bosne i Hercegovine od Eduarda Loidolta objavio je u ediciji Bošnjačkog instituta u Zürichu Adil Zulfikarpašić.
Pošto je većinu svojih akvarela signirao, datirao, a neke i šire opisao, kroz njegovu zbirku akvarela ujedno pratimo i njegovo kretanje i boravak po mjestima ili po tematskim cjelinama. Iz raspoloživih podataka vidi se da je Eduard Loidolt došao u Sarajevo nakon završene Škole za kadete u Beču septembra 1879. i bio raspoređen u komandu 1. schlesisches Infanterie Regiment. Sudeći po signaturama, najduže je boravio u Sarajevu, gdje je nastao najveći broj akvarela inspirisanih nekim motivom ovog lijepog grada i njegove okoline.
Za vrijeme kraćih ili dužih logorovanja i vojnih ekspedicija u planinskim predjelima jugoistočne Bosne, nekad i u teškim vremenskim uslovima i opasnostima, Loidolt je slikao male akvarele nastojeći zahvatiti široke planinske vedute. Tako je za relativno kratkog boravka u Bosni i obavljajući svoje časničke dužnosti Loidolt napravio do tada najveću zbirku akvarela o Bosni, predstavljajući najširu i najraznovrsniju sliku Bosne, njenih krajolika, gradskih veduta, ljudskih likova i svakidašnjih scena. Stoga ova zbirka po Krzoviću predstavlja „stvarnu Bosnu“ i dragocjeno vrelo podataka, kako za historičare umjetnosti, tako i za etnologe i druge istraživače kulturne historije.
Eduard Loidolt nije bio prvi slikar stranac u Bosni i Hercegovini. Bosnom su proputovali, ili u njoj kraće boravili, mnogi putnici, počev od Benedikta Kuripešića, koji je, putujući u delegaciji njemačkog cara početkom 16. stoljeća za Istanbul, u svom putopisu objavio nekoliko grafika bosanskih gradova – pa sve do arheologa Arthura Evansa i njegovog brata Louisa, koji su proputovali Bosnom za vrijeme Hercegovačkog ustanka od 1875. do 1878. bilježeći svoja opažanja i perom i crtežom.
Prije austrougarske okupacije Bosne, kojom su uneseni i ustanovljeni novi zapadnoevropski standardi i u oblasti umjetnosti – u sredinu s četverostoljetnom islamskom tradicijom – bilo je, istina rijetkih, pojava slikarstva koje bi mogle biti bliže zapadnim, nego istočnim uzorima. To su dva domaća slikara: Mustafa Juzbašić, koji je djelovao polovinom stoljeća i napravio portrete austrijskog i ruskog konzula i, što je rijetko, jedne dame, supruge Riza-bega, te nešto poznatiji i mlađi hadži Mustafa Faginović, koji je također djelovao u 19. stoljeću. Rad Mustafe Faginovića još uvijek se može provjeriti po vedutama Meke i Medine koje je izveo na istočnom zidu Miščine džamije u Sarajevu. A da je bio poznati portretista, može se također prosuđivati po jednom sačuvanom portretu Topal Šerif Osman-paše, kojeg je potpisao na poleđini.
Prije Eduarda Loidolta, a s austrougarskom vojskom stiglo je nekoliko slikara, od kojih su neki bili oficiri, školovani za vojnu službu, a neki su pohađali i umjetničku akademiju. Međutim, i oni s vojnom naobrazbom imali su u tim vojnim školama slobodno crtanje kao obavezan predmet. Još za osmanske vlasti u Bosni, u vojnoj školi, poznatoj Idadiji, slobodno crtanje predavao je Mustafa Faginović.
Na vojnim školama i akademijama u Austro-Ugarskoj su nastavu slobodnog crtanja vodili i poznati umjetnici. Čak je i Eduard Loidolt, poslije boravka u Bosni i Češkoj i poslije pohađanja Akademije likovnih umjetnosti u Beču 1887/1888, postavljen za učitelja slobodnog crtanja u Vojnoj višoj realnoj školi 1892, te učitelj slobodnog crtanja na Vojnoj akademiji u Wiener Neustadtu, a 1894. i na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Wiener Neustadtu.
