LISAC je selo u općini Novi Travnik. Po mišljenju osmaniste Adema Handžića, selo je 1604. godine popisano kao Lisičići i pripadalo je nahiji Lašva. Godine 1879. u Liscu je popisano 60 muhamedanaca i 44 grko-istočnjaka; godine 1885. – 30 muhamedanaca i 22 istočno-pravoslavna; godine 1910. – 70 muhamedanaca i 55 srpsko-pravoslavnih.

U muslimanskom groblju u Liscu, koje se nalazi na brežuljku ispod raskršća puteva za Lisac i Pričane, na lokalitetu Klanac, nalazi se staro muslimansko groblje. Mezarje je u prošlosti bilo znatno veće. Tokom izgradnje lokalnoga puta znatan dio starih nišana je uništen. Preostala su četiri. Jedan nišan sa turbanom, visok 1 m, oboren i odlomljenoga turbana, ukrašen je motivom sablje.

Ono što na mezarju posebno iznenađuje jeste orijentacija najstarijih lisačkih nisana. "Postavljeni su od juga prema sjeveru", što je vrlo česta orijentacija stećaka. Nema nikakve sumnje, nišani su okrenuti u tom pravcu pod utjecajem orijentacije stećaka, čiji je znatan broj okrenut u pravcu sjever–jug.

Stećci na desetinama bosanskohercegovačkih nekropola, okrenuti u pravcu sjever–jug nisu postavljeni "po pravcu sunčevog kretanja", kako se u dosadašnjoj znanosti pseudoznanstveno tvrdi. Sunce se nigdje ne kreće u pravcu sjever–jug, osim u glavama pseudoznanstvenika koji nas nastoje u to ubijediti. Najstariji muslimanski nišani, koji nisu okrenuti prema kibli već u pravcu sjever–jug, nesumnjivo pokazuju da je navedena orijentacija vrlo snažna, te da se prenosila i na najstarije nišane i njihovu orijentaciju.

Prilikom prokopavanja puta, koji je prošao pored nekropole, iskopana je lobanja u koju je zakucano 9 čavala.

U njivama iznad groblja, oko 1950. godine, iskopane su dvije sablje tipa starih turskih i madžarskih sablji. Danas se nalaze u Muzeju u Travniku.

Najstariji nišani Lisca, okrenuti "od juga prema sjeveru", ukrašeni su, a na jednom od njih nalazi se osmanska sablja. Ona je na bošnjački nišan došla pod utjecajem nekadašnje ratničke mode. Sablja na nišanu okrenutom u pravcu sjever–jug ne može pripadati Osmanliji već Bošnjaku, iz razloga što Osmanlije svoje grobove nikad ne okreću u tom pravcu, već prema kibli. Ova činjenica ima poseban značaj; stoga što pokazuje da se najstariji muslimanski nišani u Bosni sa motivom sablje ne mogu smatrati isključivo osmanskim nišanima, odnosno nišanima poginulih Osmanlija prilikom zauzeća Bosne 1463. godine.

Istraživanja mezarja u Liscu, provedena 23. 10. 2016. godine, pokazuju da je mezarje znatnim dijelom zaraslo u šipražje. Svi nišani sa starijih fotografija mezarja, objavljenih na Internetu, ne mogu se posvjedočiti. Mezarjem dominira visoki nišan s turbanom, oštećen, dimenzija 175 x 33 x 20 cm.

Na udaljenosti od 10-15 m od visokog nišana, u pravcu sjeverozapada, nalaze se dva stećka. Prvi je sanduk u sekundarnom položaju, dimenzija 60 x 120 x 35 cm, Drugi stećak je u obliku ploče djelimično utonule, čije približne dimenzije su 150 x 30 x (?) cm. Ploča je okrenuta istovjetno kao i nišani na starijim fotografijama, u pravcu S–J .

Na udaljenosti od oko 150 m od starog mezarja u Liscu, na obližnjoj granici sa susjednim selom Monjići, u pravcu sjevera, nalazi se nekropola Kaurlaš, na kojoj se nalaze stećci, stare krstače ("kršćanski nišani"), uz jedan muslimanski nišan.

(Ibrahim Pašić, Od stećka do nišana u BiH, BZK Preporod, Sarajevo, 2017)