Edin Mujagić protjeran je kao petnaestogodišnjak 1992. godine s porodicom iz rodnog Kozarca u velikosrpskoj kampanji etničkog čišćenja. Utočište je pronašao u Kraljevini Holandiji. Brzo se snašao i munjevitom brzinom, koristeći pogodnosti holandskog školstva, od najniže srednje škole (vmbo) za godinu i po napredovao do najviše (vwo), one koja daje diplomu studentima najboljih fakulteta u zemlji. To mu je otvorilo put na Univerzitetu Tilburg, na kojem završava makroekonomiju. Specijalizirao je monetarnu ekonomiju i centralne banke.

Šest godina bio je u uredničkoj fotelji poslovnog magazina FEM Business, zadužen za makroekonomska pitanja, a danas je čest gost na radiju i televiziji te kolumnist u brojnim holandskim listovima gdje su mu u glavnom fokusu ekonomska kretanja i monetarnu politiku. Od februara 2018. godine glavni je ekonomist u uglednoj amsterdamskoj finansijskoj kompaniji “OHV Vermogensbeheer”.

Objavio je nekoliko knjiga koje su skrenule nemalu pažnju u holandskim ekonomskim krugovima: 10 jaar euro-biografie van een wereldmunt, Het inflatiespook, Geldmoord: hoe de centrale banken ons geld vernietigen, Boeiend en geboeid: een monetaire geschidenis van Nederland sinds 1814/1816, te knjigu objavljenih kolumni: Gezond verstand in het centrale bankenland: een wandeling langs het minst bewandelde pad. Trenutno piše još dvije knjige.

U njegovom životopisu vrijedi istaći da je i član “Monetaire Kring” (Monetarni krug), foruma holandskih ekonoma, najviših službenika centralne banke, Ministarstva finansija, univerzitetskih profesora iz oblasti ekonomije i uglednih menadžera zemlje tulipana. Uz ovo ide bitna opaska da je mladi Kozarčanin najmlađi koji je ikada ušao u to odabrano društvo. Živi u gradu Almere.

STAV: Gledajući Vašu biografiju, čini se da Vam se cijeli svijet vrti oko novca, finansijskog tržišta i banaka. Odakle tako rani interes skoro tinejdžera iz malog bosanskohercegovačkog Kozarca za globalnu ekonomiju, monetarnu politiku i centralne banke dok se još praktično nisu očistila zgarišta Vaše srušene kuće u rodnom mjestu?

MUJAGIĆ: Možda to tako izgleda, gledajući na moj posao i moje publikacije kao i na kolumne i knjige, ali moj svijet se u stvarnosti vrti samo oko moje porodice, sve je ostalo tome podređeno. Što se zanimanja za monetarno-finansijski sektor tiče, nisam psiholog da bih mogao napraviti analizu zašto me taj svijet privukao još kao studenta monetarne ekonomije u Holandiji, mada sam to pokušao učiniti. Ta samoanaliza dovela me do zaključka da je to možda zato što sam shvatio da centralne banke, kao tvorci monetarne politike, utječu na svaki aspekt našeg života, kako na kratke, tako i na duge staze. Često odluke donesene između četiri zida tih, za mnoge misterioznih institucija imaju više posljedica za svakodnevicu svakog od nas nego odluke vlada zemalja u kojima živimo! Možda je za mnoge najpoznatiji primjer inflacija, promjena cijena produkata i usluga na koje trošimo plaće. Inflacija je, dugoročno gledano, posljedica monetarne politike.

A ta ista inflacija ima moć da dovede do ogromnih promjena daleko van polja ekonomije, u domenu (geo)politike i društva u kojem živimo. Visoka inflacije mnogo je puta u historiji dovela do velikih društvenih, političkih pa i geopolitičkih promjena i revolucija.

Tako sam došao i do drugog dijela moje samoanalize, do dešavanja u bivšoj Jugoslaviji. U srži, jugoslavenski problem počeo je kao finansijski problem koji je evoluirao u ekonomski, a zatim i u politički. A evoluirao je zato što nije riješen na početku, jer rješenje traži manje popularne političke poteze koji otvaraju vrata populizmu i nacionalizmu. Primjer je to što se vlada bivše zajedničke države odlučila za jedan na prvi pogled lagan put ka rješenju, a to je neograničeno štampanje jugoslavenskih dinara. To je dovelo do prvo visoke, pa jako visoke i na kraju hiperinflacije. Inflacija je ništa drugo do jedan skriveni porez koji samo rijetki mogu izbjeći.

Ali zato što inflacija, kao što nas historija uči, najteže pogađa donju klasu i srednji stalež, ona ima moć da izazove velike havarije, jer je jak srednji stalež ljepilo koje garantira ekonomsku, političku i društvenu stabilnost. Visoka inflacija dovodi do toga da to ljepilo otpusti, sa svim posljedicama koje to nosi. Nije slučajno to što su zemlje s dugom tradicijom ekonomske, političke i društvene stabilnosti istovremeno zemlje s dugom historijom niske stope inflacije, znači monetarne stabilnosti, naprimjer Holandija, Švicarska i Njemačka. To je razlog mog interesovanja za ovo polje i za moj angažman – da upozoravam na moguće posljedice u budućnosti monetarne politike, koja se od 2008. godine provodi u, između ostalog, eurozoni.

STAV: U makroekonomiji je, kažu teoretičari, granica između ekonomije i geopolitike tanka, skoro da ne postoji. Kako ocjenjujete sadašnju situaciju u Evropskoj uniji u vezi s oporavkom ekonomije nakon teškog udara pandemije i geopolitičkih gibanja praćenih brojnim izazovima, poput migrantske krize, koja je značajno pogodila EU i Balkan, te potpunog obrata u Afganistanu nakon odlaska SAD-a i povratka talibana?

MUJAGIĆ: Ekonomija Evropske unije, kao i skoro sve ekonomije u svijetu, prošle godine i u prvom dijelu ove godine pogođena je krizom virusa korona, koja je dovela do nečeg sto je smatrano nemogućim, a to je da su veliki dijelovi ekonomije bili stavljeni “pod ključ”. Sablasnost pustog centra Amsterdama je slika koju mislim da nikada neću zaboraviti. Dobra je vijest to da se ekonomije oporavlja od te duboke krize. Loša je vijest to što je oporavak najviše indukovan s jedne strane tzv. fenomenom odskakanja mrtve mačke, to jest fenomena da, naprimjer, kad bacite i probušenu loptu s petnaestog sprata, ona će odskočiti od brzine pada. Ali nakon tog prvog, inercionog odskoka, ostaje činjenica da je lopta prazna i da će poslije prvog odbijanja od tlo nepomično na njemu ostati. Na taj efekt došla je još i monetarna droga, kako ja to zovem, to jest kamata od 0 posto ili čak negativna kamatna stopa.

To, naravno, daje ekonomiji poticaj. Uporedite to, ako hoćete, s elektrošokom pacijentu kojem je srce prestalo kucati. Zašto su inercijalno odskakanje i monetarni elektrošok problem? Pa iz jednostavnog razloga što su ti efekti neodrživi, oni s vremenom slabe. Mnogi ekonomi su 2008. godine zaključili da je kriza te godine počela jer su visine dugova kod mnogih firmi, vlada i kućanstava dosegle previsok nivo. To je, znači, srž problema! A kako smo taj problem od tad do sad “rješavali”? Time da smo napravili uvjete, kao 0 posto kamatne stope, da ti već previsoki dugovi i dalje rastu, a da, zahvaljujući niskim kamatama, ne dovedu do problema.

Neko vrijeme to je pomagalo, u smislu da je odgodilo neminovno, ali sada se nalazimo u situaciji da su dugovi kod mnogih previsoki čak i s niskim kamatama, to jest otplata i tih niskih kamata i glavnice duga “jede” prevelik dio mjesečnih primanja, zbog čega prijeti pad potražnje i samim tim ekonomskog rasta, nakon ovog postkorona skoka “mrtve mačke”.

Suština je problema ta da od 2008. godine pa naovamo vlade i centralne banke, kako u Evropi, tako i u Americi, ne rade skoro ništa da riješe problem previsokih dugova, nego se samo bave simptomima problema. To je lijepljenje flastera na slomljenu nogu i nazivanje tog lijepljenja rješenjem, u nadi da će na neki čudesan način lom zarasti i pacijent opet stati na noge.

STAV: Gdje vidite izlaz i jeste li optimist?

MUJAGIĆ: Znam da, naročito poslije posljednjeg odgovora, ovo zvuči malo čudno ali: da, ja sam optimista što se budućnosti tiče, štaviše, ja sam veliki optimista! Razlog tome je moje studiranje ekonomske historije. Ona nas uči da ovako duge, duboke krize uvijek markiraju prelaz iz jedne ekonomske ere u novu. Ovako duge krize, kao ova od 2008. godine – nemojte se zavaravati da zbog nekoliko godina lijepog ekonomskog rasta nema govora o jednoj dugoj krizi, jer je taj ekonomski rast rezultat neograničenog štampanja novca i 0 posto kamatnih stopa, nečega što ima rok trajanja – pokazuju mnogo paralele s periodima tranzicije između dvije ere ekonomskog blagostanja u historiji. Uz to, ta nova era već se može vidjeti oko nas, samo što ti signali, sad-zasad, ne dolaze toliko do izražaja zbog korona krize, koja dođe kao neka vrsta dimne zavjese.

Ta nova era, po mom očekivanju, postat će jasno vidljiva u drugom dijelu ovog desetljeća. Da bismo u njoj svi, za razliku od perioda od 1971. godine, vidjeli svoje blagostanje kako raste, krucijalno je da što prije riješimo glavni ekonomski problem koji koči dolazak te nove ere, a to su nevjerovatno visoki dugovi. Na ove teme – kako taj problem riješiti, zašto veliki dio građana, ponajviše srednji stalež, nije profitirao od visokog ekonomskog rasta od sedamdesetih godina i zašto su prisutni brojni svakodnevni fenomeni, kao što su protesti protiv elite, populizam, antiglobalizacioni pokret (u Evropi eksponiran anti-EU retorikom i popularnošću anti-EU političkih partija, s kao najboljim primjerom istupanjem Ujedinjenog Kraljevstva iz EU) – daje odgovor i moja knjiga Keerpunt 1971, objavljena početkom augusta u Holandiji. U knjizi Keerpunt 1971 ili, na našem jeziku, “Prekretnica 1971”, navedene su i druge posljedice koje se vežu za jednu ekonomsku odluku američkog predsjednika Richarda Nixona u augustu 1971. godine. Knjiga je dvije sedmice nakon objave doživjela drugo izdanje.

STAV: Budućnost eura Vaša je stalna poslovna opsesija, o čemu često pišete u holandskim medijima. Dominira tu Vaša skepsa o održivosti eura. Na čemu bazirate takve projekcije?

MUJAGIĆ: Ja sam vatreni zagovornik evropskih integracija i zajedničke valute. Ali moja velika briga jeste da gore navedena politika kao rješenje problema može biti i voda na mlin populističkim snagama, da dovede do situacije u kojoj nezadovoljstvo eurom u jednoj ili više zemalja monetarne unije može dosegnuti toliki stepen da političke partije koje zastupaju istupanje iz projekta zajedničke valute u toj namjeri uspiju. Iskustvo iz bivše Jugoslavije uči nas da je to lako moguće, ali političari i centralne banke – evo ih, kao što sam rekao – predugo probleme šutiraju ispred sebe i samo pokušavaju kamuflirati simptome. Da iskoristim stihove grupe Hari Mata Hari, strahujem da će u budućnosti, negdje u eurozoni, postati dominantan osjećaj da je bolje bolan kraj nego bol bez kraja.

STAV: Iz pozicije makroekonoma, kakvi efekti mogu očekivati Bosnu i Hercegovinu u trenutnim ekonomskim gibanjima u Evropskoj uniji i svijetu ako znamo da su eurointegracije poprilično trome? Hoće li biti nekog selameta i za našu zemlju koju na Savi još uvijek dočekuje tabla EU?

MUJAGIĆ: Nije naš problem taj što nismo članica EU i što vjerovatno to nećemo nikada ni postati. Naš problem, glavna ekonomska kočnica Bosne i Hercegovine jesu njeni političari. Nema tu pomaka naprijed dok svaki novi načelnik, koliko god mala općina bila, odmah gleda kako da kupi što skuplje auto, okruži se zaštitarima i kad putuje, bilo gdje, pod policijskom pratnjom ide da ne bi slučajno negdje zastao u saobraćaju. Na to pomislim kad mi, kao prije neki dan, guverner Centralne banke Holandije dođe na kafu, da razmijenimo mišljenja o monetarnoj politici. On dolazi biciklom, traži svoju putanju među desetinama drugih biciklista na amsterdamskim ulicama, i sve to sam, bez ikoga uz njega. Kad sam već kod njega, moram kazati da uvijek pričamo o Bosni, on me ispituje o svemu i svačemu jer Holandija i holandska Centralna banka predstavljaju Bosnu i Hercegovinu kod Međunarodnog monetarnog fonda.

Usput, ona kočnica koju sam naveo ne samo da koči ekonomski razvoj u Bosni i Hercegovini, ona je i veliki dio razloga zašto su nam vrata EU čvrsto zatvorena.

STAV: Davno ste govorili da najviše holandskih investicija u Bosnu i Hercegovinu stiže preko naših ljudi koji u holandskim kompanijama uvjere gazde da investiraju i brzo zarade novac. Je li i danas tako? Kakva su iskustva holandskih investitora u Bosni i Hercegovini?

MUJAGIĆ: Sve više i više vidim organskih investicija, znači direktnih investicija naših poduzetnika iz inostranstva, i to me jako veseli.

STAV: Prije petnaestak godina izjavili ste da biste najradije investirali u turistički sektor u Bosni i Hercegovini. Je li se šta promijenilo? Je li to jedino područje gdje biste i danas investirali Vaš novac u našoj zemlji?

MUJAGIĆ: Da, s dopunom da je, osim turističkog sektora, tu i industrija, zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi i produkcijskom procesu prenesenom iz inostranstva. Ali, isto tako, putem LinkedIna imao sam priliku susrest se s mladima iz Bosne i Hercegovine koji se bore da stvore nove inicijative u Bosni i Hercegovini i u tom uspijevaju uprkos mnogim preprekama s kojima se susreću. Primjer jedne mlade i talentovane fizičarke iz Tuzle, koju vidim da učestvuje u raznim radionicama, kako domaćim, tako i međunarodnim, na kojima prenosi stečeno znanje na druge, ali isto tako stječe novo, uvijek mi je na umu i podsjeća me, i onda kad počnem čitati o političkim previranjima, da Bosna i Hercegovina ima zlato u sebi i da će kad-tad taj potencijal isplivati na površinu.

STAV: Gledajući s ekonomske strane, jeste li za inicijativu “Mali Schengen”’ kojom bi se, kako inicijatori govore, olabavile granice na Balkanu?

MUJAGIĆ: Kao ekonomist jesam, za svaku sam inicijativu koja ekonomsku saradnju čini lakšom, jeftinijom i efikasnijom. Samo što se za to, kao što je često kod nas na Balkanu, veže i politička dimenzija, pa se čovjek pita da li tu samo ekonomski argumenti igraju ulogu.

STAV: Među bosanskohercegovačkim ekonomistima mogu se čuti oprečni glasovi treba li konvertibilna marka i dalje ostati fiksno vezana za euro. Šta bi za ekonomiju Bosne i Hercegovine značilo da se KM oslobodi vezanosti za euro?

MUJAGIĆ: Jedna od najjačih strana bosanskohercegovačke ekonomije, ako ne i najjača, jeste stabilna valuta! Konvertibilna marka stabilna je zato što je čvrsto vezana za euro. Ja mislim da bi, kako za ekonomiju, tako i za bosanskohercegovačko društvo, najpogubnija odluka bila da se konvertibilna marka oslobodi vezanosti za euro. Gledajući na historiju i na stavove političara u Bosni i Hercegovinu u pogledu monetarne politike, ogromna je vjerovatnoća da bi taj potez doveo do sveopćeg haosa u bosanskohercegovačkoj ekonomiji, kao i van domena ekonomije, prvenstveno putem visoke inflacije.

STAV: Kozarčani su neobično ponosni na svoj rodni kraj, što je pokazala i obnova ovog u ratu potpuno srušenog gradića, pravog poratnog bosanskog feniksa, kako ga mnogi zovu. Je li tako i kod Vas? Odete li, kakve su veze s rodnim krajem i domovinom?

MUJAGIĆ: Kozarčani su ponosni na to šta su napravili nakon ne samo totalnog rušenja Kozarca nego i gnusnih zločina od strane komšija, prijatelja i radnih kolega, s ciljem da se Kozarčani više nikad ne vrate podno Kozare. Moje veze s rodnim krajem su jako, jako snažne, kao i s domovinom, što se ispoljava, naprimjer, čestim posjetama Kozarcu.

STAV: Kako danas gledate na oporavak bosanskohercegovačkog društva kao žrtva rata, primjer familije koja je sve izgubila preko noći, a sve je to praktično bilo djelo komšija? Neke zlikovce ste možda i poznavali. Može li se to oprostiti i zaboraviti?

MUJAGIĆ: Oporavak od rata je dugoročan proces čak i kad strana koja je izvršila agresiju izrazi pokajanje. To sam naučio i vidio na primjeru Holandije i Njemačke. Što se zločina tiče: onih više od hiljadu bijelih nišana podno Kozare u mom Kozarcu, među kojima ima mnogo familije i komšija, služe kao vječna opomena. Oprostiti ne, zaboraviti naročito ne. Iz ta dva “ne” ne proizlazi da pomirenje i zajednička izgradnja budućnosti nije moguća! Štaviše, samo zajedno tu budućnost možemo izgraditi, ne gledajući ko je musliman, katolik ili pravoslavac, ali ne zaboraviti i ne oprostiti garantuje da neke buduće generacije tu zajedno sagrađenu budućnost neće opet uništiti. Nekad pomislim – da se počnemo iole normalno ponašati u Bosni i Hercegovini, naše razlike bile bi najjača oruđa za prosperitet, jer bi kao zemlja mogli imati odlične ekonomske odnose kako sa Zapadom, tako i s Dalekim istokom i Orijentom. Doći će vrijeme kad će neke buduće generacije to shvatiti i osigurati svijetlu budućnost Bosni i Hercegovini.

STAV: Zbunjuje li Vašu djecu trobojka manjeg entiteta na ulazu u Kozarac, valjda podsjetnik povratnicima gdje su se vratili? Kako im to objašnjavate, čemu ih učite?

MUJAGIĆ: Za njih je najvažnija zastava ona koju vide kod nas u kući. Prvi put kad su trobojku vidjeli na ulazu u Kozarac nije im bilo jasno zašto se trobojka vihori, a znaju da to nije zastava Bosne i Hercegovine. Onda sam im objasnio i od malih nogu moja djeca znaju da postoje samo dvije zastave, zvanična i ona višestoljetna, s ljiljanima, koju svaki dan u kući vide, i da su sve druge nerelevantne. Usput, osim trobojke u Kozarcu, mogu se vidjeti i ove dvije navedene. Šta je trobojka i čega je ona simbol, znaju, kao što i znaju da nije bitno koje vjere je osoba koja kod nas kućni prag prelazi, nego da je bitno kakva je osoba. Oni znaju da postoje dobri i loši ljudi i to je to. I taj dio bosanskog duha usađen je i u njih.

STAV: Iako je iza Vas već sada dobra profesionalna karijera, možete li zamisliti da se ikad vratite u Bosnu i Hercegovinu?

MUJAGIĆ: Ako sam ista u životu naučio to je: nikad ni za šta ne reci nikad.